Građani kupuju zalihe: Napetost raste. Pitanje je hoće li eksplodirati, i na kakav način

Bilo je hladno jutro u veljači 2017. godine kad sam nogom stupio na američko tlo. U društvu još dvojice ljudi iz Hrvatske doputovao sam na trotjedni edukacijski program u organizaciji tamošnje vlade, radi istraživanja američkog energetskog tržišta. Ipak, svima uključenima - i putnicima i organizatorima - već uoči polaska bilo je jasno da će inicijalni program putovanja biti zasjenjen političkim trenutkom.

Dva tjedna ranije inauguriran je 45. predsjednik SAD-a, nekretninski mogul i televizijska zvijezda Donald Trump. Trumpova pobjeda, pogonjena radikalnim antiestablišmentskim programom, predstavljala je jedno od najvećih iznenađenja u novijoj političkoj povijesti Sjedinjenih Država, a prve rezonancije Trumpova dolaska u Bijelu kuću dočekale su nas već nakon ulaska u glavnu halu terminala međunarodne zračne luke Dulles u Washingtonu.

Pedesetak mladih ljudi u šarenim majicama stajalo je ispred vrata gdje pristigli putnici izlaze s golemim transparentima na kojima su pisale poruke poput "Welcome home" (Dobro došli kući) i "You're all Americans" (Svi ste vi Amerikanci). Bila je to reakcija na jednu od prvih odluka koje je Trump donio nakon dolaska u Bijelu kuću, kojim je zabranio dolazak u SAD građanima sedam dominantno muslimanskih zemalja sa Srednjeg istoka i Afrike. Ipak, nije to bila tek besciljna demonstracija neslaganja s djelovanjem novog predsjednika. Nekoliko metara od prosvjednika s transparentima stajao je uredno posložen red sklopivih stolova, gdje su svi putnici iz zemalja obuhvaćenih Trumpovom zabranom mogli trenutačno dobiti pravnu pomoć, zastupnika pred federalnim ekstradicijskim sudom i bilo što drugo što im može pomoći u pravnoj borbi s Trumpovom administracijom.

Bio je to samo mali uzorak političke aktivističke borbe koju smo tijekom sljedećih tjedana imali priliku promatrati diljem SAD-a, od progresivnog high tech Seattlea na sjeverozapadu do srednjoameričkog Rust Belta, ruralnih dijelova Ohija i Pennsylvanije, gdje se uz cestu ispred tipičnih montažnih kuća i prikolica nižu znakovi s prepoznatljivim natpisom "Make America Great Again". Ta očita velika politička mobilizacija američke javnosti koju je potaknuo izbor Trumpa, za svakoga tko dolazi iz države s niskom kulturom javnog političkog i aktivističkog angažmana, poput Hrvatske, morala je biti impresivna. Činilo mi se tada da je upravo taj golemi angažman birača ključni faktor snage i otpornosti američke demokracije, čimbenik koji toj državi omogućava da preživi čak i ekstremnija razdoblja, poput prve godine Trumpova mandata, kad su ekscentrični predsjednik i njegova stranka kontrolirali sve poluge federalne vlasti. Ipak, danas više nisam toliko siguran. Iz više razloga, nadolazeći američki predsjednički izbori mogli bi se pretvoriti u dosad najozbiljniji stres-test otpornosti američke demokracije.

Otpornost na despociju

Američki federalistički politički sustav, koliko god to čudno zvučalo, nije dizajniran zato da bi bio efikasan. To je, dakako, poželjno, no njegovi tvorci iznad efikasnosti vrednovali su otpornost na despociju. Kompleksni mehanizmi kočenja i ravnoteže (eng. checks and balances), a gdje se političke odluke donose uz pomoć raznih kombinacija koordinacije i suodlučivanja predsjednika i dvaju parlamentarnih domova, uz stalno propitkivanje ovlasti federalne vlasti u odnosu na vlasti saveznih država, trebali su na najmanju moguću razinu smanjiti mogućnost uspostave bilo kakve despotske vlasti. I famozni ustavni amandmani bili su posvećeni tome. Prvi je trajno zaštitio sve građane od bilo kakvih ograničenja slobode vjeroispovijesti, govora i slobodnog okupljanja koje bi federalna vlast možda poželjela uvesti. Drugi je, pak, građanima dopustio da posjeduju oružje kako bi se teoretski mogli zaštititi od federalnih vlasti i oružanih snaga kojima ona raspolaže. Treći je spriječio mogućnost prisilnog useljavanja pripadnika vojske (federalne institucije) u nekretnine privatnih vlasnika, a četvrti građane zaštitio od nerazumnih pretraga i zapljena federalne vlade...

U tim okolnostima, jasno je da je prva godina Trumpova mandata, u okvirima američkog političkog sustava, predstavljala najekstremniju moguću situaciju, jer je ista stranka (Republikanska) imala predsjednika u Bijeloj kući te kontrolirala većinu u Senatu i Zastupničkom domu Kongresa. Naizgled, Trump je imao otvoren put za implementaciju svih svojih ideja, no u praksi to se pokazalo znatno težim. Dobar dio onoga što je namjeravao provesti zaustavili su federalni sudovi, a u slučaju pokušaja rušenja univerzalnog zdravstvenog osiguranja - koje je uveo njegov prethodnik Barack Obama, izgubio je i potporu dijela republikanskih zastupnika, koji su stranačkoj lojalnosti pretpostavili interese birača u svojim izbornim područjima. Kad je su krajem 2018. na tzv. midterm izborima republikanci izgubili većinu u Zastupničkom domu, činilo se da je uspostavljena kontrola nad Trumpovim predsjedništvom te da će predsjednik u budućnosti morati ipak više funkcionirati u okvirima konsenzusa.

Ipak, to se nije dogodilo. Sukobi su se nastavili, a eskalirali nakon što su demokrati u Zastupničkom domu pokrenuli proceduru Trumpova opoziva. Ta inicijativa nije imala šanse da dobije podršku Senata gdje većinu imaju republikanci, no dodatno je zaoštrila politički diskurs u zemlji. a onda je stigao i koronavirus.

U SAD-u je od pandemije umrlo oko 230.000 ljudi, a epidemiološke mjere urušile su ekonomiju - dotad ključni Trumpov adut za reizbor. Suočen s takvim problemima, aktualni predsjednik pojačao je aktivnosti usmjerene k mobilizaciji svoje biračke baze, učestalo najavljujući mogućnost izborne prevare i odbijajući se obvezati da će mirno predati vlast. Naravno, takve izjave izazvale su žestoku reakciju kod suprotne strane, a rezultat je - očekivano - golema galvanizacija birača. Prema nekim procjenama, izlaznost birača mogla bi dosegnuti 65 posto, što bi bio najveći postotak od 1908. godine, a više od 50 milijuna američkih građana već je iskoristilo mogućnost ranijeg glasanja. Ipak, više od te masovnosti tamošnji mediji bave se razmatranjem vjerojatnost scenarija prema kojem će izbornog pobjednika na kraju odlučiti sudska vlast.

Glavni razlog za takva promišljanja golema je količina birača koji će ove godine glasati poštom, a što će u brojnim saveznim državama predstavljati ozbiljni logistički problem. Pravila o rokovima predaje glasova i njihovu prebrojavanju variraju od države do države, a žestoka pravna bitka između republikanaca i demokrata oko njih se već vodi. Neki analitičari tako već dugo upozoravaju na mogućnost scenarija "crvene fatamorgane", prema kojoj bi se u izbornoj noći moglo činiti da je Trump premoćno pobijedio, da bi se onda u danima nakon toga prebrojavanjem poštanskih listića situacija promijenila u korist kandidata Demokratske stranke Joea Bidena. Dakako, bila bi to osnova za osporavanje rezultata izbora, kao što će sa suprotne strane demokrati svaku odluku o ograničavanju rokova za prebrojavanje listića tumačiti kao nepravedno uskraćivanje glasačkih prava građana.

Rezultat izbora tako bi lako mogao biti definiran sudskom odlukom i to odlukom Vrhovnog suda u koji je, pak, tijekom Trumpova mandata i na temelju njegove preporuke (i potvrde Senata) imenovano troje od devet sudaca. Imenovanjem konzervativne sutkinje Amy Coney Barret umjesto preminule liberalne ikone Ruth Bader Ginsburg, odnos konzervativaca i liberala na sudu je postao 6:3. Mogu li suci koje je Trump imenovao u Vrhovni sud nepristrano donijeti odluku o kojoj ovisi hoće li on pobijediti ili izgubiti na izborima? Ili bolje rečeno, vjeruju li Amerikanci da oni to mogu?

Američki Vrhovni sud već je jednom u recentnoj povijesti odlučio pobjednika predsjedničkih izbora. Bilo je to na izborima 2000. godine kad je sud poništio odluku Vrhovnog suda Floride da se ponovno prebroji oko 61.000 listića koje automatski brojači greškom nisu registrirali. Sud je usvojio mišljenje da bi ponovno brojanje listića bilo ilegalno te na taj način de facto verificirao izborni rezultat kojim je Bush pobijedio na Floridi, a zbog toga i na izborima općenito. Kasnije analize koje su provodile medijske kuće i neovisne nevladine organizacije otkrile su da je takvih neregistriranih listića na Floridi bilo više od 170.000 te bi gotovo sigurno nakon njihova prebrojavanja pobjednik bio Al Gore. Bila je to jedna od kontroverznijih odluka u povijesti suda i prema mnogima jedna od ishodišnih točaka sve većeg nepovjerenja američkih građana prema federalnim institucijama, no prihvaćena je bez osporavanja.

Ekstremna polarizacija

Dvadeset godina kasnije, politička polarizacija Amerike je ekstremno uznapredovala, a odluka o izbornom pobjedniku opet bi se mogla naći na klupi Vrhovnog suda. Hoće li i ovaj put biti prihvaćena bez osporavanja? Manje od petine američkih birača vjeruje da će nadolazeći izbori biti slobodni i pošteni. Demokratska stranka već je službeno uputila apel vojsci da poštuje mirnu tranziciju vlasti. S druge strane, Ministarstvo pravosuđa državama je izdalo upute za pravni tretman paravojnih postrojbi, čija aktivnost bilježi porast.

U nekim saveznim državama zabilježeno je da građani kupuju zalihe osnovnih prehrambenih potrepština očekujući nerede nakon izbora. Trumpovi pozivi njegovim biračima da ustanu protiv navodne izborne prijevare dobro su poznati, no slične inicijative dolaze i s ljevice. Vodeći američki socijalistički medij Jacobin tako je pozvao svoje čitatelje da izađu na ulicu u slučaju da Trump pobijedi na izborima bez apsolutne većine glasova, unatoč činjenici da je to posve moguć i legitiman rezultat u američkom sustavu (Trump je osvojio izbore 2016. s oko 3 milijuna glasova manje od Hillary Clinton). Hoće li ta napetost eksplodirati i, ako hoće, na kakav način?

Golema politička aktivacija američkih građana, koja mi se te 2017. činila kao ključni "check and balance" zaštite demokratskih institucija, sad je pokretačka energija vala koji bi ih mogao urušiti. To zvuči opasno, no u konačnici demokracija jača kroz izazove s kojima je suočena. Koliko je jaka američka demokracija? Doznat ćemo već sljedećeg tjedna...