Braco Dimitrijević: Jedni kupuju umjetnost iz potrebe, drugi zbog glamura

U galeriji Torri u Parizu prije nekoliko dana otvorena je izložba “A few things that I know from them”, na kojoj zajednički izlažu Braco Dimitrijević, glasoviti kineski umjetnik Ai Weiwei, te Hamish Fulton i Zhao Zhao. Od studenta slikarstva na zagrebačkoj akademiji koji je 70-ih po ulicama i trgovima bez dozvole vješao portrete slučajnih prolaznika, Dimitrijević je postao u posljednjih tridesetak godina svjetsko ime, a njegova se djela nalaze u njujorškoj MoMA-i, Tateu u Londonu, Beaubourgu u Parizu. Njegovi fotografski radovi iz serije “Ovo bi moglo biti mjesto od povijesnog značenja” uzeti su kao uvod u djela Kineza Ai Weiweia i Zhao Zhaoa, inače jednog od najprovokativnijih kineskih umjetnika mlađe generacije.

Film o Tesli

Pariz je grad u kojemu se Dimitrijević skrasio, iako mu tempo života i izlaganja ne dopuštaju da se dugo zadrži na jednome mjestu, pa voli reći da zapravo živi u avionu. Iako je jedan od pionira konceptualne umjetnosti, nikada nije skrivao svoju strast prema tradicionalnim medijima, kao što su skulptura i slikarstvo, i svako malo voli iznenaditi izletom u “slikarske” vode. U jednoj od najpoznatijih praških galerija Dea Orh u tijeku je i njegova samostalna izložba na kojoj je predstavio slike i skulpture. Na toj izložbi pod nazivom “New Culturescapes” izlaže slike nastale u razdoblju od 1978. kad je i smislio taj termin da bi označio djela nastala kao sinteza engleskih riječi “kultura” i riječi “krajolik”, pa do najrecentijih slika nastalih ovog ljeta. Uz slike izlaže i najnoviji ciklus skulptura u bronci s citatima iz moderne skulpture, ali i s organskim elementom, u ovom slučaju - kokosovim orasima. Pri tom se, kaže, referira na činjenicu da su korijeni moderne skulpture s početka 20. stoljeća u afričkoj i prekooceanskoj umjetnosti.

U Parizu je upravo u tijeku izložba na kojoj izlažete s još troje umjetnika, među kojima je i slavni Ai Weiwei. Jeste li imali priliku upoznati Weiweija?

- Nakratko, za vrijeme jedne večere u Pekingu, koju su kineski umjetnici priredili u moju čast, u vrijeme moje izložbe u tom gradu. To je za mene bilo izuzetno lijepo iskustvo, tu je bilo dvadesetak najvećih kineskih umjetnika današnjice. Za vrijeme te večere dogodila se jedna vrlo neobična scena. Razgovarajući s jednim od umjetnika preko prevoditelja, u jednom trenutku je taj umjetnik iz čista mira stao ispred mene i zapjevao, odnosno otpjevao jednu pjesmu na kineskom u trajanju od 2-3 minute. Zbunjeno sam slušao, a onda su mi objasnili da je umjetnik htio da mi se pjesmom oduži za moju izložbu koja ga je dirnula.

Dugo niste izlagali slike, a svojedobno ste izjavili da se svako malo vraćate slikarstvu. Zašto ste upravo sada odlučili izložiti svoj slikarski ciklus?

- Zapravo nikad ne zanemarujem niti jedan medij i oduvijek sam uspijevao ne podleći jednom medijskom diktatu ili akademizmu. Istodobno s izložbom slika i skulptura u Pragu, u Kunsthalle Winterthur u Švicarskoj izlažem dokumentarni film “Tesla Despite History”. To je moj autorski film o Tesli, o izostavljanju Tesle iz povijesti i utjecajima koja je njegov vizionarski genij izvršio na Zeitgeist, ali i na umjetničke izraze tog vremena, kao na primjer dadizam.

Kao konceptualnom umjetniku što za vas predstavljaju slikarstvo i skulptura?

- Još davne 1972., nakon sudjelovanja na Documenti u Kasselu, pri povratku u Dubrovnik naslikao sam svoje prve dripping slike u maniri Jacksona Pollocka. Te slike, izložene na mojoj izložbi 1973. u Muzeju suvremene umjetnosti, bile su preteča tendencije aproprijacije.

Dvorac Charlottenburg

Ta ideja stvaranja novih značenjskih struktura iz prethodno poznatih elementa, imala je veliki utjecaj na međunarodni pokret aproprijacije iz 1980-ih i postmodernizam, a i u nas. Naprimjer, moje instalacije s originalnim slikama Malevicha i Mondriana iz 1976., ili njihovo citiranje, inspiriralo je mnoge suvremene umjetnike. Skulpturom sam se služio u raznim formama, od spomenika slučajnim prolaznicima u maniri realističke portretne skulpture, do mramornog obeliska koji sam podigao u čast rođendana slučajnog prolaznika 1979. u Berlinu i koji još i danas tamo stoji u parku dvorca Charlottenburg.

Imate izložbe po cijelome svijetu, no zadnjih godina zaobilazite Zagreb. Ima li neki poseban razlog tomu?

- Taj ritam dolazaka u Zagreb uvijek je određivao moj program izložbi po svijetu. U Zagrebu sam puno radio i izlagao. Prvu muzejsku izložbu sam imao zahvaljujući Boži Beku 1973. u Muzeju suvremene umjetnosti. To je bila prva samostalna muzejska izložba jednog konceptualnog umjetnika ne samo u nas, nego i u cijeloj centralnoj Europi. Kad sam izlagao u Muzeju Mimara 2001. na otvorenju je bilo par tisuća ljudi, čuvari su mi rekli da ih nije toliko bilo ni kad je otvaran muzej.

Je li prošlo vrijeme konceptualne umjetnosti?

- Danas je više nego ikada doba te umjetnosti. Postoje dvije, tri generacije neo-konceptualnih umjetnika.

Kako biste opisali današnju umjetničku scenu? Kakva se umjetnost traži?

- Danas postoje različiti pristupi i različiti kolekcionari. Neki se trude da popune zbirku djelima umjetnika koje su pratili dugi niz godina, a neki se nadaju da će u trenutačnom glamuru pronaći svoju sreću. Jedni kupuju umjetnost iz potrebe, drugi iz spekulativnih razloga.

Galerija nije butik

Jeste li dio tržišta? Kakav je vaš odnos prema galeristima?

- Nikad nisam smatrao galeriju butikom ili dućanom u koji se ulazi i izlazi kao u prodavaonicu cipela. U nekim slučajevima to može biti vrlo “nobl” profesija i ako pogledate najveće galeriste 20. stoljeća, od Ambroise Vollarda do Lea Castelija i Speronea, vidjet ćete da su ti ljudi imali nepogrešiv osjećaj i odigrali ključnu ulogu u stvaranju novih umjetničkih pravaca. Castelli je bio ključan u stvaranju pop-arta, Sperone u stvaranju arte povere, minimal i conceptual arta. U principu, uvijek su najbolja djela zadržavali za sebe i uvijek su bili spremni na neobične pothvate. Na primjer Sperone je proveo dvije godine u prepisci s gradskom administracijom da bi dobio dozvolu za moj spomenik slučajnom prolazniku, a Wadington je dozvolio da u njegovu galeriju u Londonu unesem žive paunove i stavim ih u instalaciju s originalnim slikama Matissea, Cezanna i Picassa. Mislim da se takvi ljudi ne mogu smatrati običnim trgovcima.

Rekli ste svojedobno da svi veliki umjetnici pripadaju više nego jednoj zemlji. No vaš je slučaj dosta specifičan. Dugi niz godine živite u inozemstvu, uglavnom vas predstavljaju kao bosanskohercegovačkog umjetnika, no zagrebački ste đak.

- Kad sam imao izložbu s deset godina u Sarajevu, onda sam vjerojatno bio sarajevski slikar. Kad sam u “zreloj dobi” na prvoj godini akademije imao izložbu u galeriji Studentskog centra 1969., postao sam hrvatski umjetnik. Uz Knifera, Kožarića i Damjanovića bio sam 1976. izabran da izlažem u jugoslavenskom paviljonu na Bijenalu u Veneciji. Preseljenjem u London bio sam ponosan biti britanski umjetnik. Za vrijeme boravka u Berlinu 1976. na jednoj njujorškoj izložbi su me predstavili kao berlinskog umjetnika, a često me Francuzi stavljaju kao svog. Britanska sredina je tu izuzetna, dane mojih početaka u Velikoj Britaniji ne bih ni za šta mijenjao. U sportu se brane nacionalne boje, ali umjetnost je univerzalna i nešto pomoću čega se prevazilaze granice. Naslov moje izložbe i monografije koja je izašla u Pekingu bio je “Truly Global”, pa je to možda odgovor na vaše pitanje.