ŽIVOTNI INTERVJU KORIFEJA HRVATSKOG TEATRA: "Bio sam kazališni ledolomac. A sad sam barčica na otvorenom moru. Ali i dalje plovim..."

Bez Georgia Para ne može se zamisliti hrvatsko glumište druge polovice XX. stoljeća. Bez njegovih knjiga teško bi bilo napisati bilo kakvu povijest ovdašnjeg kazališta i kulture. Kad bi sebe opisivao jednom rečenicom, možda bi rekao: - Odmah da kažem, ja sam redatelj teksta i glumaca.

Georgij Paro (r. 1934.) praktično 65 godina "stanuje" u teatru. Iza sebe ima oko 200 predstava i pet knjiga, od kojih su "Razgovor s Miletićem" (1999.) i "Pospremanje" (2010.) dvije posljednje. (Od tzv. kartela rade samo Paro i Violić; iz onostranosti ih slijede Dino Radojević i Kosta Spaić.)

Bio je Paro selektor Sterijinog pozorja, umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara (Dlji) i "nesretni" ratni intendant HNK u Zagrebu. U njegovu redateljskom opusu najrazvikaniji dio jest tzv. ambijentalno kazalište koje je ostvario u Dubrovniku 70-ih (Edward II., Aretej, Kolumbo) - a počeo ga je raditi, zapravo, desetljeće ranije. Profesor je zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, ali jednako tako američkih sveučilišta.

Vodeći zagrebački glumci, i ne samo oni, o Paru govore sve najljepše, titulirajući ga s "profesor" ili "Žorž". Njegov je najslavniji student "nedodirljivi" Michael Douglas, koji je o mr. Paru, isto tako, govorio sa zahvalnošću. U predahu proba za njegovu novu predstavu, za Krležine "Balade Petrice Kerempuha" - koju priprema u varaždinskom HNK - razgovarali smo u njegovoj omiljenoj kavani, u Zagrebu, kad je imao slobodan vikend.

Premijera je zakazana za 26. veljače.

U roku ste diplomirali anglistiku i filozofiju pa zatim kazališnu režiju?

– Da bi se upisalo na Akademiju, koju je u to vrijeme vodio Gavella, trebalo je imati apsolutorij. Gavella je mislio da je režija vrlo specifičan životni izbor i da svi koji su taj studij upisali ne moraju postati režiseri. Pa ako im to ne uspije, bit će inženjeri, profesori itd. Zato je tražio da imate, barem, apsolutorij na nekom drugom fakultetu. Međutim, ja sam već nakon druge godine Filozofskog fakulteta položio prijamni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti, i trebao sam se upisati. Ali, to nisam mogao. Dođem kod Gavelle, a on mi veli: 'Kaj hoćeš, mali? Pa, bil si dobar, kaj ti je problem?' Rekoh: to i to. 'Kaj bumo sad? Daj mi časnu reč da buš završil filozofiju i onda ću te ja upisati'. Dao sam mu časnu riječ i održao je. A Gavella me upisao.

Kako nazivate obvezu da se završi drugi fakultet?

– Apsolutorij. Morali ste biti apsolvent nekog drugog faksa prije upisa režije na Akademiji.

Riječ je izašla iz upotrebe.

– Latinski danas nije u modi. Kaže se: 'apsolutorij', a to je značilo: biti apsolvent, steći pravo polaganja diplomskog ispita.

Tata vam je bio austrougarski časnik, pa jugo-kraljevski oficir?

– Ne, bio je austrougarski kadet u Puli, pa zatim kraljevski oficir. Najprije je bio poručnik, a poslije je dogurao do kapetana. Bio je hrvatski orijentiran, Pažanin, i to se ogledalo tako da je svoje vojnike učio pjevati: 'Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ...' To su mu zamjerili i stjerali ga na bugarsku granicu.

I tako ste se vi rodili u Čačku?

– Tamo je upoznao moju mamu, koja je bila ruska emigrantkinja. Imala je pet godina kada je došla u Srbiju, preko Grčke. Ne podsjeća li vas to na tzv. balkansku rutu danas.

Otac vam je bio u penziji, kad ste studirali na Akademiji?

Bio je u penziji.

A mama kućanica?

– Ne, bila je profesorica hrvatskog jezika. Iako je bila Ruskinja, nije govorila kao Madeleine Petrovna (lik iz Krležine drame 'U agoniji'). Govorila je perfektni hrvatski.

Pitam o roditeljima zato što ste već '56. počeli raditi i zarađivati. Je li to bilo za zabavu ili ne?

– Ne, ne. Bio sam karlovački student. U Zagrebu nisam mogao stanovati...

Prvo Radio Zagreb, zatim Zora film pa tek onda HNK?

– Zvali smo se 'vlakaši', mi karlovački studenti. I svako jutro u 5.40 išli smo na predavanja u Zagreb, a vraćali smo se u Karlovac u 19h. I to je tako išlo godinama. Morao sam zaraditi za život da bih mogao unajmiti sobu, i živjeti u Zagrebu. Ranko Marinković zaposlio je Božidara Violića i mene na radiju. Uočio nas je kao dobre studente, na Akademiji, i pomogao nam da dobijemo prvo zaposlenje, kao asistenti u radiodramskoj redakciji. Onda mi je Ivan Hetrich omogućio da prijeđem na bolju plaću u Zora film, a HNK je došao potom, kao nešto za što sam se spremao.

To se zvalo studij uz rad?

Radilo se o novcu.

Po nekima ispada da je u socijalizmu sve bilo idealno, pa i studiranje.

– Znate šta je bio najbolje plaćeni posao, u to vrijeme? Istovar ugljena na Zapadnom kolodvoru. Tamo smo išli, grupa nas studenata jer se za to odmah dobivala gotovina. Dobro su plaćali, puno više nego ako bih konobario u studentskoj menzi. Poslije sam pisao za Studentski list, i oni su pristojno plaćali.

U početku Zora film, pa puno kasnije, 1987. Jadran film, u kojem ste radili kao dramaturg. No, igrani film niste snimili?

– Jedanput me na ulici sreo Rajko Grlić. I rekao: 'Je l' bi vi to preuzeli?' Imao sam iskustva sa Zorom, a film me zanimao. I onda sam nekoliko godina bio dramaturg u Jadran filmu. Međutim, znate na što se 90 posto tog posla svodilo?

Ne znam.

– Bilo je to u jeku mnogih koprodukcija. Scenariji su mahom stizali iz Amerike. Čitao sam barem 10-15 scenarija na tjedan, a katkad i više.

Na engleskom?

– Da, naravno. I morao sam dati mišljenje. U tri rečenice o čemu je riječ, i je li to kod nas izvedivo. Imamo li za to lokacije, imamo li tehničkih mogućnosti itd. Onda su to Suljo Kapić i Zdravko Mihalić vrednovali,pa bi rekli: dobro, ovo idemo probati realizirati, a ovo ne dolazi u obzir. Eto,većim dijelom, to je bio moj posao. Ali, surađivao sam i s domaćim kolegama, pa i s Grlićem među ostalima. I to je bilo vrlo zanimljivo.

Niste imali volje za igrani film?

– Meni je film, nemojte me pogrešno shvatiti, prespor. Mnogo vremena troši se na pripreme za samo snimanje: set, rasvjeta, kadriranje. To je spor proces. Bio sam na snimanjima i shvatio da u tome ne vidim sebe. Kad režiram u kazalištu, stalno donosim odluke, ali ih sutra ili prekosutra mogu i promijeniti. To je vrlo dinamičan proces. U filmu donosite odluku nakon nekoliko repeticija, i to je to. Ne možete više ništa mijenjati.

Čini mi se da ste umjetnički eklektik. Naime, poslije HNK radili ste od '76. do '84. u Komediji, kao dramaturg? Prilično različita kazališta.

Reći ću vam zašto.

Bili ste 'slobodnjak' od '72. do '76.?

– Ne, nisam bio slobodnjak. Išao sam za selektora na Sterijino pozorje, za umjetničkog direktora. Otišao sam u jedno krizno vrijeme. Bilo je to vrijeme politički radikalnih, nacionalnih zbivanja. 1971.

Prihvatili ste?

– Sjećam se ko sad, meni su to ponu dili, vojvođanska partijska frakcija, koja je stalno bila u trvenju sa srpskom partijom. Jedan od tih Vojvođana, zvao se Raša Radujkov, bio je komunist, zagrebački đak. Silno je volio Zagreb, upoznali smo se i pozvao me da budem selektor u to vrlo dramatično vrijeme. Otišao sam svom prijatelju, Vladi Gotovcu. Rekoh: Vlado, zovu me na Sterijino pozorje. To je bilo neposredno....

Nakon Karađorđeva?

- Prije Karađorđeva. Rekao je: 'Idi. I pazi, zastupaj naše interese, ne daj se'! Ne znam jesam li ili nisam zastupao naše interese, ali sam postigao, među ostalim, da u svim prospektima, knjižicama itd. budu zastupljeni svi jezici 'naših naroda i narodnosti', kako se to onda govorilo. Prije toga sve je to bilo na srpskom i na ekavici. Inzistirao sam na tome, bio je to samo jedan mali akcent, ali ne i nevažan. Nastojao sam, dakako, da i u izboru žirija, i u izboru predstava, izabirem ono najbolje, a ne ono što će mi diktirati netko drugi.

Je li vas, ipak, zahvatio diktat partijskih moćnika?

- Moram priznati, nikad mi nitko nije ništa diktirao. Nisam bio podvrgnut nikakvim presijama, osim kad smo nagradili Brešanovu 'Mrdušu Donju' kao najbolji tekst. Buknula je ona priča oko srpskoga liberalizma, što se povezalo s hrvatskim nacionalizmom. Bila je velika presija protiv 'Mrduše', a indirektno i protiv mene, po svim medijima. Zvao me neki čovjek iz vojvođanskoga političkog seta i rekao: 'Druže Paro, ništa se ne brinite, radite dalje svoj posao'.

Bili ste u Partiji?

- Nikada nisam bio član Partije, devet puta sam odbio pozive da se učlanim.

Sa Sterijinog, iz Novog Sada, 'vratili' ste se u – Komediju?!

– Prema tadašnjim zakonima, jer sam otišao na kazališnu funkciju, trebao sam biti vraćen u HNK. Intendant je bio moj kolega Mladen Škiljan. Rekao sam: 'Mladen, poštovanje, dobar dan'. On meni: 'Dobar dan'. Pa sutra, pa preksutra. On meni nije rekao: 'Dobrodošli nazad u kazalište', niti sam ja rekao: 'Mladen, molim vas da me primite natrag. I kad sam shvatio da neću bit primljen, obratio sam se Vladi Štefančiću i rekao mu: 'Vlado, imaš nešto za mene u Komediji?' On je rekao: 'Budi dramaturg'. I onda sam otišao u Komediju, tako je to bilo.

Pa, bilo je to dobro vrijeme...

– Tražio sam angažman. Slobodnjaci u to vrijeme gotovo da nisu ni postojali. Da, bilo je to dobro vrijeme.

Bili su kao nekakva teorija, iznimka?

– Upravo tako. Imao sam vrlo malu plaću kod Vladeka, ali sam se dobro osjećao u Komediji i napravio nekoliko zanimljivih predstava.

Radili ste, također, na TV-u, radiju i drugdje?

Tu i tamo.

Prije točno pola stoljeća, 1966., bili ste prvi put u Americi?

– To je bila razmjena sa sveučilištem u Kansasu. Prije nas išla je beogradska Akademija, pa onda Zagreb, i poslije Skopje. Uglavnom, Kosta Spaić, koji je tada bio dekan, postavio me za vođu grupe, zato što sam dobro govorio engleski. Zajedno smo sastavili grupu studenata, u kojoj je bio i Rade Šerbedžija. Napravio sam jedan program, koji smo izvodili od Washingtona pa do Kalifornije, u 20-ak gradova. To je trajalo mjesec i pol dana. A kad sam se trebao vratiti, dobio sam poziv da ostanem na Kansas Universityju i napravim predstavu.

Studentsku predstavu?

– To su predstave koje tamo izvode mahom studenti, ali i neki koji su već postali profesionalci. Ide se na audicije. Studentske predstave rade se i s profesionalnim glumcima.

Prema profesionalnim uzusima?

– Upravo tako. Napravio sam Anouilhov 'Pokus ili kažnjena ljubav', i bili su zadovoljni. Zvali su me da sljedeće godine radim jednu Brittenovu operu. Međutim, nisam mogao doći. Ali jedan drugi profesor, koji je iz Kansasa prelazio u Santa Barbaru, rekao mi je: 'Ako ne možeš iduće godine, onda dođi za dvije godine u Santa Barbaru'. Bio sam na University of California (UC) Santa Barbara tri-četiri puta, u trajanju od godine dana pa do šest mjeseci.

I to je početak jednog divnog prijateljstva, Amerike i vas?

– Tamo sam bio profesor Michaelu Douglasu. Znam da ćete me to pitati.

To sam morao i htio jer je on vaš najslavniji student?

– Michael je prije dvije-tri godine dao jedan intervju u kojem je izjavio da sam mu puno pomogao da postane glumac. Družili smo se dvije-tri godine. No dobro, na stranu sad to. Lijepo da me se sjetio.

Potom dolazi Sveučilište La Verne?

– Ne, prije toga dolazi San Diego, sjajno sveučilište: UC San Diego. Zvali su me tri-četiri puta. Onda dolazi La Verne. I čovjek koga sam upoznao još na prvom gostovanju u SAD-u: David Flaten. Pozvao me na suradnju. David je moj životni kazališni suradnik i prijatelj.

Gdje je točno La Verne?

– To je L. A. county, prema istoku. Vrlo blizu Los Angelesa. Privatno sveučilište, gdje sam dolazio dvadesetak godina. Zadnji put bio sam prije 3-4 godine, i tada su mi dodijelili počasni doktorat. Napravili su i jednu raskošnu fotomonografiju mojih radova tamo. Nisu me ništa pitali, niti sam išta znao, samo su mi poštom poslali primjerke te knjige. I s tim u vezi poziv da još jednom dođem i provedem s njima mjesec dana, kao gost. Pažnja na kakvu nisam navikao. Duboko sam zahvalan mojim američkim kolegama. To bi trebalo biti ovo proljeće. Evo, to je moja Amerika koja mi je pružila utočište, i koja je bila mjesto moga sabiranja.

Imali ste, pretpostavljam, prilike ostati?

Nekoliko puta.

Niste se odlučili?

– Ne. Najbliže sam toj odluci bio u Santa Barbari. Prišao mi je jedan čovjek koji se predstavio kao menadžer. Bilo je to 70-ih. Rekao je: 'Vidio sam vaše predstave, ja vas mogu, banalno-rečeno, prodavati. Naći ću vam posao i bit ćete dobro plaćeni, a moji su uvjeti takvi i takvi. Ako se odlučite, javite mi'. Uzeo sam njegov broj, vratio se u Zagreb i onda mu se lijepo zahvalio. Nekako, nisam htio.

Druge ponude bile su vezane za sveučilište? Je li vam ostalo kakvih dilema u vezi s tim 'preseljenjem'?

– Dilema je bilo, ali moja razmišljanja bila su ovakva: ja sam redatelj, a profesor sam zato što sam redatelj. I dan-danas mislim da se redatelj može biti u punom smislu te riječi samo ako radiš u kulturno-povijesnom, jezičnom prostoru koji ima duboke veze s tvojim životom. Samo tako mogu biti redatelj, jedino tako mogu napraviti neku predstavu s ambicijom, sa željom da to što radim bude relevantno mojoj publici. Lakše je znanstveniku u Silicijskoj dolini, znanost je neutralna. Ali kazalište se bavi dubokim životnim sadržajem, ljudskim duhom i sudbinom, i to na najintimniji način. Dakako, sve su to univerzalni problemi koji se tiču čitavog čovječanstva, ali do te univerzalnosti može se doći samo iz autentičnog doživljaja svijeta na djeliću planete s kojim smo neraskidivo vezani. To, dakako, ne znači da ne mogu režirati u čitavom svijetu i na jezicima koje ne poznajem. Kazalištem se spoznaje svijet i kazalište povezuje ljude. Ali... Zbog tog nisam postao američki redatelj.

Od 1992. do 2002. bili ste intendant HNK?

Najteže godine, rat i poraće.

Preuzeli ste Kazalište, tako reći, pod uzbunama?

– Ministar kulture bio je Vlatko Pavletić, kojeg sam poznavao, bili smo prijatelji. Koliko znam, nisam bio jedini koji sam bio pozvan s ponudom da budem intendant. Rekao mi je: 'Rat je tu. Ne obećajem ti novac, ali imat ćeš moju podršku. Sačuvaj teatar da se ne raspadne'. Mislim da sam odgovorio tom zahtjevu. Međutim, trajno smo oskudijevali novcem.

Zašto je to uvijek jedan te isti problem? Jesmo li sposobni imati jedno takvo, 'veliko' kazalište?

– Apsolutno. U mom slučaju, najveći dio svih problema proizlazio je iz neke vrste sukoba između Republike i grada Zagreba. Stalno se postavljalo pitanje: 'Čiji je HNK? Tko postavlja intendanta'?

Kao kad su se bivša ministrica kulture i gradonačelnik 'prepucavali' oko posljednjeg intendanta?

– Isti je to problem. S tim da u tom prepucavanju države i grada nešto postoji. Kad je Zlatko Vitez bio ministar kulture, uspio je potpisati 51: 49, prvo je država, drugo grad. Ali, grad to nije poštivao. Od grada sam dobivao manje od 49 posto sredstava. Upadao sam u dugove, to je obilježilo cijelu moju intendanturu.

Kako ste se održali?

– 2000. kad se mijenjala vlast, a Antun Vujić postaje ministar, dolazim k njemu: 'Vujiću, predajem ti, sad usmeno, a dobit ćeš i pismeno, moj mandat na raspolaganje. Došla je nova vlast, nisi me ti postavio, postavila me jedna druga vlast'. On me pogledao: 'Ostaješ intendant do kraja mog mandata'. Rekoh dobro, ali ja ću ti poslati svoj mandat na raspolaganje i pismeno. I poslao sam. I ostao sam. Nota bene, Vujić je bio jedan od najboljih ministara kulture koje smo imali.

To je deset dugih godina?

– Ono što mi je najveća satisfakcija danas kad dođem u HNK, od portira pa do bilo koga koga susretnem, sa svakim razgovaram srdačno i lijepo, nisam ostavio nikakvih ružnih tragova iza sebe. To je najveća satisfakcija, da sam među 500 ljudi uspio ostati zapamćen kao normalan čovjek.

Jeste li bili član vladajuće stranke?

– Nikad nisam bio član HDZ-a. Jednom prigodom, nakon neke premijere, u salonu, netko mi je gurnuo, preko ramena, pristupnicu za HDZ pred predsjednikom Tuđmanom. Bilo je još nekoliko ljudi za stolom. Pogledao sam predsjednika i rekao: 'Ja to ne mogu potpisati. Bavim se umjetničkim poslom, moram donositi odluke u svoje ime, ne mogu potpadati ni pod kakvu stranačku obavezu'. Predsjednik se nasmiješio i prešli smo na drugu temu. Tonči Vrdoljak, koji je svjedočio tom događaju, vozio me svojim autom kući. Upitao sam je li mi pao rejting kod Tuđmana. Odgovorio mi je u svom stilu: 'Kume, možda ti je porastao'! Kad je bio reizbor, mislio sam da me više neće zvati. Ali, bio sam reizabran. Tadašnja oporba, SDP i ljevičari napadali su me kao velikog HDZ-ovca. A HDZ-ovci su me napadali zato što nisam član njihove stranke.

Bili ste sami.

– Cijeli sam život bio sam. Nikada nisam htio imati nikakvu obavezu ni prema kome osim prema sebi, a to je najveća moguća obaveza. Bilo je to vrijeme groznih napada na mene.

Poznati su napadi na 'famoznu' proslavu Tuđmanova rođendana u HNK?

– Sasvim besmisleni. Prvo, to je bila predstava u povodu predsjednikova rođendana, a ne proslava njegova rođendana. Mene nitko ništa nije pitao. HNK je često bio mjesto državnog protokola. Organizator nije bio HNK, nego Hrvatski sabor... Zlatko Vitez je režirao neku vrstu dramatizirane hrvatske povijesti, uglavnom se oslanjajući na Krležine 'Balade'. HTV je snimio tu predstavu i bilo bi zanimljivo vidjeti je danas. To su bili sumanuti napadi koji traju sve do danas.

Danas su 'Balade Petrice Kerempuha' pred vama samima?

– 'Baladama' u varaždinskom kazalištu opraštam se s Krležom s kojim sam se scenski družio još od svojih karlovačkih, gimnazijskih dana. Krleža je bio i jest trajni poticaj u mom kazališnom radu.

Ali, vi kao svoju prvu predstavu, amatersku, u knjizi 'Pospremanje' navodite 'Pepeljugu' u obradi Kušana oca, Jakše? A ne Krležu.

– Stjepan Mihalić, otac pjesnika Slavka, bio je direktor kazališta u Karlovcu. Osnovao je tzv. dramski studio u Zorin domu. Tamo sam počeo kao amater, prije upisa na Akademiju.

Pitam je li 'Pepeljuga' 1953. vaša prva režija?

– Ne, moja prva predstava bila je dvije godine ranije. 1951. u osmom razredu gimnazije. Osnovao sam dramsku sekciju i sa svojim kolegama iz razreda režirao Krležinu poemu 'Ulica u jesenje jutro 1917.'.

Zatvarate osobnu parabolu s Krležom?

Krleža je početak i kraj.

Kako ste zamislili 'Balade'?

Ne radim recital, radim predstavu.

Ne radite zbir 'arija'?

– Otkrit ću vam početak. Dva gospodina kopaju po kontejnerima. 'Bok, stari, kak ti danas ide'? pita jedan. 'Pa dobro', odgovara drugi. 'Kak zdravlje?' 'Kak tak.' 'Kak bumo preživeli'? 'Pa, bumo nekak. Nigdar ni tak bilo da nekak ni bilo'... Pokušavam ući u 'Balade' iz današnjega svijeta siromaštva. Samo što današnja sirotinja nisu kmeti, nego osiromašeni građani. Riječ je o siromaštvu ne samo u socijalnom, nego i egzistencijalnom značenju. Ali, to je samo početak 'Balada'. Ostalo ćete vidjeti na premijeri.

Jan Kott je mislio da je Stanislavski barbarin u teatru. I to zato što 'tjera glumce da okreću leđa publici'. Izazivao je šokove. Jeste li vi barbarin?

– Stanislavski je bio avangardni kazališta rac i njegove su režije bile šokovi za tadašnju publiku. Djelovali su na stanje teatra u čitavom svijetu. Dakle, izvršio je jedan udar koji je išao za vjerodostojnošću, za socijalnom, intelektualnom, povijesnom i umjetničkom vjerodostojnošću. Bavio se kazalištem na način koji do tada nije bio poznat. U tom smislu to jest bio jedan barbarski šok. Dakako, bez Čehova Stanislavski ne bi bio Stanislavski.

I vi ste na toj liniji, čini mi se...

– Neke predstave koje sam radio djelovale su na promjenu stanja teatra u trenutku kad su se događale. Dubrovačke ljetne igre: Eduard II., Aretej, pa Kolumbo, nekoliko tih predstava koje sam radio 70-ih godina, promijenile su percepciju teatra ne samo na DLJI.

Hodati za vašim 'Aretejem' dubrovačkim zidinama 1977.ostalo je u pamćenju mnogih, ne samo ovog novinara.

– To nije bila samo moja zasluga, nego i literature koju sam izabrao. Bilo je šokantno što se Krleža igra u Dubrovniku. Dobro znamo da Krleža i Dubrovnik nikada nisu bili u prevelikom prijateljstvu. Literarnom, ni inače. To je bio niz šokova. Na sreću, ispalo je dobro ponajprije zahvaljujući fantastičnim glumcima, ništa drugo.

Je li tzv. režisersko kazalište zeznulo, ili nije, teatar u nas? I 'raskrčilo put za anarhičnu i neugodnu produkciju'?

– Ima takvih primjera. Što je režisersko kazalište kad radite 'Hamleta'? Redatelj dođe s idejom da je Hamlet ubojica, što on jest. Ali, ako napraviš predstavu o tome da je Hamlet ubojica, onda si ga izgubio kao kompleksnu figuru jer Hamlet je i ljubavnik i kazalištarac i mistik i političar i filozof.

Postaje jednodimenzionalan?

– Režisersko kazalište ide s nekom naglašenom pretpostavkom o tekstu - bolje rečeno: o sebi - kako bi se odmah znalo što redatelj namjerava reći. To se naziva redateljskim konceptom i to je legitimno. Međutim, nerijetko je to nalik velikim, masnim naslovima u novinama. Čitatelju je odmah sve jasno, i ne mora čitati tekst. Naslov kaže sve. Mislim, međutim, da su za razumijevanje i komunikaciju nekog teksta, neke predstave, pa ako hoćete i režije i glume, presudne suptilne nijanse smisla, emocije. Diskretni titraji i sugestije koje glumci prenose u publiku da bi gledatelje ponukali na duhovnu suigru, kako bi zajednički osvijestili i doživjeli razlog i smisao predstave. Za ovakav zahtjev potrebno je profesionalno znanje i strpljenje, osmišljen proces rada... Najbolje da ovdje stanemo. Naradio sam se u životu. Bio sam ledolomac. Danas sam barčica na otvorenu moru. Još plovim. Navigare...

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: