UČITELJIMA ŠALJEMO DJECU, A NE ZVIJERI DA BISMO IH POSEBNO ŠTITILI Onoga trenutka kada učitelj digne ruku na učenika, završio je svoju karijeru

Ne može. Nije u redu. Nema smisla, ni logike. Nema opravdanja. Zašto bi se napad na učitelje tretirao kao napad na službenu osobu? Zato što ih učenici maltretiraju? Prijete im? Tuku ih? Tko će napasti učitelje? Neki divlji učenik? Možda. Ali, prije nego što napadne učitelje, taj će maltretirati svoju okolinu, druge učenike. Tko će njih štititi i kako će taj napad biti kvalificiran? Roditelji ne šalju divljake u školu, šalju djecu. Učitelji ne idu na front, niti na borilište, idu u učionice. Učenici su učenici, neki su divlji, nesocijalizirani, agresivni i nespremni se prilagoditi nastavi. To su neki. Ostali, većina, su učenici. Njihovo je da budu i neposlušni i neprilagođeni i emotivno nesređeni, ali to ne znači da se s većinom ne može. Biti učitelj jest zahtjevno, učitelji rade s mladim ljudima, a njima se svašta događa, nije jednostavno. Ali i nadalje, nisu prijetnja učiteljima. Ako su učenici prijetnja učiteljima, onda nešto ozbiljno ne štima u toj školi. Tada ravnatelj ne radi svoj posao. On je dužan svima osigurati mir u školi. Ako je potrebno, može zvati policiju. Ali se ne može dogoditi da neki nastavnik nasrne na učenike, pa da su taj dan najgori divljaci na svijetu. Onoga trenutka kada učitelj digne ruku na učenika, završio je svoju karijeru učitelja. Nije osoba koja poučava i prenosi znanje, pokazuje gdje se ono nalazi, tada je samo netko jači. To nije uloga učitelja. Učitelj ne mora biti jači nego mudriji, mora znati kako će srediti situaciju s djecom i s divljacima. Ne, nitko ga ne mora ponižavati i napadati kada predaje, nitko učiteljima ne smije prijetiti, niti ometati nastavu, ali ni jedan učitelj ne bi trebao biti onaj o kojem se govori - to je onaj koji je izmlatio dvojicu. O Franji Dragičeviću će se govoriti da je napao dvojicu učenika. To je sve. I da su ga podržali nastavnici akcijom #ijasamfranjo. I iznosili svoje primjere kada su bili izloženi prijetnjama kako bi spriječili da Franjo Dragičević dobije otkaz. Ali će uvijek biti onaj koji je napao dvojicu učenika.

Za učitelja bi bilo bolje da se o njemu govori kao nekome tko je djecu spremio za natjecanje u znanju, da ih je motivirao da budu bolji nego što su danas. To bi trebala biti uloga učitelja. Znam osnovnu školu na čijem se igralištu skupljaju klinci koji nemaju što raditi, to su im prvi izlasci i skitnje. Da, naravno da zapale i cigaretu i joint i popiju pivo. Ravnatelju nije palo na pamet, ali nikada, pojaviti se na tom igralištu. Nikada nije nazvao lokalnu policijsku stanicu i zatražio da se patrola pojavi i prođe igralištem. Nikada nije rekao domaru da ode na igralište i kaže tim klincima da se maknu ako ne igraju košarku ili nogomet. Ne. Nije učinio ništa. Možda je bio i na skupu koji je u subotu održan u centru Zagreba. Učitelji su tražili “bolju zaštitu u razredu, promjenu neefikasnih pedagoških mjera u školama te da se napad na učitelje zakonski odredi kao napad na službenu osobu”.

I da se popravi materijalno stanje. Na skupu je govorio i Franjo Dragičević, rekao je da škole nisu sigurne i time vjerojatno htio opravdati svoj napad. Ali, netko je tu nešto pobrkao. Nasilje učenika, koje postoji, nema veze sa statusom učitelja, a ni materijalnim stanjem. Učitelji rade važan posao, učenici ih pamte kao divne osobe. Oni spašavaju svijet, svakim učenikom kojega navedu da uči i zna. To im društvo mora vrednovati, ali ništa nema veze sa statusom službene osobe. Nema jer smo im dali djecu, a ne neprijatelje. A kada priznamo da su nam djeca opasna, onda smo ih izdali, onda ih ne razumijemo i gledamo kao strana i opasna bića. Oni to nisu, to su djeca.