AUTOR MURALA U KLAIĆEVOJ BOLNICI 'Kvalitetna umjetnost može pomoći ljudima koji moraju čekati u bolnici da se osjećaju barem malo bolje'

Tomislav Buntak na Rebru je u bijelom hodniku koji se proteže petstotinjak metara oslikao mural dugačak desetinu tog hodnika. Kao profesor na Likovnoj akademiji koja surađuje s ovom institucijom pozvao je i svoje mlade studente da naprave svoje radove, oni i dalje nastaju. Buntakov je mural od pedeset metara dovršen, riječ je o tijelima ljudi koji plutaju u vodi među delfinima i golemim kitovima, ljudski su likovi izduženi, androigni, zlatnobijeli, oko njih je tirkizna boja.

"Slika je na sredini zida, nije od poda do dna, kako ne bi previše opteretila prostor, što bi bio kontraefekt. Kada se radi u javnom prostoru, važno je razmišljati o ljudima koji tuda borave ili koji tuda prolaze" kaže.

Buntaku ovo nije prvi puta da radi u bolnici. Na okruglom stropu u Klaićevoj oslikao je golemu kompoziciju, protagonist je ponovno, čovjek, ovaj puta djeca, djevojke i dječaci, koji se nalaze u gotovo pa idealnom svijetu, lebde među oblacima, mnoštvo ih je, no njihovi su odnosi idilični, gotovo utopijski, naizgled su sami svaki u svojem svijetu, no kao da su povezani nekom nevidljivom linijom. Ovaj je umjetnik radoholičar, ali je isto tako i brz. Za oslikavanje mu je trebalo mjesec dana, dolazio je obično oko šest ujutro, prije ostalih obaveza, i kako ne bi smetao rijeci ljudi koja tuda prolazi, ili kasnije navečer, ili nedjeljom. Projekt suradnje sa Klaićevom bolnicom osmislio je zajedno sa svojom kolegicom sa akademije Ines Krasić. Umjetnici volontiraju. Bazira se, tumači mi, dok promatramo mnoštvo detalja na svodu u jednom od odjela u Klaićevoj, na vrlo jednostavnoj ideji, kako obično i budu dobre ideje - kvalitetna umjetnost može pomoći ljudima koji moraju čekati u bolnici da se osjećaju barem malo bolje.

Mural na Rebru dovršen je ovih dana. A poslijednjih godinu dana oslikao je, uz Rebro i Klaićevu, i prostor hostela Subspace u zagrebačkoj Teslinoj ulici, unutrašnjost crkve svetog Blaža u Zagrebu i zid visine deset metara u Galeriji umjetnina u Splitu. Oslikava i novi dječji sportski centar u Dubravi koji će uskoro biti dovršen. Nakon što sam zajedno s Tomislavom Buntakom obišla sve prostore koje je oslikao u navedeno vrijeme, mogu sa sigurnošću reći da je riječ o jednom od najboljih umjetnika murala u Hrvatskoj, vrlo vjerojatno i najboljem.

Tomislav Buntak generacija je rođena sedamdesetih godina. Od malih nogu osjeća poriv za slikarstvom, odrastao je u obitelji u kojoj se nisu bavili umjetnošću, ali su podržali njegovu odluku, a rani doticaj sa likovnošću imao je kroz strip koji je doslovce gutao kada je bio mlađi, i koji je na njega ostavio golem utjecaj. Kada je krenuo na Likovnu akademiju želio je slikati, i to čovjeka. Njegova umjetnost, kaže, kao i želja da radi drugačije od tadašnjih strujanja u umjetnosti u početku nije bila dobro prihvaćena: "Na tadašnjoj sceni devedesetih dominirali novi mediji i umjetničke prakse, a slikarstvo nije bilo sklono figuraciji temeljenoj na ljudskoj figuri, pa tako i moje slike figuracije, čovjeka, nisu naišle na oduševljenje. No, ja sam znao da želim biti figurativni slikar, bio je to moj unutrašnji poriv, i znao sam koje motive želim slikati" kaže. Najčešće su to naga ljudska tijela, no nagost kod njega ne znači erotiku, važnija mu je kompozicija i ritam, društvo u kojemu bi odnosi bili idealno posloženi.

Privatna arhiva

Mural na Rebru

Na zidu je, zlatnim i srebrnim počeo raditi u Rijeci na izložbi crteža što ga je spletom okolnosti dovelo do toga da postane stipendist prestižne PS1 u New Yorku, gdje je oslikao čitavu galeriju srebrnim i zlatnim flomasterima: "Izabrala me je ugledna kustosica Alanna Heiss, koja je bila na čelu PS1, i neko je vrijeme boravila u Hrvatskoj kako bi pronašla umjetnike za izlaganje. I tada su se postavljala pitanja oko toga zašto je odabrala "klasičnog slikara", zašto baš ovaj medij" kaže. Slikao je zlatnim i srebrnim flomasterom, njegova je izložba nakon 10 mjeseci, kada je stigla nova, prebojana, no ta ga nestalnost kako kaže ne smeta, dapače, to je jedan od aspekata ove vrste umjetnosti.

Danas je njegova umjetnost, nadodaje, puno bolje prihvaćena, izborio se s jedne strane za svoj put, a s druge strane, riječ je o strujanjima koja su danas itekako prisutne u umjetnosti (iako se, trabe napomenuti, dobri umjetnici nikada ne bi trebali dijeliti na medij u kojemu stvaraju).

Buntak je danas profesor na Likovnoj akademiji, uvijek je osjećao potrebu za društvenim angažmanom, prvo je vodio Centar za kulturu Maksimir, a sada je potpredsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u sklopu kojeg je pokrenuo i Bijenale slikarstva. Monografiju o njegovom radu izdala je "Fraktura". Ima i svoj atelje, no često slika i doma, uz suprugu i dvoje djece, ne smeta ga nimalo buka dok stvara.

Kada razgovaramo o trajnosti ili netrajnosti nekih materijala, kažem mu kako mi je neobično da za sobom nema niti jedan rad na ulici, u svijetu ulične umjetnosti njegova bi spretnost itekako dobro došla: "Ako dođe prilika rado bih se okušao i u tome". Njegov je rad, uostalom, posveta muralima iz pedesetih i šezdesetih, internacionalnom stilu. Zanimljivo mu je, kaže, slikati na zidu, jer zid ima "prostornost koju papir nema".

Privatna arhiva

Oslikan prostor hostela Subspace u zagrebačkoj Teslinoj ulici

Riječ je o golemim površinama, no, kako kaže, kod njega uglavnom nema strogo određeneskice unaprijed, kako bi se moglo očekivati, kompoziciju uvijek slika na licu mjesta, spontano, bez priprema. Za nekoga bi to možda bio golem trud, za njega nije, stvara s lakoćom onog koji je odabrao posao kojim se treba baviti. Buntak je i u crkvi svetog Blaža napravio mozaik mural, Krista Pantokratora, jedan je od rijetkih suvremenih umjetnika, uz Zlatana Vrkljana i Đuru Sedera, koji solidno uspijeva solidno slikarski povezati umjetnost i religiju. Njemu je samom religija važna. Jednom smo razgovarali kada je imao izložbu prvomajskog slavlja, neposredno nakon ciklusa likova hodočasnika koje je naslikao, i sam mi je rekao kako u ova dva motiva ne vidi nikakvu razliku. To potvrđuje i danas: "Dok mi živimo u nestabilnom svijetu, na mojim je slikama socijalna pravda riješena. Ja sam aktivni kršćanin, a socijalna pravda je u temelju kršćanstva, kao što je i u temelju radničkog pokreta". Prizori sa prvomajskog slavlja, nekih ljudi odjevenih, drugih nagih bili su ujedno i umjetnikovo sjećanje na dane mladosti: Od malih nogu fascinirano sam gledao proslavu 1. svibnja i ti su mi prizori ostali u sjećanju: piknik, zabava, druženje na travi. Zanimalo me što kad krene druga energija".

Prije nešto od više dana, u samo nekoliko dana rada, oslikao je i zid od deset metara, u Galeriji umjetnina Split, koju vodi Branko Franceschi, i koji je sada postao dio stalnog postava, a otvoren je na Noć muzeja. No, po svojoj je prilici najupečatljiviji rad kojeg je ovaj umjetnik napravio u sklopu hostela "Subspace". O hostelu se već pisalo, u njemu se spava u svojevrsnim futurističkim kapsulama, zanimljivo je dizajniran. Hostel je otvoren prije par mjeseci, a svoj je rad Buntak dovršio ovih dana. Buntakovi su crteži dugačak zid kojim se prati ulaz u hostel, mogu se pronaći u blagavaonici gdje je čitav prostor oslikan njegovim radom, pa čak i stolovi. Također i u dijelu u kojemu se spava, gdje crteži naslikani dijelom flourescentnom bojom pa po noći svijetle, a dijelom zlatno srebrnim markerom, za dnevno svijetlo. Podsjetimo kako je Tomislav Buntak imao samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu, kao jedan od najmlađih umjetnika koji je izlagao u ovoj instituciji (uz Matka Vekića) te kako je tamo bila zatamnjena prostorija jer je slikao također flourescentom bojom. No, tema su izložbe u Umjetničkom bili hodočasnici, a sada je riječ o naslanjanju na strip, kojeg obožava od malih nogu. "Riječ je o prostoru u centru Zagreba koji je ranije bio internet kafić, i ja sam oslikao dio jednog zida, kao oblačiće stripa. Vlasnik je želio nastaviti suradnju nakon što je prenamijenio prostor. Dogovorili smo se da se crteži baziraju na retro SF stripovima kao što su Dan Dare i Flash Gordon , što je meni itekako odgovaralo. To su likovi odjeveni kao što se odijevalo i zamišljalo svemirske avanture šezdesetih godina, u kacigama, u svemiru. Imam dobru povratnu informaciju za ovaj rad, puno mi je ljudi reklo kako svaki dan pronalazi neke nove detalje".

Ovim se projektom vratio na neki način u djetinjstvo, i stripove u kojima je najviše uživao.