Formalno, Zlatko Hasanbegović jest prvi ministar kulture u 25 godina hrvatske samostalnosti koji je “potpisao i dodijelio sredstva i za programe rock glazbe”, ali je pritom propustio spomenuti kako nije on nego njegov prethodnik na istoj dužnosti, Berislav Šipuš, na pritisak udruge Promo i dijela javnosti, raspisao natječaj, oformio Stručno vijeće za rock glazbu koje se imalo baviti razmatranjem pristiglih ponuda i od potraživanih 4 milijuna kuna dodijeliti iznos od odobrenih 2 milijuna kuna prema jasno određenim kriterijima i pravilima natječaja. Osim što se kiti tuđim perjem, Hasanbegović je i to malo perja drastično srezao. S dva na milijun i 200 tisuća kuna iako tvrdi da “Ministarstvo kulture nije smanjilo sredstva”.
Tuđe perje
Tako je ministar Hasanbegović potporu festivalu INmusic samovoljno srezao na nula (0) kuna, smatrajući “kako Ministarstvo kulture ne može i ne treba financirati komercijalne projekte koji ostvaruju zaradu“ i to u trenu kad njegovo Ministarstvo šalje čestitku organizatorima INmusica jer su dio sredstava namakli kroz jedan od fondova EU. Ponovo ne zna desna što radi lijeva. Time je uštedio 500.000 kuna, a ostale stavke malo “izmanikirao”, možda i po onoj “zavadi pa vladaj”. No, udruga organizatora koncerata Promo ostala je jedinstvena pa su svoje nezadovoljstvo ovakvom odlukom izrazili na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji; uz Zorana Marića kao organizatora INmusica i Dražena Goreta kao voditelja Tvornice kulture, Mate Škugora kao organizatora Superuha i Žednog uha te Vedrana Meniga kao organizator festivala Seasplash, premda su navedeni za razliku od INmusica dobili barem nešto.
Takvom odlukom ministar je pljunuo i na moj te rad mojih kolega u Stručnom vijeću za rock glazbu, a sve podebljao izjavom kako “u konkretnom slučaju i u svim ostalim slučajevima Ministarstvo kulture u raspodjeli sredstava neće biti vođeno nikakvim partikularnim i klijentelističkim interesima”. Time insinuira da sam osobno i sa svojim kolegama iz Stručnog vijeća za rock glazbu podlegao klijentelizmu. Laž, jer ministar, ispada, nije pročitao ni propozicije natječaja svog Ministarstva i da imam vremena i živaca dao bih ga na sud zbog klevete. U tim propozicijama navodi se kako programi koji se natječu moraju iza sebe imati barem trogodišnji kontinuitet djelovanja, sadržavati barem 30% domaćih izvođača u okviru sadržaja za koji traži potporu Ministarstva, barem 50% izvedbi uživo i to bez “cover bendova” i estrade, biti cijenom ulaznica pristupačni publici, međunarodno relevantni, s razrađenom financijskom konstrukcijom, a sve temeljeno na najširem mogućem poimanju rock glazbe. Sve to je INmusic zadovoljio. O društvenoj relevantnosti da i ne govorimo.
Nigdje u propozicijama odredbi o broju prodanih ulaznica, prihodu programa, navođenju sponzorstava ili tržišne pozicije kao prepreka za dodjelu sredstava. Upravo suprotno, ideja je bila da se podupire kvaliteta, neovisno o tome spada li određeni rock program u alternativu ili mainstream i kolike prihode ostvaruje. Procjena Stručnog vijeća bila je da je INmusic naša najveća i najvažnija manifestacija rock glazbe koju treba snažno poduprijeti; jer privlači mnogo ljudi, ima ogroman značaj za ovdašnju kulturu i društvo te internacionalnu prepoznatljivost. Ministar je bio radikalno drugačijeg mišljenja, ali njegova je, a ne odluka Stručnog vijeća suspektna, možda i klijentelistička jer ne odgovara propozicijama natječaja. Ministrova može biti zadnja, ali neka se u obrazloženju odluke ne kiti tuđim perjem i ne insinuira klijentelizam samo zato jer derogira odredbe natječaja vlastitog Ministarstva i ne poznaje europsku praksu.
Iskustva susjeda
Primjerice, u Srbiji već godinama regionalna (vojvođanska) i državna (srbijanska) vlast podupiru festival EXIT s ukupno milijun eura godišnje premda taj festival spada u red najvećih i najpopularnijih u Europi. Hm, nije li takav postao i zbog navedene potpore? Istodobno, kolega kritičar Dragan Ambrozić, koji je mnogo pridonio uspjehu EXIT-a, zaposlen je kao gradski službenik na radnom mjestu Voditelja programa beogradskog Doma omladine. Uh, pa to je Srbija, zaustit će netko. Jest, ali gle vraga, Ljubljana samo jedan rock klub – Kino Šiška koji je svojim sredstvima iz derutnog prostora lokalna vlast pretvorila u tehnički najbolji klub na potezu od Beča do Atene – podupire s više od milijun eura dotacija godišnje. Kako ne bismo ostali samo na primjerima iz država nastalih raspadom Jugoslavije, evo primjera iz ranih 90-ih. Vozio sam Hladno pivo na koncert u Bregenz na Bodenskom jezeru. Tamošnji klub vodio je jedan stariji hipi premda su u njemu uglavnom obitavali mlađi pankeri koji su iste večeri nagarili lokalne, njemačke i švicarske skinhedse, pristigle na obračun s “Balkancima”. Na pitanje kako uspijeva održati klub u gradiću poput Opatije, reče mi da od Austrije dobiva dotaciju od 300.000 maraka godišnje kako klinci ne bi bili prepušteni ulici.
Sporna odluka
Ministar ne zna da Paris i danas sufinancira veliki festival Rock en Seine dok Amsterdam već desetljećima dotira klub Paradiso, smješten u nekadašnjoj protestantskoj crkvi u kojem su između ostalih nastupali i The Rolling Stones i Adele. Devedesetih je Amsterdam u jednom trenu povukao tu dotaciju, ali je ista - nakon argumentacije čelništva kluba, organizatora koncerata i protesta publike - vraćena. U Skandinaviji su takve potpore toliko udomaćene da je norveška vlada grupi Turbonegro nedavno kupila novi tour bus, cijeneći tu družinu pornografski nastrojenih gay-rockera umjetnički relevantnim glazbenim i izvoznim proizvodom. E sad, ako Austrija, Slovenija, Nizozemska, Norveška pa i Srbija nisu države s tržišnim gospodarstvom, onda to nije ni Hrvatska, ali znamo da jesu. U istima, pa i većima, rock glazba nije prepuštena samo tržištu nego prepoznata kao dio kulture koju valja braniti i poduprijeti kao i klasiku, folklor, operu, jazz. Znamo da i HNK, Lisinski, Dubrovačke igre i niz drugih čimbenika “institucionalne kulture” također prodaju ulaznice i imaju sponzore. Hoćemo li i s njima samo na tržište?
Nedavno mi jedan zajednički prijatelj reče da je Zlatko Hasanbegović, uz Dinamo, odrastao u ozračju rock kulture. Moguće, ali očito ne zna kako su i koliko Republika Hrvatska i grad Zagreb, i to u Jugoslaviji 70-ih i 80-ih, podupirale rock glazbu, odnosno klubove poput Kulušića, Lapidarija, Jabuke ili Studentskog centra u koje je kao omladinac možda zalazio. U tim se klubovima i zbog tih potpora, a ne pred Zvečkom gdje su se uz kavu i pivo pričale “lovačke”, dogodio novi val. Umjesto da današnjoj publici vrati taj dug iz socijalizma, Hasanbegović je na rock, praveći se da je njegov zagovornik u kapitalizmu, krenuo đonom, no mimikrija nije uspjela. Primjeri europske prakse demantiraju argumentaciju još jedne ministrove sporne odluke.