Tek što je zabilježeno, prijavljeno i procesuirano da vjeroučitelj djecu u školi docira da je Srbima trebalo nabijati glave na kolce, a pojedine Hrvate strijeljati ili objesiti te baciti u najbližu septičku jamu, neka je učiteljica desetgodišnjacima odlučila odabrati školsku lektiru čije pjesmice redaju stihove o paranju dječje utrobe, kopanju očiju, rezanju spolovila i čupanju jezika užarenim kliještima.
Ostavimo li po strani vjeroučitelja kojim se bavi represivni sustav, pa i moraliziranje o tomu koliki želudac danas imaju djeca kada je krv u pitanju, u slučaju lektire za niži razred osnovne - a riječ je o zbirci pjesama Zvonimira Baloga “Pusi od krampusa” namijenjenoj đacima četvrtih razreda - trebala bi doista temeljita provjera ne bi li se utvrdilo tko je više skrenuo: a) onaj tko pjesmu s nasilnim odstranjivanjem ljudskih organa odlučio predložiti u popis lektire za mališane; b) onaj tko je to odobrio ili c) onaj tko baš tu zbirku naposljetku bira za čitanje djeci s popisa od ravno 25 ponuđenih autora. Među kojima su i Kastner, Kipling, Lindgren, odnosno “Emil i detektivi”, “Knjiga o džungli” i “Pipi Duga Čarapa”.
Lektirna zbirka pjesama za četvrti razred “Pusa od krampusa” ipak je tek u konkurenciji za najgori mogući izbor školskih lektirnoga djela, uzme li se u obzir da klinci u šestim razredima čitaju po izboru pojedinih učitelja Stjepana Tomaša “Moj tata spava s anđelima - Mali ratni dnevnik”. Ni tu za kontekst nije potrebno izvlačenje, tek citiranje, od poglavlja “Jure i Bobo viču za dom spremni Poglavniče”, do poglavlja “Ples uz Čavoglave” koje završava rečenicom “A uz Čavoglave te Juru i Bobu ne može se plesati, samo ratovati”.
Danas imamo to, jučer Kovačićevu “Jamu”, ali zapravo tu nema puno sličnosti, niti u smislu književne vrijednosti, niti poruke (Kovačićeva “Jama” prosvjed je ratnome nasilju, Tomašev roman poziva na nasilje, a i “Jama” se u nekadašnjoj školi čitala ipak višim uzrastima, ne desetogodišnjacima).
Poveznica ipak postoji. Nismo se odmakli od maltretiranja djece, a čime ovisi samo o maštovitosti režima na vlasti.
Dok su navedeni primjeri lektirnog nedjela uplivali u sustav prije više od desetljeća, posljednje godine političkog upliva u obrazovni proces rezultirale su famoznim scenarijem, a taj je i najmanja promjena u školstvu pod tolikom političko-interesnom lupom da ju je najčešće nemoguće ostvariti.
Primjera imamo niz - od pogodovanja desnici u izradi novoga Zakona o odgoju i obrazovanju, odnosno licenci za roditelje da biraju koje će obrazovne sadržaje škola primijeniti, preko lažnih manifesta djela opstruirajućih akademika zainteresiranih za one sitne benefite školstva koje zovemo zarada, pa do grozomorja na sveučilišnoj sceni. Uvijek može gore, naravno, ali nije li lijepo znati da zbog nama malih propusta u iole normalnoj državi kreće smjena odgovornih, bez obzira na to što su na poziciju stigli prije šest mjeseci. Uz “nismo to mi” opravdanje, odgovornih nikad, kao ni promjene.