Siniša Labrović sinoć je dugo i uporno cjelivao bistu bivšeg predsjednika, Franju Tuđmana. U ljubavnoj je zanosu s bistom i zaplesao. Bio je to dio performansa "Tvoje hladno srce, moje vrele usne" izvedenog u Noći performansa u sklopu festivala Perforacije.
"Društvo nas trenira na poslušnost, da cijenimo i one čija bi djela trebali temeljito preispitivati ne samo građani već i sudski organi, ali ljudi vole voljeti vođe, slijediti one koji se postave kao lideri, ne pitajući kud ih to vode i što im to rade.
Ideja za ovaj performans mi je došla spontano, kad sam čuo da je tema Noći performansa nacionalizam i kroatizacija kulture."
Labrović zadnjih pet i pol godina živi u Berlinu. Trudi se, kaže, "riješiti opsesivnog praćenja događaja u Hrvatskoj, ali i tereta mržnje koju osjeća prema HDZ-u, svemu onom čega oni jesu metafora, prihvatiti da je to dio života i da se moram pomiriti sa svim tim zlom koje su učinili meni, mojim bližnjima i ljudima koje volim i poštivam, jer to bi možda bila neka zrela gesta koja pomaže da sačuvam zdravu pamet. I zato mi je palo na pamet da taj odnos s Tuđmanom okrenem na gestu ljubavi."
Ljubavi koja u sebi ima i erotski i seksualni moment, da ima cijeli spektar ljubavnog odnosa.
"Tuđman je figura koja utjelovljuje tu Hrvatsku, on i njegova politika su od samih početaka politika jedne biste, a ne čovjeka.
35 godina svaki dan mislim na Tuđmana
Tuđman je o sebi samom i razmišljao kao o bisti, kao spomeniku i iz te njegove neljudskosti izašla su sva ta zla koja smo proživjeli pa mi se učinilo da je taj pokušaj da ga možda razmekšam, a i da samog sebe možda u tom odnosu razmekšam smislen kao pokušaj očuvanja mog mentalnog zdravlja.", dalje će Labrović.
Umjetnik s Tuđmanom uspostavlja odnos erosa kao tanatosa. Performans je izveo u kutu zagrebačkog dvorišta, u Zagrebačkom plesnom centru, pored stabla, osvijetljen mobitelima pa je sve pomalo djelovalo i kao predstava za voajere.
U sparnoj zagrebačkoj večeri, u takvom ambijentu, prilazi Tuđmanu, podsjeća ga da su se prvi put sreli kad je Labrović, tad mlad umjetnik, u gliptoteci HAZU-a čuvao skulpturu bana Jelačića rastavljenu na dijelove, a Tuđman tu izložbu došao obići s kardinalom Kuharićem.
"Onda sam mu kazao da od tada, a već je prošlo trideset i pet godina, nema dana da ne mislim na njega."
Potom umjetnik dodiruje bistu, "kožu" Tuđmana. "Poljubio sam tu njegovu divnu kožu. Pa sam imenovao sve dijelove njegove glave, ljubio sam ih, ljubio sam i kravatu, ljubio sam lentu predsjedničku i onda sam krenuo u ljubavnički zanos imenujući sve ono što on za nas jest, za ljude u ovoj zemlji. A, on praktično jest sve: on je naša majka, otac, moćan, divan, hrabar, častan, vođa, mudar ... on je rijeka, on je more.", nabraja Labrović.
Uzeo je tad bistu pa Tuđmana pozvao na ples.
Dvorište u kojem je bio performans jedna je od adresa gdje u kućerku, nagurani k‘o sardine, žive strani radnici, iz dvorišta se vide osvijetljeni prozori iza kojih su usko naslagani kreveti tih ljudi.
"Milovao ga, ljubio Tuđmana, zagrlio, možda ga i gnjavio, u toj je ljubavi i elemenat nasilja.
Ali, od njega nije bilo odgovora, na svu moju nježnost i zanos on je i dalje ostao hladan."
Vratio je bistu na postament. Ponovo ga obljubio pa iscrpljen više puta upitao "voli li on mene. Bio sam jako razočaran, odgovora nije bilo. Bio sam jako tužan."
Sav taj ljubavni i erotski zanos jednog očaranog Hrvata koji pod sjenom te biste živi 35 godina od Tuđmana je ostao neuzvraćen. "Radijacija te biste bila je grozna.", zaključio je Labrović.