Nekažnjeni i nerasvijetljeni zločini opterećuju društvo, unose nesigurnost i nepovjerenje, a u složenim državama znatno utječu na međunacionalne odnose. S iskustvom Domovinskoga rata možemo lakše pretpostaviti koliko su masovni zločini iz prethodnog Drugoga svjetskog rata i poraća utjecali na razvoj društva i ustroj jugoslavenske države. Posebno ako imamo na umu da je njome upravljala revolucionarna komunistička vlast s naglašenim totalitarnim ambicijama.
Prema dostupnim podatcima i važećim procjenama, tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća iz Bosne i Hercegovine je stradalo oko 70.000 Hrvata i tek nešto malo više, oko 80.000, muslimana (Bošnjaka). Tamošnjih Srba stradalo je koliko Hrvata i Bošnjaka zajedno, oko 150000. Od devet tisuća Židova koliko ih je prije rata živjelo u BiH samo su rijetki preživjeli njemačku okupaciju i ustašku vlast. Ustaški, njemački, talijanski i četnički zločini poznati su široj javnosti. O njima je napisano na tisuće knjiga i članaka, zločinci su najvećim dijelom otkriveni i kažnjeni, a žrtve su, koliko je to bilo moguće, dobile zadovoljštinu. Manipulacije zločinima i žrtvama, politizacija, uveličavanja i osuda nevinih, nisu tema ovoga teksta pa se na njih nećemo osvrtati.
Na temelju prikupljenih i objavljenih podataka vidljivo je da su ogromnu većinu Hrvata u BiH poubijali jugoslavenski komunistički partizani koji su u BiH sve do pred kraj 1944. uglavnom bili srpske nacionalnosti. Težište sukoba nije bilo na ideološkoj osnovi – fašizam ili antifašizam, nego na državnoj ili nacionalnoj osnovi – Hrvatska ili Jugoslavija, hrvatstvo ili jugoslavenstvo, odnosno srpstvo. Govoreći na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine u studenome 1943., Rodoljub Čolaković rekao je da je među Hrvatima u BiH raširena ”kobna zabluda” da je NDH ”kakva takva ipak hrvatska država”, te da je ”narodno oslobodilačka borba uperena protiv hrvatstva”. Čolaković je zaključio kako treba ”nemilosrdno istrebljujući ustaške zlikovce” strpljivo razbijati zablude kod ”zavedenih masa”. Doista su bili i nemilosrdni i strpljivi. Pred kraj rata i neposredno nakon njega jugoslavenski komunisti organizirali su i proveli masovna ubojstva ratnih zarobljenika te stvarnih ili potencijalnih neprijatelja. U tom valu revolucionarno-nacionalističkog nasilja posebno su teško stradali Hrvati u BiH. Ustaše, domobrani, žandari, redarstvenici, katolički svećenici, časne sestre, građanski političari, državni službenici, lokalna inteligencija, trgovci, “kulaci” i njima slični velikim dijelom su poubijani i pobacani u jame i rovove. Prebrojavanje po općinama u tri južne (hercegovačke) županije Federacije BiH pokazuje da je stradalo oko 24.000 tamošnjih Hrvata. Njih oko dvije trećine, odnosno 16.000 (to je broj žrtava kao u dvije Srebrenice) ubijeno je nakon zarobljavanja, poslije rata, na Križnome putu. U prosjeku su imali 23 godine. Taj zločin, koliko god bio skrivan i prešućivan, i kako god bio tumačen ili opravdavan, uzrokovao je duboko nepovjerenje i snažan otpor Hrvata u BiH, a posebno u Hercegovini, prema jugoslavenskoj državi i komunističkom režimu.
Kako bi “legalizirali” vlast, a pod pritiskom Sovjetskoga Saveza i zapadnih zemalja, jugoslavenski su komunisti raspisali izbore. Prikrivajući stvarne, revolucionarne, namjere i nedemokratski karakter uspostavljenoga režima, KPJ nije izišla na izbore pod svojim imenom, nego se maskirala u Narodnu frontu. Ne bi li privukli Hrvate u BiH za izlazak na izbore i pridobili ih za priznanje nove vlasti, poticali su rad Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) koju su tijekom rata osnovali i kontrolirali kao svoga suputnika. Isticali su njezino “republikanstvo” i tobožnje Radićevo nasljeđe, a istovremeno su nastojali što više ocrniti Mačeka. S terena su stizala izvješća u kojima piše da narod ne prihvaća njihovu propagandu niti HRSS, koju nazivaju samo još jednom komunističkom listom i podvalom. Članovi KPJ među Hrvatima u Hercegovini bili su izrazito malobrojni, a u mnogim selima nije bilo ni jednoga. Izbori su održani 11. studenoga 1945., a Narodna fronta je očekivano bila apsolutni pobjednik. U BiH je od upisanih 1,086.112 glasača na izbore izišlo njih 92,53 % od kojih je 95,21 % glasovalo za Narodnu frontu. Za tu listu u postotku su najviše glasovali muslimani, dok su Hrvati najviše apstinirali od glasovanja ili su glasovali za “kutiju bez liste” odnosno “crnu”, ili “ćoravu” kutiju. U izvješćima narodnih odbora piše da je u Sarajevu najviše apstinenata bilo među Hrvatima. U fojničkom kotaru izišlo je na izbore “svega” 73,2 % stanovništva, u kutiju bez liste ubacilo ih je 22 %, dok su fratri svi osim jednoga apstinirali. Primijećeno je i to kako je “glasanje dobilo vjersku boju”, jer Hrvati glasaju za Hrvate, muslimani za muslimane, a Srbi za Srbe. Bez obzira na neregularnost izbora, vlast je stekla legalitet i priznanje. Nastupilo je razdoblje “politike oštroga kursa” koje je trajalo od 1945. do 1966. godine. Komunistička vlast se na većinski hrvatskim prostorima u Hercegovini ponašala onako kako se ponaša vlast na okupiranom teritoriju s neprijateljskim stanovništvom. To se posebno jasno vidjelo u prvih pet poratnih godina dok su na terenu još bile prisutne gerilske “križarske” skupine. U izvješću jednog komunističkog aktivista iz Drinovaca (danas općina Grude) iz siječnja 1946. piše: “Na terenu ovi sela narod je se veoma popravio.” Vlast je preuzela ulogu odgajatelja “problematičnog” naroda koji se postupno “popravlja” zahvaljujući njezinim “odgojnim mjerama” odnosno represiji i teroru. Takav odnos vidi se i u govoru J. B. Tita u Mostaru 15. rujna 1951. kada je rekao da je na putu iz Splita prošao kroz Široki Brijeg. Bio je “dirnut dočekom”, a “jednu od najvećih zadovoljština” je doživio kada su mu “djeca i ljudi prepriječili put” i kazali: “Stani, druže Tito, i govori nam. Mi nismo više ono što smo bili.” Očito, metode kazneno-popravne ustanove koja se zvala SFRJ ostvarile su određene uspjehe, barem za neko vrijeme. Govoreći o međunacionalnim odnosima, Tito je u tom govoru naglasio da je “bratstvo i jedinstvo najveći zalog naše konačne pobjede”. Kakvo je doista bilo stanje međunacionalnih odnosa u BiH, ne može se saznati iz strogo kontroliranoga tiska ili iz političko-propagandnih govora, ali se da vidjeti analizom interne partijske dokumentacije. Poratna izvješća s terena ukazivala su na posebno loš odnos između muslimana i Hrvata u BiH. U dopisu Sreskog komiteta SKOJ-a za Stolac od 10. kolovoza 1944. piše “Stanje bratstva i jedinstva nije se nimalo popravilo a i ne treba da nas čudi kad na njemu nije ni rađeno…Naročito je dubok jaz između muslimana i Srba s jedne strane i Hrvata katolika s druge strane.” Početkom 1946. jedan od križara Ante Vrban sačinio je izvješće u kojemu pored ostalog piše kako su u BiH za razliku od katolika muslimani “potpuno u vodama komunističkim i natječu se s komunistima tko će biti svirepiji prema katolicima”. U izvješću izaslanstva CK KPJ o obilasku organizacija u Hercegovini od 13. ožujka 1948. piše: “Jedan od problema kod muslimana je ispoljavanje šovinizma u odnosu na Hrvate. Oni su pojam Hrvat, ustaša i katolik popuno izjednačili, tako da sva ona mržnja prema ustašama koja je u toku rata stvorena i dalje se gaji u odnosu na čitavu hrvatsku masu. Pojave šovinizma ima u oštroj formi i u samoj partiji i u SKOJ-u… To se vidi u prozorskom srezu gdje Hrvati iako sačinjavaju 70 % cjelokupnog stanovništva, u partiji ima svega 18 % Hrvata i oni zauzimaju neke sporedne funkcije u odboru vlasti i sl. Partijska organizacija vidi neprijatelja samo kod Hrvata, a ne vidi da je bilo slučajeva da su i muslimani jatakovali bandama i da ima reakcionarnih elemenata i u redovima muslimanskih trgovaca, gostioničara, begova itd., već trpa sve muslimane u jedan koš.” Naravno, taj je “koš” bio “antifašistički”, “jugoslavenski” i “socijalistički”, jednom riječju “pobjednički”.
Slom komunističkog sustava u Europi otvorio je prostor demokratizaciji i u Jugoslaviji odnosno BiH. Na prvim slobodnim, općim, demokratskim i višestranačkim izborima u povijesti BiH, koji su održani 18. studenoga 1990., vladajući komunisti doživjeli su težak poraz. Pobijedile su tri nacionalne stranke koje su osvojile svih sedam mjesta u Predsjedništvu BiH i 84 % mjesta u Skupštini. Rezultati izbora odražavali su strukturu stanovništva. U Skupštinu SR BiH izabrano je 99 (41,25 %) Muslimana, 85 (35,41 %) Srba, 49 (20,41 %) Hrvata i 7 (2,93 %) ostalih – odnosno pripadnika nacionalnih manjina. Nacionalni identiteti i nacionalne politike legitimirali su novu vlast. Za njezino funkcioniranje i stabilnost bilo je nužno uvažavanje, priznanje identiteta i legitimiteta interesa drugih, kao i spremnost na kompromis. Međutim, ubrzo se pokazalo da to nije lako. Srpska demokratska stranka nije htjela ni čuti za BiH izvan Jugoslavije, Hrvatska demokratska zajednica nipošto nije htjela ostati u Jugoslaviji, a muslimanska Stranka demokratske akcije propagirala je “građansku” odnosno centraliziranu i unitarnu BiH kao svoju “nacionalnu” državu. Izbio je rat koji je odnio oko 100.000 života i razorio ionako složeno društvo. U tom ratu, kao i kroz cijelu povijest, tri kolektiviteta, mileta, vjerske zajednice, etno-konfesionalne skupine, naroda, nacije – vodile su svoje bitke za svoje partikularne interese, sklapajući pri tome privremene međusobne saveze, ovisno o položaju i odnosu snaga. Ratni zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih i srpskih vojnih snaga su poznati, a počinitelji su kažnjeni. Manipulacije zločinima i žrtvama, politizacija, uveličavanja i osuda nevinih, nisu tema ovoga teksta pa se na njih nećemo osvrtati. Ipak, važno je napomenuti da su zločini počinjeni nad Hrvatima slabo poznati i da zločinci nisu kažnjeni. Mir je postignut američkim angažmanom, a mirovni Daytonski sporazum potpisali su predstavnici (a ne pripadnici) triju zaraćenih strana. U tom sporazumu BiH je definirana kao država triju konstitutivnih naroda i građana. Konstitutivnost naroda, odnosno njihovi nacionalni identiteti i interesi, zaštićena je kroz dva entiteta i deset županija (kantona), odnosno kroz institucije članova Predsjedništva BiH i domova naroda u parlamentima BiH i Federacije BiH. Građanski interesi zaštićeni su kroz zastupničke domove. Bez obzira na određeno višeznačje Ustava, sve je ipak bilo jasno i izgledalo je da će mir potrajati, a onda je došlo do nasilnih promjena Ustava i zakona, do negiranja dogovorenoga, ignoriranja mirovnoga sporazuma, stvarnosti, tradicije i cjelokupne povijesti BiH.
Jugoslavenski komunisti, bez obzira na ideološki internacionalizam, i te kako su prepoznavali važnosti nacionalnih identiteta. Državu su organizirali u šest republika i dvije autonomne pokrajine. U Rezoluciji ZAVNOBiH-a, kao i u sva tri ustava donesena od 1946. do 1974., BiH je definirana kao država tri naroda (nacije). Pri Centralnom komitetu SK BiH osnovan je i Institut za proučavanje nacionalnih odnosa koji je radio sve do 1990., kada su se njegovi djelatnici razišli po (nacionalnim) strankama. Tijekom vladavine komunističkoga režima vlast se, manje ili više pravedno, dijelila po nacionalnom ključu, a kako nije bilo demokratskih i slobodnih izbora, tako su na položaje postavljani “pripadnici” a ne zastupnici svake od tri nacije. Svi su oni, bez obzira na nacionalnu pripadnost, bili najprije pripadnici KPJ i zastupali su njezinu politiku i interese. Današnji “frontovci” ponašaju se kao da je još uvijek vrijeme jedne izborne kutije, kao da nema višestranačja i kao da je ustav pisan “za Engleze” a ne za državljane BiH. Ignorirati mirovne sporazume, ustave, tradiciju i cjelokupnu povijest razvoja nacija u BiH ne znači ništa drugo nego vršiti nasilje nad poviješću i nad stvarnošću, a BiH povesti u avanturu s vrlo neizvjesnim ishodom. Ono što nije radila ni revolucionarna Narodna fronta pokušava njezina suvremena inačica Demokratska fronta, zajedno s drugim bosanskim unitarističkim i bošnjačkim nacionalističkim snagama. Podržavaju ih i islamisti te mnogi dužnosnici “međunarodne zajednice” koji imaju svoje interese i planove. Svi oni, u ime svojih partikularnih interesa, ideoloških projekcija i lažnoga građanstva negiraju legitimitet nacionalnih interesa, a nacionalni identitet krivotvore i banaliziraju. Građanstvo je u BiH došlo s Austro-Ugarskom Monarhijom, s obiteljima kao što je bila obitelj Augusta Brauna, graditelja Marijina dvora (Marienhof), ciglane i niza kapitalnih objekata u Sarajevu. To je građanstvo bilo dio europske tradicije, temeljilo se na uređenoj i pravnoj državi, na poštivanju identiteta drugih i njihova vlasništva, na redu, radu, poduzetništvu i razvoju. Ono se ni u kojem slučaju ne može usporediti s “građanstvom” bosanskih unitarista i bošnjačkih nacionalista, koje se temelji na nasilju i tradiciji Komunističke partije i Narodne fronte, na ostavštini ubojica Augusta Brauna (mlađega) koji su mu “u ime naroda” oduzeli život i imovinu. Njihovi današnji ideološki sljednici “u ime građanstva” otimaju Hrvatima njihova ustavom zagarantirana nacionalna i ljudska prava. Građansko društvo je uništeno, mirovni sporazum je pogažen, a (pravno) nasilje sve više uzima maha. Možemo li uvidom u prošlost pretpostaviti kakva će biti budućnost Bosne i Hercegovine?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....