Ako HDZ prihvati uvjete Domovinskog pokreta to bi moglo biti nazadovanje umjesto napretka

Već prve izlazne ankete otkrile su tko je uvjerljivi relativni pobjednik izbora te su se odmah nakon zatvaranja birališta mogla donijeti dva anegdotalna zaključka. Prvo, oni koji vole preuveličavati opasnosti od virusa SARS-CoV-2 očito su više preplašili birače SDP-a jer su njihovi izborni rezultati znatno lošiji nego što su ukazivale predizborne ankete. Drugo, Andrej Plenković je trijumfirao, ali mu je politička pozicija još osjetljivija nego što je bila uz čudno sklepanu saborsku većinu koja ga je podržavala u prošlom mandatu. Ako HDZ prihvati uvjete jedinog mogućeg partnera na desnom političkom spektru, Škorina Domovinskog pokreta, Plenković će izgubiti stranku kakvu je profilirao posljednjih godina. A i posljedice te koalicije za Hrvatsku bi prije mogle biti nazadovanje umjesto napretka. Velik je to problem u ovim izvanrednim vremenima.

Trenutno ima vrlo različitih mišljenja o tome koliko je pandemija koronavirusa zdravstveno opasna, ali je sasvim sigurno da je Covid-19 već toliko promijenio svijet u kojem živimo da će vođenje javnih politika dugoročno biti težak izazov, kao što je bio za vrijeme ratova i najvećih kriza u posljednjih sto godina. Sama ekonomska neizvjesnost koju je sa sobom donijela pandemija mogla bi srezati potencijal rasta toliko da ekonomski, zdravstveni, mirovinski i socijalni sustavi postanu neodrživi. To vrijedi za velike nacije, to vrijedi za malu Hrvatsku.

Nova vlast suočit će se s nužnošću odlučnog vođenja zemlje u kojem bi trebalo ubrzati desetke malih reformi i progurati barem jednu veliku. Grantovi koje nam je najavila EU bit će uvjetovani promjenama. Spas ekonomije neće pasti s neba. Pritom će svako lutanje, gubljenje vremena i nesnalaženje donositi puno dramatičnije posljedice nego unatrag 30 godina. Drugim riječima, to što čeka novu Vladu nije ono što bi se trebalo povjeriti tvorevini izrasloj na trulim političkim kompromisima garniranim nazadnjačkim populizmom i očekivanim folklorom blesavih prepucavanja. Takva vlast neće izdržati ekonomsko-socijalni stres-test bliske budućnosti.

Znate li zašto je Škoro rekao da Plenković ne može biti premijer? Zato što mu je jasno kako je to najbolji put da od Plenkovića dobije više fotelja. Europski orijentiran Plenković uhvaćen je u balkansku političku klopku.

Postoji jedno rješenje za stabilizaciju političke scene koje bi zemlju moglo učiniti upravljivom, a to je, naravno, Vlada nacionalnog jedinstva. Odmah treba reći da u Hrvatskoj nije realno očekivati takvu razinu patriotske odgovornosti velikih stranaka, pogotovo ne relativnog pobjednika. Glavni je cilj postojanja obiju velikih stranaka, HDZ-a i SDP-a, osvojiti što više pozicija za svoje članove u parlamentu, Vladi, ministarstvima, svim državnim institucijama i kompanijama. Ako jedna velika stranka koalira s manjom strankom ili strankama, opet će kontrolirati najmanje tri četvrtine javnih pozicija. Govorimo o tisućama ljudi iz stranačkog ešalona. O tisućama fotelja. U drugu ruku, kad bi se dvije velike stranke dogovorile o odgovornom vođenju zemlje, raspodjela političkog plijena trebala bi biti nešto nepovoljnija za relativnog pobjednika. I tu u Hrvatskoj priča staje.

HDZ će najvjerojatnije izabrati partnera koji ne nudi pametniji put nego visoku inovativnost u zastranjivanju. Stranački interesi gurnut će zemlju u zonu višeg rizika. Zapravo je pandemija bila zadnja i jedina prilika da dobijemo nužnu Vladu nacionalnog jedinstva. Da je SDP prošao samo malo bolje, možda bi velika koalicija postala realnost. Ironično je što je vjerojatno strah od Covida možda skrojio Hrvatskoj novu vlast koja se vjerojatno neće baš dobro nositi sa svim posljedicama pandemije.
Povijest velikih nacionalnih koalicija u Europi prilično je bogata. U Njemačkoj su suradnje najvećih stranaka zabilježili Stresemannov kabinet 1923., Müllerov od 1928. do 1930., Kiesingerov od 1966. do 1969., a pravi pečat pojmu “große Koalition” u Njemačkoj dao je prvi, treći i četvrti kabinet Angele Merkel. Zanimljiv je i primjer relativno svježe velike koalicije u Islandu, a posebno je preporučljivo proučiti austrijsko iskustvo s velikim koalicijama. Ima li nešto u tome da su upravo neke od najbogatijih europskih zemalja imale dobar osjećaj kad je trenutak za suradnju najvećih? Nama se to, nemojte se nadati, neće dogoditi.