ZAGREB - Trideseta je obljetnica Klovićevih dvora proslavljena intimističkom, ne blockbuster izložbom, ali upravo onako kako treba: skulpturama rasplesanih balerina i pomalo umornih kupačica Edgara Degasa.
Na otvaranju je bilo mnogo ljudi koji su se došli pokloniti francuskom umjetniku te godišnjici institucije koja je kroz tri desetljeća posve promijenila izložbenu politiku u Hrvatskoj.
Teške odluke
No, ovu godišnjicu nisu obilježile samo Degasove baletne papučice. Pažljiviji promatrač mogao je naslutiti da slijede teške odluke: dvije jake ličnosti upustile su se u borbu za novi četverogodišnji mandat ravnateljice Klovićevih dvora, Vesna Kusin i Marina Viculin.
Vesna Kusin na tom je mjestu osam godina, a došla je iz Vjesnika nakon 25 godina novinarskog i uređivačkog posla. Poznata je kao velika radoholičarka, koja dobro motivira svoje suradnike. U osam godina ima jako dobre financijske i poslovne rezultate: kad je stigla na ovo mjesto, izložbeni skor je bio 66, a u osam godina je narastao na 135. Na rezultatima joj danas čestitaju i oni koji nisu bili za nju na početku njezina mandata.
Marina Viculin dugi je niz godina kustosica ove institucije. Njezine izložbe, za razliku od većine hrvatskih kustosa, imaju onu dodatnu kvalitetu. Dovela je dobru fotografiju u izložbeni prostor, ciklusima Snapshot ili Brzo okidanje, ali i retrospektivama hrvatskih fotografa. Radila je, među ostalima, izložbe Dore Maar i Pabla Picassa (100 tisuća posjetitelja) i Marca Chagalla (70 tisuća posjetitelja), pa i Degasa, kojega sada gledamo.
Klovićeve dvore volimo, dakle, zbog obje kandidatkinje.
Kandidature su predane. Rok za odluku je uskoro, 24. ožujka. Donosi je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Njoj kandidate predlaže peteročlano Upravno vijeće, koje je, navodno, na strani Vesne Kusin.
Razgovarali smo s obje kandidatkinje, no one su se odlučile suzdržati od javnog davanja izjava prije nego što bude donesena odluka.
Počelo s Mimarom
A mi smo se prigodom obljetnice odlučili prisjetiti najsvjetlijih trenutaka u njezinoj povijesti, zbog čega je ova institucija u našoj kolektivnoj svijesti toliko važna, i zašto je izbor za njezina ravnatelja bitno pitanje za sve nas. Ruku na srce, puno važnije od izbora za ravnatelja brojnih drugih muzeja, pa i Mimarinog. A upravo je s Mimarom sve i počelo. Ante Topić Mimara je, naime, na početku želio useliti svoj muzej u ovaj prostor bivšeg jezuitskog samostana na Gornjem gradu. No, u posljednjem se trenutku predomislio, i to navodno zbog preniskih stropova (koji, ruku na srce, i danas stvaraju problem prilikom izložbi). Tadašnji ministar kulture Stipe Šuvar odlučio je zatim ostaviti prostor za izložbenu galeriju, koja je Zagrebu bila potrebna.
Što će se izlagati na Jezuitskom trgu, počelo se definirati osamdesetih. Muzejski prostor bio je neodređeni naziv ovoga mjesta i između 1980. i 1982. godine radilo se u poluilegali. Tada je ravnatelj bio Predrag Šimić.
Događaj za pamćenje
Vesna Kusin, koja je Klovićeve pratila prvo kao novinarka, izjavila je u jednom od intervjua, kad je postajala ravnateljicom, da želi ovoj kući vratiti stari sjaj. Mislila je, naravno, na Antu Sorića, menadžera u umjetnosti koji je bio vizionar i vidio ispred svog vremena. Sorić je na jednu jedinu izložbu, onu Drevne kineske umjetnosti (sa 1984. na 1985. godinu) doveo čak 450 tisuća posjetitelja.
Službeno otvaranje galerije bilo je 1982. godine, što je godina kad Sorić preuzima prostor. Bio je to izložbeni događaj za pamćenje. Svaki je kat imao svoju izložbu: renesansnog majstora Albrechta Dürera, retrospektivu Otona Glihe te prijedlog donacije Dušana Džamonje. Iako je ove izložbe vidjelo nešto manje ljudi od kasnijih izložbi (40 tisuća), upravo je s Dürerom i započela važna izlagačka politika ove institucije: po svojoj prilici, nitko nam nije doveo toliko međunarodnih izložbi kao što su to učinili Klovićevi dvori.
Zanimljivo je i da je Džamonja tada prvi put izložio prijedlog svoje donacije. Ovo pitanje, podsjetimo, u međuvremenu još nije riješeno. Kad su u pitanju rokovi, podsjetimo kako je 1986. godine bila i izložba “U osvit Muzeja suvremene umjetnosti”, a osvit je, pokazalo se naknadno, bio još daleko.
Godinu dana nakon otvaranja, 1983. godine, izložbom Riznica zagrebačke katedrale, počeli su još jednu važnu izlagačku stranu: uz strane izložbe, priređuju velike domaće kulturološke projekte, koji privlače posjetitelje. Nižu se izložbe Joana Miroa, Victora Vasarelya, japanske umjetnosti...
Ante Sorić, diplomiran pravnik, svoju je karijeru u umjetnosti započeo kao tajnik poznatom kolekcionaru Anti Topiću Mimari. Uz njegovo je ravnateljstvo uspostavljen i progam marketinga: objavljeni su dobri katalozi, plakati, predmeti vezani uz izložbu koji su se prodavali... MGC je imao oko 70 posto vlastitih sredstava, od kojih je velik dio ulagao u promidžbu.
Loše ‘90-e
No, stigle su devedesete. Malo je reći da je devedesetih taj prostor imao svoje loše razdoblje: brojčano, nizale su se izložbe ponajviše naivne umjetnosti ili osrednjih autora. I još je, povrh svega, 1996. godine Tuđman odlučio da će Muzejski prostor od sada nositi ime Klovićevi dvori. Te je iste godine ravnatelj postao Zvonko Festini.
Hrvatski isusovci zatražili su 2007. godine preimenovanje ovog prostora, pa su i naveli kako “nigdje nije niti zabilježeno da je Klović bio u Zagrebu, niti je bio isusovac”. Tražili su naziv koji govori o povijesti građevine, o nekadašnjem Zagrebačkom kolegiju Družbe isusove.
No naziv Klovićevi dvori već postao dijelom kolektivne memorije.
Bez stalnog postava
Za Klovićeve je dvore važno, dakle, da nisu opterećeni stalnim postavom jer ga nemaju. Njima je poklonjena zbirka Vinka Perčića, čija je stvarna vrijednost nedavno revalorizirana: po svojoj prilici u zbirci nema Chagalla, niti Toulouse-Lautreca, ali ima druge, domaće autore. Zbirka je odnedavno dostupna i online.
A ove nas godine očekuju i nove izložbe, među kojima su i “Vinkovci - najstariji hrvatski grad” te velika retrospektiva minijaturista Julija Klovića, po kojoj, dakle, prostor na Jezuitskom trgu nosi ime.
Najvažnije izložbe: Od Džamonje do pompeja i ekspresionizma
1982.
Grafike Albrechta Dürera
Dušan Džamonja
Oton Gliha
1983.
Riznica zagrebačke katedrale
Ivan Meštrović
1984.
Sto godina Strossmayerove galerije
Issa - otok Vis u helenističko doba
Drevna kineska kultura
1985.
Ante Topić Mimara
1986.
S poštovanjem Titu
Ususret Muzeju suvremene umjetnosti
Kyoto - cvijet kulture Japana
1987.
Blaž Jurjev Trogiranin i Emanuel Vidović
Zlatno doba Dubrovnika
Antički portret u Jugoslaviji
1988.
Svjetski majstori iz riznice Ermitaža
Židovi na tlu Jugoslavije
Franjevci BiH na raskršću kultura i civilizacija
Victor Vasarely
1989.
Zbirka Bauer
Joan Miro
Zbirka Erich Šlomović
1990.
Sjaj zadarskih riznica
1994.
Oskar Herman - donacija Zagrebu
1996.
Juraj Plančić
1999.
Dragocjenosti otomanske umjetnosti
Hrvati - kršćanstvo, kultura umjetnost
2001.
Emanuel Vidović
Blago trogirskih riznica
2002.
Tošo Dabac i Henri Cartier Bresson
Umjetnici ispred svog vremena - iz povijesti ruske avangarde i surovog stila
2003.
Mio Vesović
Marino Tartaglia
2004.
Renesansa u Hrvatskoj
Hommage Vladi Gotovcu
Dora Maar i Picasso
2005.
Ivan Picelj, kristal i ploha
Renesansa u Francuskoj
Ivan Posavec
Osvajanje prostora - zbirka Fondazione Generali
2006.
Van Gogh, Mondrian i Haaška slikarska škola
Oskar Herman
Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti
2007.
Andrija Maurović
Leo Junek
Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja
Marc Chagall - priča nad pričama
Dominikanci u Hrvatskoj
2008.
Stećci
Tiha pobuna - najveći majstori njemačkog ekspresionizma
Oltari avangarde
2009.
Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije
Jozo Kljaković
2010.
Vlaho Bukovac
Robert Auer
2011.
Pompeji - Život u sjeni vezuva
Strast i bunt, ekspresionizam u Hrvatskoj
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....