Autor prvog ‘kockastog‘ dresa za hrvatsku nogometnu reprezentaciju dobio nagradu za životno djelo. Trenutno navija na Sljemenu...

Boris Ljubičić, jedan od naših najvažnijih dizajnera, dobio je nagradu za životno djelo Hrvatskog društva dizajnera, a koja će mu biti u utorak uručena u Laubi, na godišnjoj izložbi HDD-a.

O njemu uz nagradu piše Marko Golub, te među ostalim tumači: "Osvrćući se na dosadašnji dizajnerski rad Borisa Ljubičića, od početka 1970ih do danas, rekao bih da on proistječe iz eksplicitnog uvjerenja da je dizajn nedvosmisleno životno važan i da vizualne komunikacije prožimaju sve aspekte naših svakodnevnih života. Iz takvog uvjerenja slijedi odgovornost, što je sam Ljubičić lijepo formulirao u svom autorskom motu koji kaže da dizajner mora preuzeti "odgovornost za vrijeme i prostor" u kojem djeluje. Ta odgovornost nije samo načelna, ona se specifično odnosi na svaku dizajnerovu intervenciju u našu vizualnu i spoznajnu stvarnost – bez obzira je li riječ o dizajnu ili redizajnu, ambalaži deterdženta za posuđe, korporativnom ili institucionalnom identitetu, plakatu, videospotu, kalendaru ili knjizi. Pogledamo li Ljubičićeva mnogobrojna ostvarenja, ne svjedočimo samo izuzetnoj snazi vizualnog komuniciranja, nego i radovima koji nas uče kako gledati i čitati našu suvremenu vizualnu stvarnost. Gotovo odreda zamišljeni iznimno ambiciozno, Ljubičićevi identiteti, plakati, knjige, kampanje, čak i pakiranja koja je oblikovao, snažno govore o našem vremenu, govore o našoj percepciji, govore o tome što znači biti uronjen u svijet slika i informacija, kao što svi jesmo, bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne Tu nema rutinskih rješenja napravljenih da se obavi posao i ide dalje – oni su komunikacijski krajnje jezgroviti i zamišljeni da nam kažu bitne stvari bez ukrašavanja i bez odgode, u isto vrijeme su značenjski bogati i stimulativni, a u medijskom smislu iza njih stoji volja da se kaže nešto novo, drukčije i neočekivano"

Radio je logotipe i vizualne identitete za ustanove, tvrtke, brendove, organizacije i događanja te obuhvaća sve od medija poput HRT-a, i HINA-e, Ministarstva kulturei Ministarstva vanjskih i europskih poslova, potom privrednih subjekata poput Zagrebačkog velesajma (1993.), tvornice Labud (1980.), Francka (1989.) i tvrtke SMS (1993./2002.); financijskih ustanova kao što su Splitska banka (1984.), Croatia banka (1989.); znanstvenih institucija poput Instituta Ruđer Bošković (2009.) i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (1997.); odjevnih brendova kao što je YASSA (1974./1984.); glazbenih događanja poput posljednjeg Eurosonga na kojem je Hrvatska nastupila u sklopu Jugoslavije (1990.); sportskih manifestacija visokog značaja kao što su Mediteranske igre (dizajnirane 1976. za VIII Mediteranske igre u Splitu 1979., ali usvojene kao službeni znak cijele manifestacije), Prvenstvo Europe u atletici (1990.); političkih stranaka (Hrvatska narodna stranka, 1992./2000.), strateških nacionalnih organizacija kao što su Hrvatska turistička zajednica (1995./2015.) i Hrvatski autoklub (1995./1998.) te nekih od najvećih i najdugovječnijih nacionalnih kulturnih manifestacija kao što su Muzički bijenale Zagreb (1980.) i Dubrovačke ljetne igre (1984.).

Kako, dalje, tumači Golub: "Velik broj navedenih identiteta još je i danas u upotrebi, a i oni koji nisu dio su kolektivnog sjećanja, ljudi ih rado pamte. Slično se može reći i za brojne Ljubičićeve plakate – uz one povezane s nekima od gore navedenih događanja, tu su svakako i slavni antiratni plakati iz prve polovice 1990-ih – iako plakat kao artefakt ima znatno kraći vijek trajanja u javnom prostoru, a u nešto većoj mjeri i za pakiranja proizvoda, naročito one oblikovane 1970-ih i 1980-ih za brendove deterdženata tvornice Labud, za koju je dizajnirao i vizualni identitet (deterdženti Čarli, Meri Merino, Peresam, Lind, itd.). Bez obzira na medij, opseg narudžbe, širinu primjene ili vidljivost dizajna, svi ovi Ljubičićevi radovi redom su iznimno ambiciozni. Tu nema rutinskih rješenja napravljenih da se obavi posao i ide dalje – oni su komunikacijski krajnje jezgroviti i zamišljeni da nam kažu bitne stvari bez ukrašavanja i bez odgode, u isto vrijeme su značenjski bogati i stimulativni, a u medijskom smislu iza njih stoji volja da se kaže nešto novo, drukčije i neočekivano. U Ljubičićevim radovima naći ćemo rijetko uzbudljive susrete ozbiljnosti i provokativnog humora. Također, koliko god su usredotočeni na (lokalno) specifičan trenutak, prostor, kontekst i značenje, gotovo uvijek su univerzalno čitljivi. U tome vjerojatno leži i jedan od razloga zašto je Ljubičić poštovanje i ugled u inozemstvu uspio steći s radovima nastalima isključivo u Hrvatskoj i za domaće naručitelje".