Zašto sam branio i zašto branim Tomislava Karamarka

Od obnove hrvatske državnosti do danas u Hrvatskoj nije bilo političara kojega se toliko intenzivno, ustrajno i strasno željelo ukloniti s ovdašnje političke scene kao što je to Tomislav Karamarko. Već ta činjenica dostaje kao dokaz da je afera “Konzultantica” tek povod, ali nikako ne razlog za rat protiv Karamarka. Razlog je, naravno, rijetko kada jedan, no iako je tako i u Karamarkovom slučaju, mogli bismo kazati da je Karamarkov kraj bio u samom njegovom početku. Politički život Tomislava Karamarka alegorija je svojevrsnog dijalektičkog fatalizma: sve događaje koje će mu se zbiti, čovjekova sudbina obuhvaća a priori. Prije no što razložimo tu sudbinu, bacimo ipak pogled na ovaj povod za konačni obračun s Karamarkom, na aferu.

Ono što javnost o ovoj aferi misli može se i ovako sažeti: “Supruga predsjednika najveće stranke vladajuće koalicije mjesecima je primala unosan honorar od lobista velike strane korporacije. Primala ga je među ostalim i za usluge za koje uopće nije kvalificirana. Na ime tih isporučenih usluga, ako one uopće postoje, primila je najmanje 60 tisuća eura.”

Provjerimo sada zgoljne činjenice: Ana Šarić u vrijeme potpisivanja ugovora i početka isplate honorara nije bila supruga Tomislava Karamarka. Tomislav Karamarko nije bio prvi potpredsjednik Vlade RH. Honorar nije unosan: manji je od mjesečne plaće vodećih hrvatskih novinara toga perioda. Honorar nije priman od lobista: Josip Petrović je savjetnik MOL-a: nije u Hrvatskoj lobirao u interesu Mađarske – kako se želi insinuirati veleizdaja – nego je radio kao savjetnik u mađarskoj kompaniji koja nije preuzela INA-u u potpunosti, kao Teva Plivu, pa ipak Tihomira Oreškovića ne zovemo zato veleizdajnikom jer je radio u izraelskoj firmi, nego ga nazivamo premijerom. Konačno, Ana Šarić nije primala honorar od MOL-a, nego od tvrtke Josipa Petrovića. I da, à propos kompetenci, Ana Šarić godinama je radila u hijerarhijskom vrhu holdinga, a predbacuje joj se primanje honorara za usluge za koje nije kvalificirana: do jučer je radila u najužem vodstvu kompanije, a danas ne zna voditi boutique-marketinšku tvrtku?!

Ako se pak posvetimo srži problema, odnosima MOL-a i INA-e, ni tu činjenice zagovarateljima prijekog suda ne idu na ruku: već devedesetih postojala je inicijativa povezivanja svih postsocijalističkih naftnih kompanija od Poljske do Jadrana; danas bismo na tome mogli graditi Uspravnicu, zar ne? Nakon što je projekt zamro, postojale su ideje da se MOL i INA povežu na ravnopravnim osnovama. No, INA je ostala samostalna ali i zaostala u razvoju. Dolazi Linić i prva prodaja 25 posto tvrtke. Bolji poznavatelji znaju da je već u tom sudbonosnom prvom ugovoru o prodaji pisalo da je MOL strateški partner koji ima pravo dokupa dionica, te da su to potpisali Račan i Linić; mada, opet, nitko danas Račana neće apostrofirati kao osobu koja je u prodaji INA-e imala ikakvu ulogu. Dapače, često će se kazati kako INA nije tržišna kompanija, nego strateška. Logično, ako je strateška, je li je trebalo prodavati? Je li uopće postojala mogućnost da INA ostane samostalna? Bilo kako bilo, nakon Račanovog mandata dolazi Sanader. Njegova uloga u drugoj prodaji INA-e sada se sasvim demonizira, ali pet Ježićevih milijuna nitko nije vidio, tj. presude nema! Da, da ne zaboravimo: tijekom IPO-a INA-e činilo se da su građani, kupci dionica, profitirali, pa ipak nitko ne misli da su i građani sudionici u veleizdaji. Sanader pada, a vlada Jadranke Kosor nastavlja djelovati po njegovim uputama: kolika je odgovornost Jadranke Kosor?

Vlada Zorana Milanovića započinje arbitražu. Ima li šanse da Hrvatska u njoj pobijedi, nakon što se pokazalo da Ježić nikad nije uplatio u proračun famozno mito, što je izazvalo kolaps suđenja Sanaderu, ali navodno i arbitraže? Postoji i druga arbitraža, koju je pokrenuo MOL zbog spora oko plinskog businessa. Kažu da će Hrvatska, ako izgubi tu arbitražu, biti dužna platiti između pet i osam milijardi kuna... Čak i kad bi se prekinula prva arbitraža, to ne znači da bi automatski prestala i druga arbitraža, ova o plinu. Jasno, izlaz iz ove neugodne situacije mogao bi biti i prekid arbitraže i razgovor o nagodbi, ali – to je, navodno, dokaz Karamarkove korumpiranosti, ujedno i bit afere “Konzultantica”. Nu, divne li ironije, nije li to istovjetan prijedlog kakav je zagovarao i Milanovićev prijatelj, predsjednik NO-a INA-e, Siniša Petrović? I, konačno: u zemlji u kojoj je bivši premijer Sanader optužen da je za 10 milijuna eura prodao INA-u Mađarima, sada se za to isto optužuje obitelj Karamarko; jedino, cijena je u međuvremenu pala na 2500 eura mjesečno, ukupno 60.000. Apsurdno.

Da dovršimo ovaj farsični motiv, valja dodati i to da je od samoga početka afera kao potpalu koristila nacionalistički rezon: Josip Petrović veleizdajnik je jer je svjedočio u Londonu, a ono što je svjedočio, nekim čudom, nisu patriotske istine, nego samo njemu poznate istine. Doduše, na sudu se i očekuje da svjedok govori istinu i samo istinu, njemu poznatu istinu, ali ne u Hrvatskoj, i ne na hrvatskom sudu: tu se može, dapače, sa sucem pogađati kad će se i u kojem roku vratiti nikad viđenih pet milijuna eura toga mita.

I, na kraju, cijela se ova afera dogodila a da nitko nije – osuđen.

Nije bilo neophodno. Trebala je samo gruda nagađanja koja će se zakotrljati u lavinu javne histerije, i – u ime potpore kurikulumu, s alibijem da je riječ o brizi za obrazovanje naše djece, organizirani su diljem Hrvatske skupovi čiji je protest jasno adresiran: Karamarko – odlazi!

To je dakle povod. Je li tko uistinu kriv, u kojoj mjeri, za što etc., nije ni važno: važno je da se inicijalna iskra afere razmahala kao šumski požar. Atmosfera je stvorena, scena postavljena, i, finalni je čin mogao početi.

Par mjeseci prije no što će Tomislav Karamarko postati kandidat za predsjednika HDZ-a, napisao sam tekst u kojem kažem: “Tomislav Karamarko jedina je osoba kojoj je sasvim jasno što HDZ treba i što će HDZ u godinama koje dolaze biti: konzervativna stranka.” Nije li hrvatska javnost danas preplavljena napisima o konzervativnoj revoluciji?

Nadalje, rekao sam da Karamarko ima problem “kako da svoju decidiranu programsku artikuliranost imena nova neovisnost odvoji od prošlosti koja bi silno da mu pomogne. Problem koji mnogi prepoznaju kao Karamarkov pokušaj emancipacije od nasljeđa Josipa Manolića i nadasve Stjepana Mesića, kudikamo je složeniji problem: kad Karamarku konačno uspije u HDZ-u redefinirati temeljne vrijednosti unošenjem ekvidistance spram oba dvadesetostoljetna totalitarizma u polog vjere, konačno će ukinuti onaj HDZ koji mu danas suparnici predbacuju kao ishodište, a koji je u svojoj nacionalkomunističkoj anakronosti postao pretežak teret ne samo sebi samome, nego Hrvatskoj u cjelini. Drugim riječima, kad Tomislav Karamarko dovrši proces promjene paradigme na kojoj počiva jedinstvo svih ideoloških frakcija sutrašnjeg HDZ-a, dojučerašnja ideja pomirenja crvenih i crnih, partizana i ustaša, etc. bit će zauvijek odmijenjena postotalitarnom paradigmom.”

I, upravo tu je konačno začetak sukoba koji Karamarko, po logici svoje političke sudbine, nikako nije mogao izbjeći: “U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promjeni paradigme: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ‘45. i ‘90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o – Founding Fathers. To je Karamarkovo poslanstvo, to je njegovo prokletstvo: kad postane predsjednik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti simbolički patricid, jer prvi koji će biti na njegovom udaru, neminovno, mimo njegove volje, oni su koji su osnovali Hrvatsku: upravo ti na koje bi se odnosila lustracija, protagonisti su ne samo raspada Jugoslavije, nego i stvaranja neovisne Hrvatske…”

Sukob čiji finalni čin sada pratimo, sukob je kojemu je klica proklijala davno, još za boravka Karamarka u MUP-u RH: u to je vrijeme, kao ministar, prvi puta spomenuo ideju unošenja pojma antitotalitarizma u hrvatski Ustav. No, tada sam pak pisao da čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije uputno govoriti. Čudno, budući da su u nas o posttotalitarizmu najpametnije govorili upravo ljevičari:

“Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi”, kazat će Boris Buden.

“… bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program”, veli Žarko Puhovski.

Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata.

K tome, zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se. Ali – zaključio sam – u Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promjeni paradigme iz spomenutog razloga – “patricida”.

Karamarko nije uvidio da inzistirajući na ekvidistanci spram oba totalitarna zla XX. stoljeća naprosto dokida temeljnu Tuđmanovu ideju, doduše preuzetu od Luburića putem Bušića: onu o pomirbi. Ali, ta protofašistička ideja niveliranja svih društvenih razlika u instanci nacije, u Hrvatskoj je osebujnog karaktera: nije tu riječ o pomirbi sinova ustaša i partizana, jer nitko se u Hrvatskoj pred Domovinski rat nije tako dijelio, nego je tu riječ o pomirbi Norvala i Udbe; pomirbi dijela ustaške emigracije i interesne strukture izrasle iz sigurnosnih službi bivše države. S tom pomirbom najveći dio građana ove zemlje nikada nije imao nikakve veze, i stoga, e da bi se Hrvatskom efikasno vladalo, četvrt stoljeća njeguje se ideološka laž o sukobu crvenih i crnih kao prasukobu na koji se mogu svesti sva druga društvena proturječja, po obrascu klasnog sukoba. To je način perpetuiranja vlasti jedne te iste politekonomske elite, i dovesti u pitanje idejom antitotalitarizma tu pomirbu eo ipso značilo bi izazvati tektonske promjene u sociopolitičkoj arhitekturi Hrvatske. Jer, značilo bi to u prvom redu – lustraciju.

I, jasno, Old School šalje odgovor. Prvo je Mesić kazao: “Duboko me razočarao. Precijenio je svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku afirmaciju. Jako bih volio da se varam, ali moje su se političke procjene dosad u pravilu pokazivale točnima.” Mesićeve procjene zapravo su samoispunjavajuće proročanstvo.

Josip Manolić, drugi Karamarkov šef, otvorio je sezonu lova u Nacionalu, vrativši poruku pošiljatelju: optuživši Kramarka da je udbaš – upravo on!

Baš taj početak obračuna Stare Škole s Karamarkom jasno otkriva u čemu je stvar: nema tu veze ni parapolitička formacija Most, uplašena da bi preslagivanjem ispala iz igre, dakle Vlade, dakle s pozicije moći, koja je toliko potrebna u ministarstvima i institucijama koje odlučuju koga će se procesuirati, uhititi, suditi, i što je važnije, koga ne; nema tu toliki utjecaj ni Bandić, koji je spomenom preslagivanja natjerao krv u glavu Mostovom mandarinu Petrovu; ne, nije tu kriva ni Crkva, koja je naprosto postala politička organizacija i koja Karamarku ne vjeruje, paradoksalno, upravo zbog Mesića i Manolića, a u Dalmaciji, vjerojatno, suorganizira Most, baš kao što s ničim nema veze afera “Konzultantica”: ta, afera “Grizli”, koja pokazuje da PR agencija Mosta ugovorno jamči da će osigurati svome klijentu kontakte s ministrima i državnim dužnosnicima iz kvote Mosta, kao i stvaranje atmosfere javnog pritiska na pravosuđe – a da o nesvakidašnjoj povezanosti te agencije i medija ni ne govorimo: tu se izravno jamče nastupi u pojedinim emisijama itd. – zorno pokazuje da je afera “Konzultantica” u usporedbi s medvjeđom uslugom Grizlija ubod zahrđalom iglom u kažiprst pri zašivanju gumba u rovu Verdena.

Samo još jedna okolnost ima veze s Karamarkovom zlehudom kobi: Karamarko nije na vrijeme otrčao u Buzin, a ako i jest, nije bio dovoljno uvjerljiv. Karamarko naprosto nije uvažio činjenicu da danas u Hrvatskoj, iz sasvim notornih razloga – vidi: Iran, Ukrajina, Sirija... – vladaju Amerikanci. Odatle nam je poslana predsjednica, odatle Tim i njegov tim itd.

Baveći se mišlju o antitotalitarnoj ekvidistanci spram nacizma i komunizma, Karamarko je zastao s Hasanbegovićem na 1945., ni ne pomišljajući da bi mogao lustrirati, recimo, nekoga iz sedamdesetih: jasno, kako će, kad onda chorus-line hrvatske politike devedesetih ostaje bez prava sudjelovanja u javnome životu, a HDZ gotovo bez povijesti. Štoviše, ideja antitotalitarizma u toj je perspektivi svedena na revizionizam, i s pravom SAD, pedagoški, šalje svoga čovjeka za holokaust. Iz složenih razloga Karamarko HDZ počinje transformirati po pravaškom protokolu, nesvjesno stvarajući suparnika: Aralica već piše da Hasanbegović nastavlja gdje je Tuđman stao. U slijepoj hrvatskoj optici separatne povijesti – jer Hasanbegović misli da je Hrvatska u WWII vodila neki svoj lokalni obračun sa Srbima – Karamarko previđa da osim crvenih i crnih postoje i treći: dečki s Omaha Beach; da postoji i liberalna demokracija, pa makar samo kao američki eksportni forte.

Da stvar bude gora, kontaktira s Rusima, i naravno da se to Americi nimalo nije svidjelo: zar će NATO vojno nadzirati rusku energetsku interesnu sferu? Već je jedan veliki hrvatski političar tako prerano završio karijeru, primivši ruskog biznismena kojega je Milanović mudrije izbjegao, i Karamarko, iznutra načet napadima onih koji su se u staroj gardi osjetili ugroženima, biva i izvana posve poljuljan: Kerry ne prima Kovača, a smjena Lozančića, tako dozlaboga nepotreban Karamarkov potez, kriva je procjena od koje je gora samo ova o Oreškovićevoj naivnosti: američka je intervencija u tom smislu kao teška industrija, sporo se pokreće, ali, kad se pokrene, neće tu biti puno razgovora.

Tomislav Karamarko, najavljujući da će u Ustav upisati pojam antitotalitarizma, naprosto nije imao koncentraciju šahista pa da imaginira pet, šest poteza unaprijed, po logici vlastite igre: sasvim je jasno da taj potez znači lustraciju, a onda, Mesić, Manolić, Gregurić i ini ne mogu sjediti skrštenih ruku, ako već ne zbog sebe, a ono zbog društvenog castinga uspostavljenog spomenutom interesnom strukturom devedesetih: taj potez sve bi srušio, stupove društva, poremetio cijelu državnu statiku. Jasno, kad smo već kod SAD-a, iz njihove perspektive, ili pak perspektive globalnog kapitalizma, devastacija kompradorske kaste uopće nije poželjan ni prihvatljiv čin – ta, njima je svejedno tko čini tu elitu, sve dok postoji dobra volja za suradnjom.

Ta, svaki čovjek ima svoju sudbinu, a ovo je bio Karamarkov usud: od dana kad je spomenuo antitotalitarizam i implicirao lustraciju, do dana kad ga je Manolić u Nacionalu prozvao udbašem, Karamarko je slijedio toliko logičan put da ni matematika ne može biti egzaktnija. Bio je Manolićev, Mesićev i Gregurićev šef kabineta: morao je to znati.