Zašto to Dežela može, a mi ne

O ukusima se, istina, ne raspravlja, ali dvorana Stožice, smještena uz autocestu u istoimenom sjevernom predgrađu Ljubljane, svakako odvlači pogled. Za to je najviše zaslužan aluminijski krov u obliku kupole, obojen u zlatnožuto, koji se na suncu presijava i podsjeća na kornjačin oklop. Potpisuju je uvaženi slovenski arhitekti Jurij Sadar i Boštjan Vuga, kao i stadion, smješten uza samu dvoranu i koji se, premda veći od nje, doima skrivenim. Dvorana, velika poput zagrebačke Arene, i moderni stadion sa 16.000 natkrivenih sjedala, otvoreni su u kolovozu, a ove godine bit će dovršen cijeli sportski park s prostranim zelenim površinama i velikim trgovačkim centrom. Oba sportska objekta grad Ljubljana dobio je za 38 milijuna eura, čak i manje, jer je od toga 9 i pol milijuna dala Europska Unija.

Samo za usporedbu – Arena na zagrebačkom Laništu, podjednako atraktivna kao i ljubljanska – porezne će obveznike u konačnici koštati 200 milijuna eura.

Još 100 milijuna eura je od 1997. do danas uloženo u rekonstrukciju Maksimirskog stadiona koji je i dalje u derutnom stanju i zahtijeva ulaganje od još barem 50 milijuna eura, koliko bi koštala i eventualna izgradnja novog manjeg stadiona na nekoj drugoj lokaciji. Dakle, za 10 puta manje novca od Zagreba, Ljubljana je dobila dvoranu i stadion koji su u stopostotnom vlasništvu grada, koji zasad izvrsno posluju, ugošćuju sportske događaje, koncerte i druge manifestacije. Kod nas se uz Arenu i Maksimir vežu priče o bankrotu, aferama, dugovima, propasti… U Sloveniji sve kao po špagi. Kako to oni mogu, a mi ne možemo?

Tajnu uspjeha otkrio nam je ljubljanski gradonačelnik Zoran Jankovič, čovjek koji je osmislio projekt što je po mnogim funkcionalnim i financijskim rješenjima jedinstven i u europskim okvirima. Barem jednom tjedno Jankovič obilazi gradilište kako bi se osobno uvjerio da sve ide po planu. Ipak je riječ o najvećem i najskupljem projektu u Ljubljani u posljednjih pet godina otkako je on na čelu grada. Obično dođe sam, bez delegacije, zaštitara i novinara. Tako je bilo i ove subote. Košarkaši Olimpije u dvorani su odrađivali prijepodnevni trening.

“Posjetio sam i zagrebačku Arenu prije dvije godine za vrijeme svjetskog rukometnog prvenstva. Također smo dobro razgledali dvorane u Splitu i Zadru. Osobno mi se najviše sviđa zadarska jer je najfunkcionalnija. U čemu je ključna razlika između zagrebačke Arene i ove dvorane? Ova je mnogo funkcionalnija. Ovdje su sjedišta okomitija pa se sa svakog sjedišta dobro vidi teren. Posložena su u tri razine. U sredini je VIP zona, u kojoj su obično stariji ljudi, a na najvišoj, trećoj razini su vatreni navijači, green dragoonsi. Taj treći dio može se zatvoriti zavjesom, ako nije potrebno toliko mjesta. Dvorana ima 8 ulaza i može se isprazniti za 15 minuta. U ovoj je dvorani prije dva dana bilo 13.500 ljudi na košarkaškoj utakmici Barcelona – Olimpija. Sve su karte bile rasprodane za pola sata”, govori Zoran Jankovič. Podsjeća kako je na mjestu sportskog kompleksa bila velika šljunčara, rupa u koju je bačeno mnogo smeća. Svih 15 hektara je očišćeno.

“Ovdje sada vidite samo dvoranu i stadion, no pod zemljom je još jedna dvorana s 1000 sjedala i garaža s 3800 parkirališnih mjesta. Do kraj godine će se otvoriti 90.000 četvornih metara trgovačkog centra koji će biti najveći u Sloveniji. Između dvorane i stadiona bit će više od 15 hektara parka s dječjim igralištima, stazom za rolanje, terenom za odbojku na pijesku, skate stazom, biciklističkom stazom, stijenom za penjanje... Južno od dvorane gradit će se kampus za 5000 studenata jer je u blizini pat fakulteta”, otkriva Jankovič.

Ideja o gradnji nove sportske dvorane u Ljubljani postoji još od 1985., a 1997. je proveden javni natječaj za dokumentaciju za dvoranu s 4500 sjedala. Priča se ponovno pokrenula tek 2006. na početku Jankovičeva prvog gradonačelničkog mandata.

Tada, priznaje, nije mnogo znao o politici. Otvorio je ured u kojem je čitao stare gradske planove i pitao građane što bi htjeli da se gradi. Tako je sastavio popis od 22 projekta, među kojima su bili i dvorana i stadion. Tijekom 2007. krenulo se u realizaciju kroz do tada najveći primjer javno-privatnog partnerstva u Sloveniji. Projekt je bio težak više od 350 milijuna eura.

“Odlučili smo da privatni partner dobiva mogućnost izgradnje trgovačkog centra na 90.000 kvadrata i podzemne garaže s 2500 parkirališnih mjesta. Nama mora isprojektirati, ishoditi građevinsku dozvolu i sagraditi stadion s 16.000 sjedala i dvoranu s 12.500 sjedala te 1300 parkirališnih mjesta. U natječaju je jasno pisalo da, čim dvorana i stadion budu sagrađeni, njihov stopostotni vlasnik postaje Grad Ljubljana. Također u gradsko vlasništvo ulazi park i 1300 parkirnih mjesta u garaži. Njihov je trgovački centar i 2500 mjesta u garaži. Uvjeren sam da će to biti najuspješniji shopping mall u ovoj regiji, a mislim da nešto znam o trgovini. U konačnici je Grep uložio 81 milijun eura, a grad 38 milijuna eura za stadion, dvoranu i 1300 parkirališnih mjesta.

U tih 38 milijuna treba uračunati i 9 i pol milijuna eura koje smo dobili od Europske Unije i 4 milijuna eura koliko je dalo državno poduzeće za ceste DARS“, kaže gradonačelnik dodajući kako je Grad svoje platio iz gradskog proračuna koji godišnje iznosi oko 300 milijuna eura, što je triput manje od zagrebačkog. Uime grada kao vlasnika dvoranom i stadionom upravlja gradsko poduzeće Zavod Tivoli. “Tražili smo privatnog partnera koji za svoju ponudu ima bankovno jamstvo od milijun eura. U fazi izgradnje privatnom partneru smo dali 51 posto cijelog projekta. Da je grad imao više od 50 posto udjela za vrijeme gradnje, morali bismo za svako naručivanje radova raspisivati javni natječaj, a u tom bi slučaju gradnja trajala više od pet godina. Ovako smo realizaciju prepustili privatnom partneru, tvrtki Grep, ali smo mi vodili glavnu riječ u odlučivanju jer su u odboru bila 3 člana iz Grada i dva iz Grepa. Osim slovenskog Grepa, na natječaj se javila i nizozemska tvrtka Multi Development čije je ponuda bila daleko nepovoljnija. Građevinska dozvola je izdana 2008., a 16. ožujka 2009. počela je gradnja”, objašnjava Jankovič financijsku konstrukciju najvećeg građevinskog projekta u Sloveniji u posljednjih nekoliko godina.

“Nigdje na svijetu nema dvorane i stadiona koji svom vlasniku donose profit. Zato nam sport mora biti na prvom mjestu. Ako je za neki datum zakazana neka važna utakmica, onda nema šanse da se tog dana dvorana iznajmi za koncert. Sportski klubovi plaćaju najam dvorane po simboličnim cijenama, a za ostala događanja vrijedi komercijalna cijena od oko 35.000 eura po večeri. Isto vrijedi i za stadion. U prva četiri mjeseca dvorana je ugostila 300.000 posjetitelja, što je jako dobra posjećenost. Imala je 37 sportskih i drugih događaja. Ljubljana je dobila novi brend. Zaradom od iznajmljivanja za koncerte i druge komercijalne sadržaje uspijevamo pokriti troškove održavanja. U gradskom proračunu smo za održavanje Stožica predvidjeli 1,8 milijuna eura, ali mislim da taj novac nećemo trebati.

Organizatore koncerata i drugih manifestacija ne trebamo zvati jer nam sami dolaze. Nismo mogli ni sanjati da će biti takav interes”, govori Jankovič.

“Mi smo spremni svakome predstaviti svoj model financiranja i funkcioniranja. Već su nas oko toga zvali neki europski gradovi kojima smo održali predavanja o javno-privatnom partnerstvu. Bili su već kod nas i Mađari, Rusi, Luksemburžani… UEFA-a je ovaj stadion proglasila najljepšim u Europi. Objekti su novi, lijepi i funkcionalni, a izgrađeni su brzo i kvalitetno. Mogli smo napraviti i mnogo jeftiniji krov bez aluminijske oplate. Dvorana i stadion jedno do drugoga se pokazalo kao odlična kombinacija jer im je zajednička prodaja karata i parkiralište.

Ključno je osmisliti sadržaje koji su dopuna sportu. Na primjer, majka će svoju djecu dovesti na trening u dvoranu, i otići u shopping. Dvorana ne treba svoje ugostiteljske objekte jer će ih biti u trgovačkom centru. Privatni partner se nije u projekt uključio iz ljubavi prema gradu, nego zato što vidi svoj profit koji će sasvim sigurno ostvariti”, tvrdi Jankovič dok nas vodi kroz gradilište trgovačkog centra i parka koji će biti otvoren u lipnju. Pokazuje nam i budući trg, najveći u Ljubljani, koji bi mogao postati nova gradska žila kucavica. Ovih će dana pasti odluka o vrsti kamena kojim će biti popločen.

Za vrijeme utakmica parkiranje u garaži je besplatno, a inače košta euro po satu. Za dva eura stječe se pravo parkiranja cijeli dan, a korisnik besplatno dobiva i autobusnu kartu do središta grada, udaljenog 15-ak minuta vožnje. Cilj je smanjiti broj automobila u središtu.

Arhitekt Jurij Sadar iz studija “Sadar&Vuga” kaže da je jako zadovoljan kako je njegov projekt “Center Stožice” proveden u djelo. Smatra da su dvorana, stadion i svi ostali sadržaji dobro prilagođeni potrebama i veličini Ljubljane i Slovenije. Naime, kad je koncert, u dvoranu stane do 18.000 ljudi. Sličan sportski park s toliko sadržaja na jednom mjestu, tvrdi Sadar, ne postoji nigdje drugdje u Europi.

“Zasad se pokazuje da nije problem privući ljude na utakmice i koncerte. Blizu su Austrija i Italija, ali i Hrvatska. U VIP dijelu dvorane uređeno je 40 sala za bankete, prijmove i sastanke koje mogu primiti do 1000 ljudi i tvrtke ih rado unajmljuju za vrijeme utakmica, ali i u ostalim terminima. Mala dvorana, smještena pod zemljom, pogodna je za treninge jer ju je zimi brže i jeftinije zagrijati nego arenu”, ističe arhitekt. Najvažnijim smatra da su objekti prilagođeni potrebama sportaša. No, podjednako su pogodni i za druga događanja kojih treba biti što više kako bi se osigurao novac za održavanje.

Ako grad uspije na dvorani i stadionu i zaraditi – tim bolje, komentira Sadar.