Viktor Orban, Najveći Sin Naroda i Narodnosti

U Hrvatskoj politici mnogo je toga što je bizarno. Ipak, malo je što tako bizarno kao što je fasciniranost jednog dijela hrvatske politike mađarskim premijerom Viktorom Orbanom.

Za jedan dio - pogotovo konzervativne - hrvatske politike Viktor Orban postao je nešto poput stvarnog političkog idola. Ne prođe tjedan da se ne javi kakav lider pravaške frakcije, zaboravljeni desničarski as ili, pak, osumnjičeni ratni zločinac te ne istrese na novinski papir svoje oduševljenje mađarskim vođom. “Nama treba Orban”, reći će jedan, “treba slijediti Orbana”, kazat će drugi, “trebamo politiku uskladiti sa zemljama srednjoeuropskog kruga”, nadodat će treći, baš kao da je Orban drug sekretar iz Moskve koji hrvatskoj konzervativnoj internacionali daje ruku vodilju i smjernice politbiroa.

Paradoks je da su ljudi koji izgovaraju te rečenice inače najžešće zmije ljutice kad je u pitanju “regionalna suradnja”. Kad biste bilo kome od njih rekli kako su tzv. otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije luk i voda te kako Hrvati i Srbi trebaju surađivati što bolje, optužili bi vas za obnovu Jugoslavije i izdaju nacionalnih interesa. Ali, interes za nacionalne interese kod takvih naglo splasne kad je u pitanju suradnja sa susjedima koji su - eto - habsburški vazali i katolici. Nijednog u brojnoj družbi hrvatskih orbanofila ne smeta, začudo, to što je Orbanova vlast nerijetko atakirala, pa i još uvijek atakira, na hrvatske nacionalne interese. Nitko od tih patriota na špiritijeru nema niti je imao problem s tim da je Orbanova oligarhija potplaćivala naše premijere i zamjenike premijera. Nemaju problema s tim da je Orban odbio izručiti svojeg kućnog biznismena hrvatskom sudstvu, i to zato što “to nije u nacionalnom interesu”. Nemaju problem s prezrivim ignoriranjem hrvatskih zakona, sudstva i suvereniteta koji je prakticirala Orbanova vlast. Nemaju problem s tim što je mađarska državna tvrtka izravno zatirala hrvatske ekonomske interese u Ini, što za jeftine pare crpi lokalne mineralne resurse te što jednom cijelom gradu - Sisku - životno radi o glavi. Nemaju problema ni s tim što po snazi druga mađarska parlamentarna stranka u svojem programu ima prisezanje na naš teritorij. Fascinacija izvanjskom ugrozom te opsesivna zabrinutost zbog susjedskih političkih urota u Hrvatskoj je rezervirana očito samo za pravoslavce. Što se naših patriota tiče, sjeverni i katolički susjedi imaju bjanko papir za ugrožavanje Hrvatske.

Orban je jednom dijelu hrvatske politike fascinantan. A čini se da im je ponajviše fascinantan zato što je uspio u onom u čemu oni nisu te što govori stvari koje bi oni rekli, ali ih je malo vuna. Mađarski premijer - eto - koketira s povijesnim fašizmom bez da se boji što će mu “komunjare” reći. Mađarski premijer ne libi se biti rasist, u rasponu od potpirivanja antiimigrantske paranoje pa do prasećih glava na graničnoj žici. Mađarski premijer voli se poigravati sa Srednjim Europljanima tako milim klišejima o “tisućljetnoj uljudbi” i “braniku Europe” iza kojih obično stoji bezdan kiča i antiintelektualne regresije. Sve su to povijesni i parapovijesni razlozi Orbanova uspjeha. No, najvažniji je razlog ipak taj što Viktor Orban jednom dijelu naše konzervativne politike nudi fantaziju da se u zagrljaju s Europom i kapitalizmom može ostati napola trudan. Orban im nudi iluziju da se od lijepog zapadnog svijeta mogu uzeti talijanske krpice, sokići, europski fondovi i IKEA, ali pritom zadržati suverenitet, financijske poluge, etničku čistoću i patronizirajuću ruku Majke Domovine. Žiteljima eks-socijalizma Orban je ponudio fantaziju nacional-socijalizma, samo bez prezrene “s” riječi. Ponudio im je fantaziju o naciji kao homogenoj i vječnoj zajednici, toplom gnjecavom gnijezdu koje štiti od ledene vjetrometine kapitalizma. Ponudio im je fantaziju o naciji kao čvrstom entitetu koji ima jasno podrijetlo, svrhu i cilj. A zna se u kakvoj se vrsti knjiga opisuje to podrijetlo i cilj. Opisuje se - naravno - u školskom udžbeniku povijesti.

Stoga se samo naivni mogu čuditi ovotjednom prosvjetnom skandalu koji je zatresao našu sjevernu susjedu. Ovih je dana - naime - mađarske učenike osmih razreda osnovne škole dočekao novi udžbenik povijesti u kojem je (ne baš izravno, ali sasvim jasno) rečeno da je cilj i svrha mađarske povijesti - upravo Viktor Orban. U udžbeniku, čiji su autori stanoviti Horvath Peter i Ispanovity Marta, Orban se titulira kao “utemeljiteljska figura moderne Mađarske”, u udžbeniku su čak tri njegove slike, uključujući jednu s papom Wojtylom, a u nastavku udžbenika tumače se njegove ideje o socijalno osjetljivom konzervativizmu, kojem se kao suprotni i negativno konotirani politički pol definira “lijevi radikalizam”. U mađarskom udžbeniku, ukratko, fali samo još i glasački listić s uputama pa da borbeni komplet bude čitav.

Mnogi naši desni tribuni propustit će primijetiti ironiju ugrađenu u ovu priču o udžbenicima. Ne znam, naime, kako su u Mađarskoj povijesni udžbenici izgledali u vrijeme socijalizma. Ali, gotovo sam uvjeren da su izgledali slično kao kod nas. Nekako mi se sve čini da je i tamo morao postojati nekakav “najveći sin našeg naroda i narodnosti” te neko “mudro rukovodstvo” koje je nakon turbulentnih brzaca povijesti našu domovinu uvelo u sretno sada. Ironija je da je trebalo proći 27 godina od pada Zida da bi se mađarski povijesni udžbenici vratili točno tamo gdje su i bili. Vratili su se na točku gdje je povijest Velika Priča o tome kako je Naša Domovina - izdajicama i zavojevačima unatoč - došla do cilja povijesti. A taj cilj povijesti su Sadašnji Vođa i ideologija njegove stranke. Viktor Orban počeo je političku karijeru kao komunistički omladinac. Mogli bismo sarkastično reći da tako i završava. Napokon je dospio na pijedestal kojem žude svi političari, a to je udžbenik povijesti. Dospio je za života, baš kao da je generalni sekretar partije.

Kad čovjek gleda tu udžbeničku farsu preko Drave, ne može se oteti dojmu da je Viktor Orban i ovaj put opet uspio ispuniti najdublje želje hrvatskih konzervativaca. Dosta se, naime, sjetiti žučnih ideoloških trvenja kojima smo pred nekoliko mjeseci svjedočili u vezi hrvatskog školskog kurikuluma. Tada čovjek shvati zašto je - zapravo - Jokićev kurikulum konzervativnoj kulturnoj javnosti bio tako živi, bolni problem. Za hrvatsku je orbanofilsku kulturu kurikulum povijesti bio problem zato što posljednje poglavlje nije završavalo s - njima.

Pritom to ne treba shvatiti doslovno. Nije riječ o tome da bi šatoraši iz Savske ili vestalka Muzeja Revolucije Ante Nazor školski kurikulum završili s Karamarkom. Pošto su te stvari kod nas obično domobranski “light”, takav nazorovski udžbenik kod nas sigurno ne bi završio slikom aktualnog premijera. Ali, u nekom dubinskom smislu on bi bio sličan onom što su preko Drave napravili njihovi kolege Hovarth i Ispanovity. Povijest bi se pričala kao Velika Priča o Nama, a to Mi je neupitno, nepromjenjivo i vječno, kao plastična boca. Ti samorazumljivi “Mi” od četvrtog do osmog razreda putuju kroz povijesne nedaće. “Nas” drugi napadaju, drugi su zavojevači, a tu su, dakako, i uvriježene izdajice i sluge okupatora. “Nas” uvijek skupo košta nesloga, a iz nevolje izbavljaju mudri vođe po kojima potom nazivamo ulice. “Mi” nikad nismo nikog napali niti napravili išta loše, osim (dobro) 41-45, ali i tada su “Oni” bili gori. Naša je povijest bila nemilo glavinjanje. I tako je to bilo tisuću i kusur godina, sve dok se nije dogodio teleološki trenutak, točka koja je kulminacija i svrha povijesti, realizacija tisućljetnih težnji. A ta realizacija tisućljetnih težnji je - nemojmo se zafrkavati - vrlo banalna: dolazak na vlast sada vladajuće stranke.

I to je točka u kojoj bi orbanovska historiografija savršeno pasala onoj domaćoj pseudodomoljubnoj. Jer, Svrha Povijesti u nazorovskoj je ideji povijesti u skladu s vladajućom ideologijom, upravo onako kao što je to i u Mađarskoj, upravo kao što je bilo i kod nas dok je zemljom vladao Josip Broz, a povijesni udžbenik završavao njegovom slikom. Nema dijaloga, nema propitivanja pojmova, nema sagledavanja iz tuđeg kuta, nema alternativnog tumačenja, nema pluralizma. Jer, ne smiju se dirati svetinje. Znaju se Saborske deklaracije. Zna se koja su polazišta. Zna se jedina istina.

Kad se čovjek sjeti zapjenjenog juriša na mrtvi školski kurikulum, shvati zapravo da između farse koju je priredio Orban i žudnji jednog dijela hrvatske konzervativne javnosti postoji samo koračić razlike. Razlika je samo ta što je sjeverno od Drave Najveći Sin Naroda i Narodnosti živ. Kod nas ga nema živog pa se recikliraju pokojni.