U Njemačkoj sam od veljače. Otišao sam u nepoznato. Nikad prije nisam bio u Njemačkoj niti sam ovdje imao rodbine i poznanika – otkriva Dario Rogoz (29), Karlovčanin, prvostupnik radiološke tehnologije koji u svojoj struci radi u klinici u Göppingenu pokraj Stuttgarta. U Hrvatskoj je vjerojatno malotko čuo za to mjesto pa Dario ističe kako je baš tamo Ivano Balić nedavno odigrao zadnju utakmicu u profesionalnoj karijeri.
Nakon završenog studija, Rogoz je, u karlovačkoj bolnici 2012. godine odradio godinu dana pripravničkog staža i nakon toga položio stručni ispit. Cijelo vrijeme tražio je posao, javljao se na natječaje, išao na razgovore, no sve je bilo uzalud.
“Počeo sam razmišljati o Njemačkoj i u siječnju 2014. definitivno sam odlučio otići pa sam krenuo intenzivno učiti njemački jezik. Slao sam i prve zamolbe za posao, a javio sam se i jednoj agenciji za zapošljavanje u Njemačkoj, preko koje je već otišlo nekoliko mojih kolega. Na kraju sam preko oglasa na internetu sam našao posao u klinici“, govori Dario Rogoz koji i dalje uči njemački kako bi položio B2 stupanj znanja tog jezika što će mu omogućiti da u Njemačkoj nostrificira svoju hrvatsku diplomu jer mu povratak u Hrvatsku nije ni na kraj pameti.
On je jedan od više desetaka tisuća hrvatskih državljana koji su se u posljednjih nekoliko godina trbuhom za kruhom zaputili u neku od zemlja Europske Unije. Od početka srpnja, datuma koji se slučajno poklapa i s drugom godišnjicom ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, Hrvati će se mnogo lakše zapošljavati u Njemačkoj jer ta zemlja ukida radne dozvole. To znači da će njemačko tržište rada biti otvoreno za sve hrvatske radnike bez obzira na struku. Veseli se tome i Dario koji planira mijenjati poslodavca jer će mu uskoro isteći ugovor s klinikom u Göppingenu i ne može dobiti produženje prije nego što nostrificira diplomu. Međutim, uvjeren je da će bez problema naći posao u nekoj drugoj klinici gdje nostrifikacija neće biti uvjet, pa već idući tjedan ide na razgovor u kliniku u Bavarskoj.
“Jako sam zadovoljan. Imao sam sreću da je nedaleko od klinike zgrada sa stanovima u vlasništvu grada koji se najčešće iznajmljuju zaposlenicima klinike pa nisam imao problema s pronalaženjem stana niti sam morao unaprijed plaćati stanarinu. Hranim se u menzi u klinici što me mjesečno košta oko 100 eura. Stan od 37 kvadrata s režijama plaćam 370 eura i to mi se oduzima od plaće, pa mi ostaje oko 1050 eura. Uz skroman život mogu nešto novca i staviti sa stane. Zbog obiteljskih obveza sam nekoliko puta putovao u Hrvatsku na što sam potrošio svu ušteđevinu. Cijene hrane i odjeće su podjednake kao u Hrvatskoj, čak je nešto i jeftinije. Lijepo mi je ovdje. Najviše se družim s dvojicom Hrvata od kojih je jedan iz Slavonije, a drugi iz Međimurja. Imam i nekoliko poznanika iz Srbije. Na poslu sam uglavnom okružen Nijemcima što mi je dobro zbog jezika. Na mom odjelu nema Hrvata, ali u cijeloj klinici radi nekoliko ljudi iz bivše Jugoslavije. Ali u gradu često čujem poznati jezik pa zaključujem da ima dosta ljudi s Balkana“, govori Dario Rogoz koji se nada da će, kad nostrificira diplomu, bolje zarađivati.
Sviđa mu se što se na sve natječaje za posao u Njemačkoj javlja e-mailom i uvijek dobije odgovor u roku od najviše sedam dana. U Hrvatskoj je morao papire slati poštom, a često mu se nitko nije udostojio ni javiti.
Dariju Hrvatska ne nedostaje. Sasvim mu je dovoljno doći na odmor. No nedavno se oženio, a supruga Ana radi u Zagrebu kao viša medicinska sestra na odjelu neurologije u bolnici Sestara milosrdnica.
“Ona u Hrvatskoj ima dobar posao, ali je plan da dođe u Njemačku jer će ovdje imati bolje radne uvjete i bolju plaću. I, naravno, da budemo zajedno“, kaže Dario dodajući da bi i ubuduće volio raditi u manjim gradovima jer su cijene stanova osjetno niže, čak dvostruko nego u Münchenu ili Stuttgartu.
“Baš sam u Heidelbergu. Radim bauštelu. Popravljamo deku na kući“, ističe Ivica Džinić (41) iz Slavonskog Šamca koji je prije godinu dana došao u Njemačku da malo izvidi situaciju, a uskoro su mu se pridružili supruga Jelena i sinovi Slaven (13) i Gabrijel (10). Kao građevinski radnik je u Hrvatskoj radio za više tvrtki, a u zadnje je vrijeme jedva spajao kraj s krajem.
“U početku sam u Njemačkoj radio za jednog Hrvata koji me je prevario za novac, pa za jednog Albanca koji mi je također ostao dosta dužan. Zadnjih mjeseci radim za Nijemca i napokon sam zadovoljan. Nitko ti neće dati plaću da sjediš. Svaka sekunda prekovremenog rada je plaćena. Čist račun, duga ljubav. Sinovi idu u školu, a supruga će u kolovozu početi raditi kao prodavačica u kiosku. Posla ima dovoljno i može se zaraditi za pristojan život“, otkriva Džinić koji s obitelji živi u Manheimu, ali radi po gradilištima diljem Njemačke. Stanarinu plaća 620 eura, što se s režijama penje i na 1000 eura. Za hranu obitelj mjesečno trošio oko 600 eura, a uspijevaju i nešto novca poslati Ivičinoj majci.
“Jezik je velik problem. Kad sam došao znao sam samo osnove, ali sam dosta naučio. Ovdje na gradilištu vodim posao, rukovodim s 5-6 ljudi. Snalazim se s njemačkim. Važno je sporazumjeti se. Moja supruga zna njemački. Stariji sin je godinu dana učio jezik u posebnoj školi za strance, a i u Hrvatskoj ga je imao u školi. I mlađi uči njemački i obojica će u jesen krenuti u redovitu njemačku školu. Dobro su se snašli. Htio bih da mi se ovdje djeca odškoluju i da se osamostale, a onda ćemo vidjeti gdje ćemo živjeti. Već osjećam nostalgiju. Nigdje nije kao kod kuće. Ali stara izreka kaže da ne može jedna guzica sjediti na dvije stolice“, komentira Ivica koji je uvjeren da će nakon ukidanja radnih dozvola Hrvati pohrliti u Njemačku. On im savjetuje da paze kod koga se zapošljavaju jer nije lako naći poštenoga poslodavca. Jako je zahvalan jednom Hrvatu koji u Njemačkoj ima osiguravajuću kuću i koji mu je mnogo pomogao oko rješavanja papirologije. I Ivica je sa svojim iskustvom spreman pomoći ljudima koji sada dolaze i ne znaju što ih čeka. Dobro zna kako je biti u takvoj situaciji, sam i daleko od kuće.
“Svakodnevno dolaze ljudi iz Hrvatske i ja ih uputim kome da se jave. U Manheimu nismo nikoga znali pa smo otišli u hrvatsku crkvu i tamo upoznali ljudi iz cijele bivše Jugoslavije. Družim se s ljudima iz Hrvatske, Srbije, Bosne... Nema nikakvih problema po nacionalnoj osnovi, ne gleda se otkud je netko... Pomažemo si. Njemačka je bila pun pogodak. Put je trnovit, ali se isplati“, zaključuje Ivica Džinić.
Hrvatska diplomacija zadovoljno trlja ruke vjerojatno u očekivanju da će u Njemačkoj završiti i dio onih koji se u Hrvatskoj vode kao nezaposleni. Grubi podaci pokazuju da Njemačkoj trenutno treba oko 300.000 inozemnih radnika. Usprkos dosadašnjim administrativnim preprekama koje su uglavnom otežavale zapošljavanje u Njemačkoj radnicima nižeg stupnja obrazovanja, lani je u tu zemlju iz Hrvatske doselilo oko 25.000 ljudi. Stoga se sada, kad Hrvatima više ne treba radna dozvola, već može čuti kako će se ponoviti scenarij iz 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća kad je u Njemačkoj egzistenciju našlo više od 200.000 hrvatskih građana koje su tadašnje vlasti nazivale radnicima na privremenom radu u inozemstvu, a u narodu je do danas ostao popularniji njemački izraz gastarbajter.
No moguće je i da Njemačka ipak neće biti obećana zemlja svima koji bi to htjeli.
Agencija Manpower Hrvatska bavi se posredovanjem u zapošljavanju i dio je međunarodne Manpower grupacije koja djeluje u 80-ak država. Operativni menadžer za Hrvatsku Željko Šestan ističe kako je svakodnevno mnogo poziva pogotovo mladih ljudi koje zanima na koji način mogu naći posao u inozemstvu.
“Radnike povezujemo s poslodavcima u cijeloj Europi koji su naši klijenti. Ljudi nam šalju svoje životopise, no najviše je onih koji imaju želju otići van, ali ne i ideju što bi radili. Tek kada definiraju što znaju i žele raditi, mi pretražujemo naše baze u europskim zemljama kako bismo vidjeli traži li se negdje takav radnik s tim specifičnim znanjem i vještinama. Posloprimci nam za našu uslugu ne plaćaju ništa, nego naplaćujemo poslodavcima. Zadnjih mjeseci nam se broj upita udvostručio jer od 1. srpnja neke europske države ukidaju radne dozvole. Do sada je bio velik interes za Irsku i Švedsku koje nisu tražile radne dozvole, a sada se sve više traže Njemačka i Austrija. No najveći je problem jezična barijera. Tko ne zna njemački, ima znatno manje šanse dobiti posao“, objašnjava Šestan.
Prema njegovim riječima u zemljama zapadne Europe ponajviše se traže IT developeri, građevinski i strojarski inženjeri, kao i sve medicinske struke, od liječnika specijalista do medicinskih sestara, bolničara i njegovatelja za starije i nemoćne osobe. Jedan od uvjeta za dobivanje tih poslova je barem elementarno poznavanje engleskoga jezika, a za Njemačku i Austriji njemačkoga. Stoga zainteresiranima za rad u zemljama njemačkog govornog područja Šestan savjetuje da prije traženja posla nauče barem osnove jezika.
“Od svih koji nam se jave barem tri četvrtine ih nema nikakve šanse dobiti posao jer nemaju traženu struku ili ne znaju jezik. Podjednako se javljaju žene i muškarci. Ima ih svih dobi, ali je najviše mladih do 28 godina bez velikog radnog iskustva. Potencijalnom poslodavcu u dogovoru s radnikom iz Hrvatske šaljemo njegov životopis, preporuke i certifikate o dokazu stručnosti. Nakon toga poslodavac provodi evaluaciju i ako nam javi da je zainteresiran, mi u Hrvatskoj provodimo stručno testiranje. Kandidat prolazi test osobnosti, kao i stručni test koji se provodi online na hrvatskom ili engleskom jeziku. Ako kandidat zadovolji na testu, spajamo ga s poslodavcem i oni se dalje dogovaraju. U konačnici posao u inozemstvu dobije između jedan i dva posto od svih koji nam se obraćaju za posredovanje“, ističe Šestan.
“Sve češće nam se događa da nas kontaktiraju tvrtke, naši klijenti iz inozemstva, kako bismo im našli radnike u Hrvatskoj. Riječ je o tipičnom headhuntingu. Traže IT developere, inženjere i medicinare... U takvim slučajevima prvo pretražujemo svoju bazu podataka u kojoj imamo oko 80.000 kandidata iz Hrvatske za posao u inozemstvu. Među njima su na tisuće diplomiranih pravnika, ekonomista, menadžera, novinara, kao i zanimanja nižih stručnih sprema, no njih nitko ne traži. IT developeri i ostale u Europi tražene struke najčešće u Hrvatskoj već imaju posao i velika većina se, usprkos osjetno većoj plaći, ne odlučuje za odlazak u inozemstvo, i to ponajprije zbog obiteljskih razloga. Od 50 onih koje zovemo na rad u inozemstvo ode samo jedan. I oni koji odu, motivirani osjetno većim prihodima, kažu da teška srca odlaze iz Hrvatske, ali obično imaju kredite pa im je financijski element presudan. IT developere je najteže animirati da odu u inozemstvo jer u Hrvatskoj imaju iznadprosječne prihode. S medicinarima je lakše“, otkriva Šestan koji ne očekuje da će se zbog otvaranja njemačkog i austrijskog tržišta rada znatno povećati broj ljudi koji će napustiti Hrvatsku.
“Na stranim tržištima vlada potražnja za visoko kvalificiranim i specifičnim zanimanjima, a takvih je u Hrvatskoj jako malo. Gotovo nitko ne traži tesare, zidare, kozmetičare, frizere, ekonomiste, novinare i razna druga zanimanja u kojima u Hrvatskoj ima najviše nezaposlenih“, tvrdi Šestan. Radnicima koji pregovaraju s inozemnim poslodavcima savjetuje da dobro paze što piše u ugovoru koji će potpisati. Naše radnike, dodaje, često zbunjuje razlika između neto i bruto plaće jer se kod nas plaća dogovara u neto iznosu dok se u zapadnoeuropskim zemljama navodi bruto iznos.
“Mnogo je onih koji se prijave u našu bazu podataka, ali odustaju kad im se ponudi realna mogućnost dobivanja posla u inozemstvu, što znači da njihova odluka o odlasku baš i nije bila čvrsta i konačna. Naši su ljudi, za razliku od nekih drugih europskih nacija, prilično statični i neskloni mijenjaju životne sredine, osobito stariji od 30 godina“, tvrdi Šestan.
Agencija Krode iz Stuttgarta već dvije godine pomaže hrvatskim radnicima da se zaposle u Njemačkoj, u južnim pokrajinama -Bavarskoj i Badan Wuerttembergu koje su najbliže Hrvatskoj, a i ekonomski najrazvijenije. Vlasnik agencije Dario Kreštalica otkriva kako su u zadnje dvije godine zaposlili 40-ak hrvatskih radnika, uglavnom na poslovima srednje stručne spreme, najčešće u građevinarstvu, ugostiteljstvu i na poslovima čišćenja.
“Dnevno nam se javlja desetak Hrvata, no većini ne uspijevamo naći posao jer nemaju znanja, nisu struke koja se traži i ne znaju njemački. U zadnje vrijeme je veći interes i radnika i poslodavaca i vjerujem da će se broj onih koji će dobiti posao udvostručiti“, govori Kreštalica. Kaže kako većina Hrvata koji se zaposle u Njemačkoj mjesečno zarađuje između 1000 i 1500 eura, pa im, kada plate stan, jedva ostaje za život. “Javljaju nam se i inženjeri, ali većina njih nema radnog iskustva na poslovima koji se u Njemačkoj traže. Naši informatičari također uglavnom nemaju iskustvo rada u velikim firmama i manje su konkurentni od svojih kolega iz Kine i Indije. Lakše se zapošljavaju inženjeri brodogradnje, kao i varioci i električari koji su radili u hrvatskim brodogradilištima. Bez znanja njemačkog jezika naši ljudi mogu raditi u poljoprivredi, na čišćenju ili kao pomoćni radnici u kuhinji jer je na tim poslovima velika fluktuacija radne snage i stalno se traže novi radnici, osobito u doba berbi, no to su obično sezonski i ne baš dobro plaćeni poslovi, oko 7 eura po satu. Od zanimanja sa srednjoškolskom spremom najviše se trenutno traže medicinari, njegovatelji starijih osoba, električari, kuhari... Od visokoobrazovanih posao mogu dobiti inženjeri građevinarstva, strojarstva, informatike i nešto manje liječnici“, kaže Kreštalica.
“Na Balkanu vlada fama da Nijemci jako cijene hrvatske radnike. Međutim, ovdje se prilikom zapošljavanja ne gleda tko je koje nacionalnosti, nego za koliko je novca spreman raditi. Nijemac će radije zaposliti Bugarina jer mu može dati nižu plaću. Isključivo vrijedi zakon ponude i potražnje. Dobri radnici su i Indijci i Kinezi“, ističe Dario Kreštalica kojem radnici kojima nađe posao prvih 12 mjeseci svaki mjesec plaćaju postotak od plaće koji u prosjeku iznosi oko 150 eura mjesečno.
“Uglavnom dolaze obiteljski ljudi. U početku većinom dođu muškarci sami, s namjerom da nakon nekoliko mjeseci za njima dođe cijela obitelj. Najbrojniji su ljudi u dobi između 25 i 40 godina. Najviše ih je iz Slavonije, a iz ostalih hrvatskih regija daleko manje. Radnik mora računati da će mu trećina plaće - minimalno oko 500, a češće 600 eura mjesečno - odlaziti na troškove stanovanja. To je cijena najma i režija za stan od 30-ak kvadrata. Hrana iste kvalitete kao u Hrvatskoj dvostruko je skuplja. S plaćom od 1500 eura teško se može išta uštedjeti. Ako dobro pazi na svaki euro, našem će radniku ostati jedva dovoljno da ode u Hrvatsku na godišnji odmor“, tvrdi Dario Kreštalica.
Traženjem posla hrvatskim radnicima bavi se i agencija Dekra, koja u Hrvatskoj radi u okviru njemačke korporacije Dekra Arbeit sa sjedištem u Stuttgartu. Njihova glasnogovornica Ana Vuger ističe da su dosad u Njemačkoj zaposlili ponajviše hrvatskih IT stručnjaka, a očekuje se da će od srpnja zavladati veća potražnja i za medicinskim sestrama.
“Za ostala zanimanja ne očekujemo veću potražnju. U zadnje tri do četiri godine u Njemačku je preko nas otišlo 50-ak ljudi, ponajviše u dobi između 35 i 45 godina, koji su u Hrvatskoj bili zaposleni, ali ih je privukla bolja financijska ponuda. IT developer ili inženjer strojarstva bez problema može dobiti plaću od 5000 eura, što je često i pet puta više nego što zarađuje u Hrvatskoj. Nemamo naznaka da bi moglo biti masovnih odlazaka hrvatskih državljana na rad u Njemačku. I dalje će do posla dolaziti ljudi višeg stupnja obrazovanja, a takvih je među tražiteljima posla u Hrvatskoj jako malo. No tržište rada je nepredvidivo pa tko želi ići raditi u Njemačku, ne bi trebao odustati od svojeg nauma. Ništa ga ne košta poslati životopis bez obzira koje je struke. Znanje njemačkog je poželjno, no imali smo slučajeve inženjera koji su dobili posao, iako su govorili samo engleski, budući da su im poslodavci multinacionalne kompanije u kojima gotovo svi znaju engleski. I ja osobno radim u njemačkoj firmi, a ne govorim tečno njemački nego s njemačkim kolegama komuniciram na engleskom. No ima primjera da nam se javi netko tko bi radio u inozemstvu, ali ne zna ni njemački ni engleski. Njihove šanse da dobiju posao vrlo su male“, objašnjava Ana Vuger.
Zastupnik socijaldemokrata u njemačkom parlamentu Josip Juratović ističe kako je u toj zemlji zaposleno 93.000 hrvatskih državljana.
“Hrvatski radnici u Njemačkoj dobro su obrazovani i pokazali su da se mogu vrlo brzo integrirati. Očekujemo da će ubuduće na rad u Njemačku godišnje pristizati oko 10.000 ljudi iz Hrvatske, ali će i hrvatske tvrtke u Njemačkoj moći normalno poslovati. Najviše hrvatske radne snage trebat će u građevinarstvu, zdravstvu, njezi starijih i u ugostiteljstvu“, ističe Juratović. Objašnjava kako je to dobro za Hrvatsku jer će se smanjiti broj nezaposlenih, a naši će radnici iz Njemačke u domovinu slati milijune eura.
No bitno je, dodaje Juratović, i to da se hrvatsko gospodarstvo što prije razvije i da hrvatski radnici imaju perspektivu u svojoj zemlji jer nije cilj kvalificiranu radnu snagu odvesti u Njemačku jer baš ti ljudi mogu najviše pridonijeti jačanju hrvatskoga gospodarstva. Stoga se Juratović nada da će se nakon nekoliko godina mnogi Hrvati sa stečenim radnim iskustvom iz Njemačke vraćati kući.
Dr. Danijel Nestić, znanstveni savjetnik na zagrebačkom Ekonomskom institutu, smatra kako za naše gospodarstvo odlazak ljudi u inozemstvo trenutno nije poguban, no problem je što gubimo kvalitetnije kadrove i tako će biti dokle god nam je gospodarstvo loše.
“Ne vjerujem da će se dramatično povećati broj naših ljudi koji će odlaziti. Htjeli smo biti članica EU, a to znači da smo dio jedinstvenog tržišta. Taj rizik smo prihvatili. Nemojmo sada kukati. Naši ljudi mogu ići drugdje, drugi mogu doći k nama. Njemačka je specifična jer mnogi imaju rođake i prijatelje koji tamo žive i rade. No Njemačka danas nije Njemačka iz 70-ih godina. Razlika u plaćama između Hrvatske i Njemačke više nije tako velika, ali zasigurno će dio ljudi pokušati otići jer je njemačko gospodarstvo u ekspanziji“, kaže Nestić i zaključuje kako će ljudi odlaziti sve dok u Hrvatskoj neće imati perspektivu za dobivanje posla. Međutim, ako se ekonomska situacija poboljša, onda će se mnogi koji su otišli početi vraćati, a dolazit će nam i radnici iz drugih zemalja, recimo Bugarske koja nam je bliska jezično ili Mađarske koja nam je bliska geografski.
Egzodusom Hrvata zgrožen je demograf prof. dr. sc. Anđelko Akrap, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.
“Iseljavanje ljudi iz Hrvatske je krajnje zabrinjavajuće. To je slom. Mnogi dijelovi Hrvatske su ostali bez stanovništva jer se Hrvatska nije decentralizirala u razvoju, nego se sve svodi na Zagreb i Split i nešto malo Rijeku, dok ostali krajevi ekonomski i demografski propadaju. Iselili su deseci tisuća ljudi. Mnogi žive u inozemstvu, a nisu se odjavili u Hrvatskoj pa se ne vode kao iseljeni. Tako da su stvarne brojke veće od službene statistike. Visokorazvijene zemlje isisavaju ono što im je potrebno, a Hrvatska ima sve manji priljev na tržište radne snage i u pitanju je održivost mirovinskog sustava. Ne očekujem da će se odlazak Hrvata u inozemstvo povećati nego mislim da će se samo nastaviti. Slaveni se u Njemačkoj vrlo brzo integriraju i asimiliraju“, govori Akrap i upozorava kako bi se hrvatski političari napokon trebali trgnuti jer daljnje iseljavanje ljudi znači da se gospodarska situacija ne poboljšava.
Akrap ističe kako će, ako se nastave ovakvi demografski trendovi, Hrvatska 2050. godine imati 3,5 milijuna stanovnika. Udio umirovljenika će sa sadašnjih 17 porasti na 27 posto ukupnog stanovništva. Aktualni egzodus Hrvata Akrap smatra mnogo pogubnijim od onoga iz 60-ih godina.
Oni koji su tada odlazili, uglavnom su se, objašnjava, nakon nekog vremena vraćali u Hrvatsku, dok danas države vode useljeničku politiku koja strance motivira da ostaju za stalno.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....