ANDRIJA MAUROVIĆ Kružila je priča da bi od zarađenog novca svaki mjesec mogao kupiti kuću. No, on je novac nemilice trošio na društvo

Andrija Maurović, Crni mačak, kako su ga zvali po jednom od njegovih najpoznatijih stripova, osim što je crtao stripove kao što su “Vjerenica mača”, “Ljubavnica s Marsa”, “Zlatarovo zlato”, “Podzemna carica”, “Sablasti zelenih močvara”, da nabrojimo samo neke, bavio se i ilustracijom kako za turističke plakate tako i za novine, te je radio među ostalim i za ondašnje Koprive, Jutarnji list, Novosti. Kružila je i priča, po svojoj prilici pretjerana, da bi od novca koji je zarađivao tridesetih godina 20. stoljeća, svaki mjesec mogao kupiti kuću. No, kako se inspirirao filmovima, tako je i njegov životopis bio filmski, novac nije čuvao već ga je nemilice trošio na društvo.

Na dan bi, kaže njegova neslužbena biografija, nacrtao dvije strip table, popušio dvije kutije cigareta, popio dvije litre vina, pa i nešto rakije, sve dok se stajalo u redovima za njegov strip. Novinskim ilustracijama i plakatima obilježio je svakodnevicu od kraja dvadesetih sve do svoje smrti, početkom osamdesetih. Nešto je od njegova neslužbena životopisa točno, nešto kasnije dodano. Bio je boem i buntovnik, genij koji se nije uklapao, a njegovi su junaci, poput njega, okorjeli individualisti.

Iz Muzeja suvremene umjetnosti najavljuju izložbu “Andrija Maurović: između političkih ideologija i pornografije”, koja će trajati punih pet mjeseci, a kako navode, “izložba želi dokumentirati i rasvijetliti kontekst u kojemu su se događale Maurovićeve ideološke prilagodbe političkim i ekonomskim okolnostima prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, sve do elementarnog instinkta za preživljavanje”. Navodi se i kako će uz djela iz MSU Zagreb i fundusa Grafičke zbirke NSK u Zagrebu, izložba predstaviti i rijetko viđene radove kao i nekolicinu nikad izlaganih djela iz privatne kolekcije Mladena Novakovića.

Ideologije i stvaralaštvo

Kustosica je izložbe Iva Radmila Janković, a autor koncepta Frano Dulibić, profesor na Odsjeku povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu, koji se u svojoj karijeri bavio i temom stripa. Dulibić kaže: “Kada se radi izložba autora kao što je Maurović, nema smisla ponavljati što je rečeno, potreban je novi kut gledanja. Maurović, koji je rođen 1901., djetinjstvo je živio u Austro-Ugarskoj, poslije u prvoj Jugoslaviji, pa NDH, pa ponovno Jugoslaviji, prošao je niz ideoloških, političkih, društvenih stavova i normi. Zanimljivo je gledati kako se te ideologije prelamaju kroz njegovo stvaralaštvo, kroz likovnost u svakodnevici, kroz ilustracije, kalendare, razglednice, plakate, ilustracije, knjige.

Boris Kovačev / CROPIX

Frano Dulibić

Postoji ogroman dijapazon stvari kojima se Maurović bavio, osim što je bio majstor stripa, a što ne bi smjelo biti zanemareno. Osim nepoznatih radova, njih dvadesetak, bit će i tiskanih djela u svojim prvim izdanjima, isprinta i uvećanja tabli čiji originali više ne postoje, da se stekne uvid što je radio. Na izložbi će biti od svega ponešto pa i pornografije, koja nije toliko likovno vrijedna no fenomenološki jest i nema je smisla sakrivati, bilo bi to licemjerno”.

Uz izložbu se navodi, pitam Dulibića, kako se pokazuju i Maurovićeve ideološke prilagodbe. Na koji način? “Maurović je po svojoj prirodi bio naklonjen ljevici. No, trebalo je raditi i preživjeti i za vrijeme NDH. Postoji u jednoj knjižici sačuvan i Maurovićev portret Ante Pavelića. Za vrijeme NDH izdavao je stripove s hrvatskim temama, ‘Knez Radoslav’ i ‘Kralj Tomislav’. U tim stripovima, treba reći, nema ništa ustaškog, to su povijesni stripovi čija je tematika dobro legla u tom trenutku. Ipak, bili su zabranjeni u vrijeme Jugoslavije. Istražujemo i neke zanimljive situacije, primjerice, kako su u jednom trenutku vlasti NDH reagirale cenzurom. Naime, prizor u kojemu se knez Radoslav sporazumijeva s Rimljanima je zasmetao, jer je u tom trenutku pao Mussolini i vlasti nisu više bile dobre s Italijom. U svakom slučaju, jedan neočekivani ideološki zaplet.” Je li još neki put Maurović cenzuriran? “Nije mi poznato, no lako je moguće.

Bavio se i političkom karikaturom prije Drugog svjetskog rata. Izvrsno je nacrtao Mussolinija. Maurovićeva karikatura Hitlera već je 1933. godine prokazala nacizam kao veliku opasnost za Europu: to je, doduše, bila i stvar stava redakcije časopisa Kopriva koja je bila vrlo napredna i jasno je vidjela koje su negativne političke tendencije tada bile u Europi.” Maurović je, piše na web stranici Stripovi, “u strip ‘Ljubavnica s Marsa’ prokrijumčario Lenjinov lik”. Sam je umjetnik, pak, jednom rekao kako je strip smjestio na Mars, kako bi njegovi junaci od tamo rušili kapitalizam. Također je poznato kako se 1944. pridružio partizanima: “Da, on naglo prekida rad na stripu ‘Kralj Tomislav’ i odlazi u partizane. U NOB-u je crtao ono što je zaista vidio, slike koje su mu se usjekle u pamćenje, on je majstor pokreta, pamćenja prostora, atraktivnih rakursa, a što je vrlo zanimljivo i za publiku”.

Kasnije, 1945., pokazuje radove na izložbi partizana-umjetnika, radi neke slike u maniri socrealizma, koje će se pokazati na nadolazećoj izložbi u MSU. Također će se izložiti i jedan Titov portret s Maurovićevim potpisom iz zbirke Mladena Novakovića, koji je do sada izlagan samo jednom, u Osijeku. Izložit će se i politički plakat za Kongres narodnog fronta, na kojemu su pokazani snažni seljaci i sl. Mogu li se u biografiji strip autora pronaći neki podaci o razlozima takvih promjena? “Nešto se malo može detektirati iz biografije, no zapravo se ove promjene mogu protumačiti potrebom za preživljavanje. A ponavljam i da je riječ o isključivo povijesnim stripovima nastalih u doba NDH, koji su posve lišeni ideoloških predznaka. U stripovima povijesne tematike na pravi način može se vidjeti u čemu je Maurović likovno velik. Njegove masovne scene su najbolje, tu pokazuje kako nekoliko vrlo brzih poteza može dočarati konjicu od pet stotina konjanika koji se odjednom pojavljuju na nekom proplanku.”

Dulibić kaže i kako je Maurović imao dosta izraženu socijalnu empatiju, “znao se saživjeti s malim čovjekom, kontrastirati seljake i građanstvo, često se znao založiti u svom crtežu za one najsiromašnije koji su jedva preživljavali, a prema kojima se bogataši ponašaju potpuno nehumano. To pokazuje da je čitavo vrijeme, još od dvadesetih godina, imao takve stavove”.

Naručitelji su ga voljeli, izdavačke kuće naročito, kaže Dulibić jer je “bio brz i vješt crtač i znali su da će brzo i na vrijeme isporučiti naručeno. U tom trenutku bilo je i boljih, u likovnom izrazu pročišćenijih, rafiniranijih autora, no ti bi ‘pimplali’, izrada je dugo trajala, nije se znalo hoće li predati na vrijeme. Maurović je bio brz, energičan, impulzivan, intuitivan, što se odražavalo i u likovnosti i ljudi su prepoznavali tu dinamiku i energiju”. Naš sugovornik dalje tumači kako je Maurović, “puno radio, živio je na bohemski način, dosta je pio, trošio je na žene, zbog takvog života zdravlje mu je bilo narušeno. No, nakon što mu je doktor rekao da će za dva mjeseca biti mrtav ako nastavi tako živjeti, on se preko noći pretvara u asketa, u vegetarijanca, u sasvim jednu drugu osobu koja želi nove vrijednosti kod sebe”.

Meštrovićeva preporuka

Maurović je rođen na samom početku 20. stoljeća u mjestu Muo u Boki Kotorskoj. Školovao se u Dubrovniku, gdje je njegova obitelj živjela, i gdje se, zabilježeno je, isticao umjetničkim talentom, no ne baš i uspjehom u drugim predmetima. Likovnu akademiju upisuje 1923., navodno po preporuci Ivana Meštrovića. Na Akademiji je, a i sam je znao prepričavati tu zgodu, izmislio kako je učio kod Vlaha Bukovca. Kako su obojica iz dubrovačkog područja, jedan ga je profesor upitao je li učio kod njega, Maurović je potvrdio, profesor je odgovorio da se vidi u njegovu rukopisu, no Maurović zapravo nije imao nikakve veze s Bukovcem.

“Maurović nije završio Likovnu akademiju već je studirao praktički niti dvije godine. U to doba se nije moglo i studirati Akademiju i toliko raditi. A on je od honorara već tada zarađivao puno bolje od svojih profesora. I on i Sergej Mironović, koji je bio upisan s njim, toliko su zarađivali jer su svoj su crtački i grafički zanat savladali”, kaže Dulibić. I sam je Maurović rekao u jednom intervjuu kako se u grafičkoj industriji našao boreći se za goli opstanak, i nije mu bilo žao, “imao sam, odjednom, puno para, uživao u životu, lovio žene”.

Utjecaj filma

Koliko se oslanjao na američki strip u svojem stvaralaštvu? “Slabo je gledao druge stripove, na njega je više utjecao film. Kad je odlazio u kino, pamtio je rakurse, scene, sve u detalj, sve što je vidio u kadru, slike, imao je fotografsko pamćenje i sve bi to prenosio u crtež, tu dinamiku filma prenosio je u strip, ilustraciju, naslovnice časopisa kojih je napravio na stotine.”

Posebno su poglavlje izložbe erotski i pornografski crteži, dio kojih je sada u vlasništvu MSU: “Erotika je bila nešto što je od mladosti zanimalo Maurovića, a i on je sam znao da je to nešto što publika voli gledati, za što uvijek ima publike. Slikao je čitav raspon, od najnježnije erotike do tvrde pornografije, vrlo eksplicitne, koju radi u kasnijim godinama života, objedinjene u zbirci Kandaul. Na izložbi ćemo nastojati pokazati sve stupnjeve Maurovićeve zaokupljenosti erotikom”. Kolika je umjetnička kvaliteta ovih radova? “Nije prevelika, to je jedno neurotično crtanje, za vlastitu zafrkanciju, njega i ljudi oko njega. Postoje umjetnici koji su slikali opscene radove s umjetničkom kvalitetom, Rodin, Klimt i nekolicina drugih poznatih autora, no to nije slučaj ovdje.”

Andrija Maurović se pred kraj života nekako otuđio od ljudi, posljednji je intervju dao nekoliko mjeseci prije smrti, novinaru Zoranu Sekuliću, dočekao ga je bos, u kućnom ogrtaču i pidžami. Na pitanje o ovim crtežima odgovorio je: “Stavljam ljudima na znanje istinu. Rugam se braku, obitelji, crkvi. Priroda me opteretila velikim pesimizmom. I nije to kič kako bi neki željeli prikazati moje slike, već filozofija života. Moje slike nose oslobođene žene...”.

Na sprovodu mu je bilo tek dvadesetak ljudi: “Imao je u životu prijatelja, no njegov je duh bio silno nemiran, i teško su to drugi pratili. Živio je životom čudaka i malo je bilo njemu bliskih ljudi, osim grupice onih koji su cijenili to što radi”. Nije se nikad ženio, nije imao djece, no javio se nakon smrti njegov navodni unuk: “To je bilo lažno, željeli su se domoći imovine”. Gdje je sada ostavština? “Ono što je ostalo pripalo je gradu, no jako je puno toga odneseno, od strane raznih ljudi koji su se motali prije njegove smrti oko njega, to je sve dosta loše ispalo”, kaže Dulibić, i zaključuje: “Treba njegova djela izvući iz depoa, pokazati mladim ljudima da smo imali osobu koja je generacijama utjecala na vizualnu percepciju svih tiskovina koje su u ono doba postojale.

Osim toga, danas ne možemo biti svjesni koliko je mladima značio jedan Jules Verne, a Maurović je napravio iznimno mnogo ilustracija Vernea. Preko tih naslovnica su tadašnje generacije dobivale volju da započnu čitati Verneove knjige, uđu u svijet mašte i nevjerojatnih avantura. Isto je bilo i s mnogim klasicima svjetske književnosti. Radio je i naslovnice mnogih tiskovina koje su izlazile u ogromnim nakladama i imale su vizualno daleko veću moć nego što to možemo pretpostaviti danas kada nas zaokupljaju slike na smartphonima”. Na izložbi će biti i ulja na platnu: “O Mauroviću postoji puno mitova, jedan je da se tek pred starost vratio slikarstvu. No, slikarstvom se povremeno bavio već tridesetih, kao i nakon Drugog svjetskog rata”.

A Maurovića je likovno afirmirala sedamdesetih Vera Horvat Pintarić. Kako kaže Dulibić: “Prva je koja je na pravi način uvidjela veličinu njegova talenta, karakteristike njegova načina izražavanja. U trenutku kada je ona napisala svoju studiju o Mauroviću i Zagrebačkoj školi stripa to je bilo izuzetno hrabro. Profesorica se posvetila popularnoj kulturi, stripu koji je tada smatran manje vrijednim medijem, u vremenu kada se cijenilo prije svega slikarstvo i kiparstvo u svojim tradicionalnim oblicima. Ukazala je na strip kao medij popularne kulture koji je vrijedan istraživanja na akademskoj razini, i to je bio pionirski pothvat”.