Život po Daltonu

Presijeci crvenu žicu – ta zapovijed Mateju Korlaetu i Donati Krznarić ne bi značila baš puno.

Još kad bi uz tu crvenu na izbor imali i jednu žicu zelene boje, izgledi da priča s nekom zaostalom eksplozivnom napravom završi sretno ovisila bi potpuno o naklonosti zvijezda.

Tako drastično i dramatično o Matejevu poremećaju kolornog vida u šali govore njegovi prijatelji.

Deuteranopija.

Vrlo stručno, ozbiljno ime za hendikep za koji mnogi ni ne znaju da ga imaju.

Donata i Matej bili bi svakako loši pirotehničari.

Neprimjereno bi bilo i da se bave restauracijom, a sasvim bi se pogubili među beračima crvenog voća i cvijeća. Srećom, nikad ih nije vuklo da postanu profesionalni vozači niti su ikad maštali o pilotiranju hrvatskim nebom. Vrlo je vjerojatno, iako se toga ne sjećaju, da su kao djeca osjećali odbojnost prema hrani određene boje. Povremeno imaju sitne probleme s kombiniranjem odjeće, ali njihov “poremećaj” ipak je najviše tema vedrih anegdota o kojima pričaju kroz smijeh.

A zašto i ne bi kad se od onih bez poremećaja u vidu razlikuju samo po manjem broju čunjića u oku?

Matej i Donata su daltonisti.

I odmah na početku žele razriješiti neke nedoumice u vezi s daltonizmom.

Ne, to ne znači da ne smiju voziti automobil niti da ne vide crveno ili zeleno svjetlo na semaforu.

Nemojte im ni buljiti u noge.

Nećete na njima uočiti dvije različite čarape.

Kao djeca nisu kući donosili crteže na kojima je nebo crveno, a trava plava. Slobodno im možete pokazati dugu jer će je primijetiti kao i svaki drugi čovjek.

Problem bi se mogao javiti tek ako ih pozovete da vam se pridruže u nekim sezonskim poslovima.

Matej se na početku srednje škole honorarno zaposlio kao berač jagoda.

“Nakon tri dana prišao mi je jedan čovjek i pristojno mi kazao: ‘Oprosti, ali mi bismo morali zaposliti još jednog čovjeka koji bi išao za tobom i pobrao što si ostavio. To jednostavno nema smisla’”, kroz smijeh se prisjeća Matej.

Jagode, kaže, jednostavno nije vidio.

Dobro, nije baš da nije vidio nijednu jedinu, ali ono za što je drugima bio dovoljan samo jedan pogled, Mateju je predstavljalo pravo malo istraživanje.

Naš deuteranop tako spada među osam posto muškaraca u Europi koji pate od neke vrste poremećaja kolornog vida.

Donata je još posebnija od njega: kako daltonizam najčešće pogađa muškarce, ona je jedna od 0,4 posto žena koje vide samo dvije glavne boje, crvenu i plavu, dok na zelenu slabije reagiraju.

Za razliku od monokromata koji svijet vide sivo, a takvih je slučajava zaista malo, deuteranopi miješaju boje i to ih, tvrde, manje muči, a više zabavlja, jer svijet vide drukčije od ostalih.

I Matej i Donata rano su spoznali da imaju problema u raspoznavanju boje.

Kod Mateja se nekako uvijek sve vrtilo oko jagoda.

Još kao dječarca djed bi ga poslao u vrt da nabere voća.

Mali Matej stajao bi nasred dvorišta, a djed bi mu s balkona vikao upirući prstom: “Eno, Matej, tamo je jedna, i tamo lijevo, i odmah ispred tebe…”

“Vrt bi bio pun jagoda, ali ja bih se morao dobro zagledati da ih primijetim”, govori nam.

Usprkos predrasudama, daltonizam, koji je inače dobio ime po engleskom kemičaru Johnu Daltonu (1766-1844), nije sljepilo za pojedine boje. Upravo suprotno.

Deuteranopi vide i crvenu i zelenu boju, a problem nastaje tek kad se te boje nađu u kombinaciji.

A ako su još i sličnog intenziteta, što je u prirodi često, daltonisti će zelenilo i crveno voće uglavnom vidjeti u istom tonu, zbog čega se Matej šali kako bi vrlo teško preživio u prirodi…

No, kolorni poremećaj nikako ne treba doživljavati kao hendikep.

Štoviše, upozorava liječnik i stručnjak za poremećaje kolornog vida, dr. Veljko Rogošić, inače sin plivača-maratonca Veljka Rogošića, mnogi daltonisti hendikep uspijevaju nadoknaditi, a velik broj njih u životu se naposljetku bavi upravo onim poslovima za koje se normalni kolorni vid smatra svojevrsnom predispozicijom!

No, kako je većina njih svoje mane svjesna od rane mladosti, tako ipak daltonisti kao djeca mogu pokazivati manji interes za gledanje televizije ili rad na računalu.

Matej i Donata nisu bili takva djeca, oni s deuteranopijom žive kao da je i nema.

Prkoseći joj, odabrali su čak zanimanja koja su u prvome redu vizualna.

Matej je, zamislite, dizajner, a Donata – slikarica.

Ona je, štoviše, slikarica koja ne vidi svoje radove jer je problem s neraspoznavanjem određenih boja odlučila pretvoriti u – umjetnički koncept. Slika točkaste krugove s nijansama koje ne raspoznaje.

Prvi i zapravo jedini pravi životni problem zbog daltonizma Donata je doživjela tek kad je poželjela upisati odsjek restauracije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

“Oduvijek sam se htjela time baviti”, ispričala nam je ova 29-godišnja umjetnica.

No, na prijemnom ispitu nije mogla izmiješati boje.

Iako joj je u pomoć priskočila prijateljica, ispit nije uspjela proći.

“Jednostavno sam morala prihvatiti činjenicu da se ne mogu baviti restauracijom. Bilo bi čudno da restauriram slike, a sve nijanse crvene i zelene koje su istog intenziteta meni djeluju kao jedna boja”, objašnjava Donata.

Sljedeće godine odlučila je da više neće inzistirati na restauraciji.

Nakon nekoliko pokušaja da se upiše na Akademiju, uspjela je na slikarstvu, al i ondje su vrlo brzo profesori i kolege primijetili kako ima… hm… malo drukčiji pogled na boje.

Vidjelo se to već na prvom satu akta.

Zeleni akt. “Čovječe, što je tvoj akt zelen, ti kao da moraš biti drukčija od drugih, je li…?”, pitali su je studenti.

I profesor je bio u čudu.

Uzalud ga je Donata uvjeravala kako akt nije zelen.

Zapravo, možda zaista jest zelen, ali nije to bilo namjerno, njoj se baš ta zelena učinila kao dobar izbor.

Pokušala mu je tada objasniti kako je daltonist i da ne raspoznaje boje baš najbolje.

Profesor je uperio prstom u zelenu stolicu i strogo je zapitao: “No, Donata, koje je boje stolica?”

Ona je rekla “zelena”, a čovjek je zaključio da ipak mora da je riječ o prenemaganju.

Donata mu je konačno odlučila donijeti potvrdu liječnika.

Tek tako, da se zna.

De-u-te-ra-no-pi-ja…

Možda ne bi bilo loše da se i o tome ponešto uči na fakultetu, razmišljala je…

Nerazumijevanja je na fakultetu bilo minimalno, više je bilo onih kojima je Donatin hendikep bio zanimljiv i privlačan.

Buduća slikarica stoga se ozbiljno bacila na proučavanje daltonizma.

Nabavila je čak i knjigu s Išihara testovima kojima se vid provjerava na liječničkom pregledu za vozačku dozvolu.

“Satima bih s povećalom gledala u te slike i uvjeravala samu sebe kako ću, ako se dovoljno koncentriram, uspjeti u krugu potpuno jednake boje vidjeti tu prokletu šesticu”, prisjeća se.

Ali do danas je nije vidjela.

Uporno proučavanje ipak joj se isplatilo pa je Donata stala izrađivati slike koje oblikom i bojama izgledaju gotovo identično šarenim krugovima sa skrivenim brojem.

“Ja zapravo svoje radove ne vidim”, priča mi dok je gledam u čudu.

“Ali, kako to misliš da ih ne vidiš, kako ih onda slikaš?”, pitam je.

“A čuj, ako se dobro zagledam, primijetit ću da su različite boje. Međutim, kad vise na zidu, a ja sam od njih udaljena, to postaju obični jednobojni krugovi”, odgovara mi kao da su je već tisuću puta jednako začuđeno gledali zbog toga.

Muke po Daltonu tu ne staju.

Poseban je problem te radove objesiti na zid.

“Shvaćaš, ja ih moram označiti iksićem kako bih znala što ide gore, a što dolje. Moram li ti napomenuti da se to uglavnom ne sjetim napraviti”, smije se ova Zagrepčanka.

Kako je daltonizam nasljedan, sličan život danas vodi i Donatin brat.

Jednom ga je zamolila da joj pomogne objesiti radove na zid. Loša ideja, kaže, jer su ih na kraju sve krivo okrenuli pa su pravi položaj za radove otkrili tek kada je naišla pomoć.

Donatina umjetnost pomaže drugima da provjere imaju li problema s raspoznavanjem boja.

Neki u galeriju uđu kao osobe s uvjerenjem da imaju normalan osjet za boje, a kući odlaze kao daltonisti.

Kasno otkriveni poremećaj. A ako kroz život sve do Donatine izložbe uopće ne primijete da imaju poteškoće, doktor Rogošić procjenjuje kako je vjerojatno riječ o poremećaju – anomalne trikromazije.

Od svih vrsta daltonizma, to je najblaža i najčešća: kod nje je osjet za jednu boju oslabljen, dok je za ostale sačuvan.

Nije zato čudno da anomalni trikromaz o svom poremećaju prvi puta sazna u prosjeku s 40 godina.

Deuteranop će to sigurno shvatiti ranije, ali osim u velikom broju prometnih zanimanja lako će se snaći gotovo sa svim ostalim poslovima.

“Mnogima bude čudno kako jedan dizajner može imati problema s bojama. No, treba shvatiti da je dizajn timski rad te da o svemu odlučujemo zajednički. Stoga, ako nisam siguran u neku boju, jednostavno pitam. I nitko dosad nije bio nezadovoljan konačnim rješenjem”, priča nam Matej Korlaet.

Poremećajem kolornog vida danas se u Hrvatskoj bavi malo liječnika. Dr. Veljko Rogošić smatra, međutim, kako je problem dovoljno rasprostranjen, toliko da se već javlja potreba za osnivanjem udruge daltonista.

Sam Rogošić na tome je počeo raditi još prije deset godina, ali inicijativa je više-manje ostala samo na njemu.

Čime bi se bavila njegova udruga?

Rogošić kaže kako je i daltonistima u određenoj mjeri potrebna pravna zaštita, a kod najtežih slučajeva, kao što je monokromatizam, ljudima treba pomoći i naučiti ih da se prilagode na život u crno-bijelom svijetu.

Trebalo bi uvesti i dodatnu edukaciju za učitelje kako bi na vrijeme prepoznali kolorni poremećaj i pronašli ispravan način poučavanja takvog djeteta.

“Kad je poremećaj jače izražen, djeca u školi mogu imati problema pri rješavanju zadataka koji se temelje na geometrijskim oblicima i bojama, a tada učitelja treba upozoriti da nije problem u sposobnosti učenja, nego naprosto u slabijem raspoznavanju boja”, upozorava Rogošić.

Mateja i Donatu u školi na sreću nisu mučile te brige.

Više ih danas muče problemi s odijevanjem.

“To ti je tako. Sva sretna kupim zelenu torbu pa mi mama kod kuće kaže da je zapravo smeđa. Ponekad izađem vani misleći kako sam se šareno odjenula da bih onda shvatila kako sam sva u raznim tonovima plave”, prepričava nam Donata.

Provjeravam je pitanjem u koje sam boje ja odjevena.

Moj plavi sako njoj je zapravo lila, a za šarenog lava na majici, kaže mi, bolje da je ne pitam…

Posebno me zanimalo kako se snalazi sa šminkom.

Vlastito viđenje mode. Objašnjava mi da uvijek obavezno čita što piše na poleđini sjenila, ali uvijek se odijeva i kombinira boje kako ih sama vidi.

Smeđe sjenilo zato koristi kao zeleno, sive traperice nosi kao ljubičaste i u šali nebu zahvaljuje što se rodila u 21. stoljeću kad u modi zapravo sve prolazi.

I Donata i Matej voljeli bi barem na pet minuta svijet vidjeti “običnim očima”.

Matej ga zamišlja šarenije, Donata se pribojava da i nije tako šaren kako ga opisuju.

U svijetu prilagođenom “normalnim očima” snalaze se jednako dobro kao i ostali.

A zašto i ne bi, kažu, kad je boja ionako samo obična, optička varka.