Bogdan Budimirov: Vizionar koji je u socijalizmu stvorio dom za 30.000 ljudi

ZAGREB - S Bogdanom Budimirovom našla sam se u ostakljenom kafiću u centru Zapruđa. Kako je bilo jutro i u kafiću je bilo tiho, naš su razgovor rijetki gosti mogli čuti. Moram priznati da smo nakon nekoliko minuta izazvali znatiželjne poglede gostiju s okolnih stolova. Naime, 83-godišnji arhitekt čovjek je koji stoji iza limenki u Zapruđu.

Večera u Mirnom kutu

A Zapruđe je prije četrdeset i koju godinu počelo jednom anegdotom.

- U Zagrebu je bila međunarodna konferencija gradonačelnika na kojoj se razgovaralo o budućnosti gradova. Nakon te konferencije gradonačelnik Većeslav Holjevac je mene i tadašnjeg direktora Jugomonta odveo na večeru u restoran Mirni kut gdje smo jeli puricu s mlincima. Poslije večere odvezli smo se na Pantovčak odakle se pružao pogled na cijeli Zagreb. Holjevac nam je pokazao dio Zagreba gdje je Velesajam. Rekao je kako želi da, kao što je osvijetljena ova osovina do Velesajma, isto tako bude osvijetljen i ovaj dio Novog Zagreba koji se pruža na drugu stranu, a koji je bio posve u mraku. Naime, tad su ovdje bili samo smetište i rukavci rijeke - opisuje Budimirov, jedan od protagonista izložbe “Socijalizam i modernost” koja se danas u 18 sati otvara u MSU.

Budimirov se povijesnog sastanka detaljno sjeća:

- Drugi dan došao sam direktoru Jugomonta i rekao mu da idemo kod Holjevca. Ovaj mi je odgovorio da je uvjeren kako je gradonačelnik zaboravio naš razgovor. Ipak smo otišli i rekao sam Holjevcu da smo tu da osvijetlimo drugi dio Novog Zagreba. Tako je sve krenulo.

Kolektivni rad

Jesu li se ljudi odmah uselili u Zapruđe? - Zapruđe je bilo odmah naseljeno, postojale su čak i liste čekanja. Tome je pogodovalo i to što je stan zakonom iz 1958. godine bio proglašen robom, što je omogućilo veliku stambenu gradnju, ali i program koji se zvao ’Ključ u ruke’.

Tada je na cijeni bio kolektivni rad, a imena arhitekata nisu se isticala. Budimirov i danas napominje da je riječ o grupnom radu, a posebno ističe suradnju sa Željkom Solarom i Dragutinom Stilinovićem na stvaranju montažnih sustava. Uz Zapruđe, gradili su i na Borongaju, u Remetincu, Folnegovićevu naselju... Stvorili su dom za ukupno oko 30 tisuća ljudi. Zajedno su smislili sustav YU 60, a zatim YU 61:

- YU 61 je bila poboljšana verzija. Vodili smo anketu među useljenim stanarima po programu YU 60 i sve njihove prigovore prihvaćali. Jugomont je počeo poslovati s velikim prihodima, postali smo konkurentni na tržištu, proizvodili smo najjeftinije stanove u Zagrebu.

Dozvola za odlazak

Kako mu se iz današnje perspektive čini Zapruđe? - Zadovoljan sam. Jedino što ovi prostori na zadnjem katu izvorno nisu bili zamišljeni za stanovanje.

Bogdan Budimirov rođen je u južnom Banatu, u Izbištu, u zemljoradničkoj obitelji, a u Zagreb je došao na školovanje, i to na svoje inzistiranje: - Previše je bilo rodbine oko mene, gdje god sam se okrenuo, svi su se prezivali kao i ja. Zato sam imao potrebu otići. Takav sam čovjek.

Nije se odmah odlučio za arhitekturu, prvo je krenuo na studij kemije: - Vidio sam se u tom trenutku doživotno u tvornici šećera i zaključio da to nije život kakav želim. Odlučio sam otići u Zagreb. No, u to se doba trebalo tražiti odobrenje da se napusti republiku. Otišao sam kod ministra znanosti u Beograd i službeno podnio molbu. On je bio moj rođak. Na početku nisam dobio dozvolu, ali naposljetku me ipak pustio.

U Zagrebu se, kaže, puno skitao, upoznavao grad, nije bio baš najuzorniji student pa mu je u jednom trenutku ukinuta stipendija, nakon čega je krenuo raditi. Tada se gradio Studentski grad:

- Neposredno nakon rata na rubnim su se područjima gradili ‘gradovi’: filmski, pionirski, studentski, sve po uzoru na campuse, a sve rukovodeće osoblje bili su studenti. Tada je bilo na snazi pravilo da težina montažnog elementa ne može biti veća nego što ga može ponijeti osam radnika. Postojala su, naime, samo tri krana u cijeloj Jugoslaviji. I tada smo počeli razvijati ideju montažne gradnje. Dok smo bili na terenu, napravio sam i ručnu miješalicu od gipsa, što je poslije proglašeno inovacijom.

Studiju arhitekture vraćao se povremeno, na molbu profesora. Nakon 27 godina ipak je diplomirao.

U međuvremenu je iz Zagreba otišao u München: - Otišao sam na dva tjedna, a ostao 20 godina. U Njemačkoj smo bili izbezumljeni od sreće što su sve naše stambene ćelije bile jednake, bili smo blizu toga da proizvedemo stroj za stanovanje.

Možda nisu svi njihove pokušaje dočekali s oduševljenjem, no poznati teoretičar Udo Kulterman imao je samo riječi hvale za njih: - Vodili smo ga na Borongaj gdje smo stigli u trenutku kad je sunce padalo prema zapadu. Crvene su se boje reflektirale u aluminiju, a još je i padao snijeg. U zgradama se vidio odraz okoline, mijenjale su se slike, sve je zapravo bilo u duhu Novih tendencija. Tek sam poslije otkrio da je u Njemačkoj izašao Kultermanov tekst o nama.

Usuglašen sustav

Kulterman je pisao kako je njihov sustav dobro usuglašen s našom socijalnom realnošću te može imati značajne posljedice za gradnju u svijetu.

Budimirov, o kojemu je izdana i knjiga “U prvom licu” Vladimira Mattionija, bavio se i dizajnom. Na izložbi u MSU i njegova je stolica iz ranih 50-ih:

- Neki su dizajneri tvrdili da nije moguće drvenu ploču previti preko rubova, odnosno proreze produžiti preko ruba, da je to suprotno statici. To je opsjedalo jer sam znao da nije tako, da nije suprotno statici. I na kraju sam uspio.