Bogdanovićevog remek-djela ne bi bilo bez umijeća arhitekta Lavoslava Horvata

U ljeto 2010. godine preminuo je u Beču poznati srpski umjetnik, arhitekt, filozof i pisac Bogdan Bogdanović, autor mnogobrojnih memorijalnih spomenika s područja negdašnje Jugoslavije. Velikom je umjetniku odana primjerena počast brojnim nekrolozima i medijskim osvrtima. Posebno je mjesto u osvrtima redovito i opravdano zauzimalo njegovo najznačajnije poratno ostvarenje, spomenik žrtvama fašizma “Kameni cvijet” u Jasenovcu.

U Zagrebu je 1989. godine preminuo poznati hrvatski arhitekt, akademik Lavoslav Horvat. Dva desetljeća prije Bogdanovića, upravo koliko je Horvat i bio stariji od beogradskog kolege. U Hrvatskoj je Horvatova smrt ostala nezamijećenom, a vrijeme je učinilo svoje i zametnulo je trag njegovu velikom i značajnom opusu. Ono što spaja ova dva arhitekta upravo je poznati hrvatski spomenik u Jasenovcu, kojega u znanom nam obliku ne bi bilo da Bogdanović i Horvat, svaki u svom dijelu, nisu pridonijeli njegovu ostvarenju. Horvat je kao jedan od vodećih arhitekata i najiskusnijih poznavatelja armiranog betona u hrvatskoj arhitekturi ostvarivao i najkompliciranije zamisli, a praksu su mu kontinuirano obilježavali značajni projekti i ostvarenja.

Hotel Jugoslavija

Upravo se početkom šezdesetih godina, uz brojna industrijska ostvarenja, potvrđivao i poznatom zagrebačkom tvornicom električnih žarulja TEŽ s prepoznatljivim svijetlećim tornjem ili pak strukovno nagrađenom hidroelektranom Zakučac pokraj Omiša. Izvedba je velebnog hotela Jugoslavija u Novom Beogradu, koji nas i danas zadivljuje čistoćom betonskog gabarita, vjerojatno presudila u Horvatovu korist te ga je politički vrh ondašnje Jugoslavije odabrao i za izvođača spomenika u Jasenovcu. Upravo je po političkoj direktivi, a nakon neuspjelih pokušaja da u Srbiji pronađe izvođača svoje zamisli, Bogdanović naposljetku doputovao Horvatu u Zagreb. Tijekom 1964. godine nastaje tako jedan od bisera Horvatova opusa, čija se izvedba neobjašnjivo i nepravedno pripisuje samo Bogdanoviću.

Prvotna je Bogdanovićeva idejna skica spomenika predviđala veliku betonsku, na tlo položenu, cvjetnu strukturu. Ideju o jednoj ruži za spomenik u Jasenovcu Horvat je, prema riječima kolega iz poznatog zagrebačkog Arhitektonskog projektnog zavoda, APZ-a, prilikom prvoga Bogdanovićeva dolaska na konzultacije u Zagreb komentirao riječima: “Stavimo tulipan. Prizemljena ruža bit će kao hrpa betona.” Uz brojne iscrtane nacrte predložio je Bogdanoviću razlistani tulipan, s obrazloženjem da tulipan oblikom glavice širi latice u formi koja je za spomeničku namjenu prihvatljivija od ružine. Ovo svjedočenje potvrđuju i Bogdanovićeve skice prvih i najčešće objavljivanih varijanti spomenika s prizemljenim cvjetnim glavama, kao i brojna njegova značajna ostvarenja od kojih jasenovački cvijet oblikovanjem neupitno odudara.

Lomila se koplja

Stručno umijeće i sposobnost oživotvorenja i najkompleksnijih vizija bili su razlogom Horvatova angažiranja na izvođenju kompliciranog pothvata, oko kojeg su se, svjedočenjem suradnika iz APZ-a, lomila mnoga koplja. Projektantski je tim Horvatova Ateljea H, unutar kojeg je na projektiranju kripte podnožja spomenika značajnije bila angažirana i arhitektica Desanka Govekar, tijekom nekoliko mjeseci izrađivao izvedbeni projekt neobične kiparsko-arhitektonske priče. Po Govekaričinim se riječima radilo o zanimljivom i kompleksnom zadatku za koji je najhitnije trebalo oformiti prateću statičarsku ekipu suradnika. Probleme je krivina i planova oplate razlistane gornje forme, prema Horvatovim uputama, riješio danas nepoznati inženjer makedonskog podrijetla iz Zagreba, a projektantski je tim proširen i brodograditeljima iz Korčule, koji su prema Horvatovu mišljenju jedini bili osposobljeni za izvođenje najkompliciranijih oplatnih radnji u drvu. Nije pogriješio i zamisao je urodila plodom. Uzdignutost i razvedenost gornjeg latičastog dijela spomenika Desanka Govekar ističe glavnim Horvatovim doprinosom Bogdanovićevoj ideji cvjetnog spomenika. Uzdizanje je razlistane skulpture od tla rezultiralo oslobođenim prostorom u podnožju spomenika, kojim se u uspjeloj sintezi spomeničke plastike i arhitekture “udomilo” posjetitelje.

O krajnjoj se izvedbi naveliko pričalo, a njome je u APZ-u bila prebrođena i velika poslovna kriza šezdesetih godina. Horvatovi suradnici i prijatelji nepokolebljivo uvjereni tvrde da se Bogdanovićeva ideja definitivno uobličila u znanom nam obliku zahvaljujući Horvatovoj dominaciji nad izvedbenim projektom. Arhitekt Ivo Bartolić prisjeća se svestranih domaćih i inozemnih priznanja i čestitki APZ-u na izvedbi “čuda” te angažiranog rada inženjerke Ljerke Kauzlarić na razradi armaturnih planova, čiju je formulu rješavanja na licu mjesta osmislio sam Horvat. Armatura je naime bila doslovce nemoguća za proračun te je postavljana u zadane oplate po osjećaju. Okupljena, inteligentno sastavljena grupa projektanata i konzultanata, koja je uključivala statičare, geomehaničare, pa čak i korčulanske brodograditelje, uspješno je izvela kompliciran zadatak koji bi se danas teško ponovio. Pola stoljeća od takvog pothvata danas je nažalost teško i zamisliti izvedbu golog betonskog zdanja koje bi kvalitetom izvedbe uspjelo odolijevalo tijeku vremena.

Širi prostor

Horvat je bio vrlo ponosan na jasenovački angažman, a živući se prijatelji prisjećaju dugogodišnjeg nezadovoljstva i tuge zbog nepravde koja mu je načinjena brisanjem udjela u nastanku spomenika. U osobnoj je arhivi ostavio i brojne, upitnicima ispisane, novinske isječke o cvijetu, kojima nije bio niti spomenut kao izvođač. Bogdan Bogdanović se, međutim, za razliku od živućih Horvatovih suradnika, tijekom telefonskog razgovora u veljači 2007. godine, ogradio od činjenica u vezi Horvatova projektantskog angažmana u Jasenovcu. Prema njegovim riječima Horvat nije utjecao na konačno oblikovno rješenje, već je samo izradio izvedbeni projekt. Kako bilo, bez nevjerojatnog Horvatovog izvedbenog projekta i same izvedbe ove značajne spomeničke arhitekture ne bi bilo, a to je ono što trebamo znati cijeniti i pamtiti. Hortikulturni je segment uspješno odradio inženjer Dragutin Kiš uobličavanjem širokog savskog pejzaža kao integralnog dijela kompozicije sa središnjom visokom betonskom cvjetnom formom pa se cjeloviti memorijalno-spomenički sklop Jasenovac danas može uvrstiti među rijetka spomen-područja koja postavom i dimenzijom gradbenih elemenata vladaju širim prostorom. Neposredno po Bogdanovićevoj i Horvatovoj realizaciji spomenika arhitekt Petar Vovk 1966. godine ostvario je i Memorijalni muzej Jasenovac, koji je zahvaljujući kvalitetnoj i vrijednoj upravi 2007. dojmljivo obnovljen prema projektima arhitektice Helene Paver Njirić.

Idealna pozicija

Svjedočenja Horvatovih suradnika ukazuju na uistinu neviđeno i za ono vrijeme nepojmljivo dostignuće relativno male investicije, koje je cijelom APZ-u donijelo pohvale i priznanja zemlje, pa i svijeta. Ostvareno je djelo višeslojne vrijednosti u kojemu je neprijeporna estetika umjetnika koji su ga osmislili nadograđena kvalitetom građevinske izvedbe, pri čemu se dvije komponente nadopunjuju i ostvaruju rezultat koji nadmašuje uobičajenu spomeničku vrijednost. Idealna je bila pozicija ravnice za uzdizanje impozantne spomeničke priče, majstorski osmišljene i ostvarene, a pristupačni su dijelovi kripte spomeniku pridali humaniju vrijednost, kakvu Jasenovac i zaslužuje. Emotivna Bogdanovićeva ideja o betonskom cvijetu kao spomeniku nevinim žrtvama nadograđena je Horvatovim prkosnim uzdizanjem cvijeta prema nebu, simbolizirajući nastavak života unatoč svemu .