Kiparica Lily Garafulić u Parizu se često družila po kafićima i ateljeima s nadrealističkim pjesnikom Andréom Bretonom i kiparom Constantinom Brâncuşijem. S Brâncuşijem, jednim od najvećih kipara 20. stoljeća, desetljećima je ostala u bliskom kontaktu. A kada je 1967. godine tadašnja premijerka Indije i jedna od glavnih protagonistica Pokreta nesvrstanih, Indira Gandhi, posjetila Čile, ostalo je zabilježeno da je posjetila atelje Lily Garafulić u Santiagu i kupila neke njezine radove koji su ostali u njezinoj kolekciji. Umjetnine s potpisom Lily Garafulić u mnogim su privatnim kolekcijama i zbirkama diljem svijeta.
U Santiagu je Lily Garafulić bila prva žena na funkciji direktora Nacionalnog muzeja lijepih umjetnosti, predavala je i na Akademiji lijepih umjetnosti, a bila je i prva čileanska kiparica koja se bavila apstrakcijom. Šesnaest se njezinih skulptura nalazi na jednoj od najpoznatijih crkvi u Santiagu, Nuestra Señora de Lourdes. Bila je i potpredsjednica Međunarodnog likovnog udruženja pri UNESCO-u. Magazin Life donio je reportažu o ovoj umjetnici, snimao ju je uz golemu skulpturu, dvostruko veću nego što je ona sama, a naslov uz tekst o njoj bio je “Ponos Čilea”. A kada je preminula u visokoj starosti, u 98. godini, o njoj su pisali vodeći svjetski mediji, od The Washington Posta pa nadalje.
Izuzetno utjecajna
Unatoč svemu nabrojanom, o toj čileanskoj umjetnici hrvatskih korijena u široj se javnosti slabo zna. Jedan je to od razloga zašto je novi ravnatelj zagrebačke Moderne galerije, Branko Franceschi, u našem nedavnom razgovoru rekao da je među izložbama koju svakako želi prirediti tijekom svojeg mandata upravo ona Lily Garafulić. “Prvi sam put čuo za tu umjetnicu od Branke Bezić Filipović koja mi je, dok sam još bio na čelu Galerije umjetnina u Splitu, došla s idejom da napravimo njezinu izložbu. Kontaktirali smo i njezinu nećakinju u New Yorku koja se brine o ostavštini, Gloriju Garafulich-Grabois. Bilo mi je, naime, fascinantno da gotovo ništa ne znamo o ženi koja se obrazovala u drugom desetljeću 20. stoljeća u Čileu, koja je imala nevjerojatnu karijeru i dobila je najveće moguće počasti i priznanja, uključujući i nagradu za životno djelo. Bila je izuzetno utjecajna u čileanskoj kulturi i šire.
Bila mi je zanimljiva i ta nevjerojatno uspješna priča o obitelji iz prvog vala ekonomske migracije, obitelji s devetero djece koja se doseljava s Brača, s vremenom u Čileu uspijeva financijski dobro stajati, a koja je iznjedrila dvoje ljudi važnih za južnoameričku kulturu. Njezin brat Andrés, naime, bio je jedan od utjecajnijih arhitekata svojeg doba. Želja mi je, osim toga, proširiti cijelu priču i na mnoge umjetnike hrvatskog podrijetla iz dijaspore, koji vani imaju jake umjetničke karijere, a kod nas su slabije poznati. Drugi je primjer Arsen Roje, umjetnik koji je desetljećima živio u Los Angelesu. Nedavno smo ga pokazali splitskoj publici, a uskoro ćemo i zagrebačkoj. Ima još primjera”, govori Franceschi.
Šesnaest njezinih skulptura nalazi se na jednoj od najpoznatijih crkvi u Santiagu, Nuestra Señora de Lourdes
Lily Garafulić rođena je 14. svibnja 1914. godine u Antofagasti kao najmlađe od devetero djece i bila je ljubimica obitelji. Ostalo je zabilježeno u nekim kronikama da su četvero djece roditelji priuštili visoko obrazovanje. Priča njezine obitelji nalikuje mnogim pričama bračkih obitelji s kraja 19. stoljeća. Naime, filoksera je uništavala vinovu lozu i valjalo je poći dalje. Masovno su emigrirali u Južnu Ameriku, a najviše njih u Čile. Prvi je iz Nerežišća, gdje su dotad živjeli, krenuo otac obitelji Petar Garafulić. Nakon nekoliko godina, kad se snašao, pozvao je i ženu Margaretu, rođenu Janković. Troje je djece rođeno na Braču, a ostali u Čileu. Po svoj je prilici na ovu umjetnicu prvo utjecao njezin nešto stariji brat Andrés Garafulić koji je bio književnik i arhitekt. Upravo je on autor koji stoji iza monumentalne bazilike Gospe Lurdske za koju je radila skulpture. Crkvu je Garafulić radio s kolegom Eduardom Costabaom, kao i Kliniku svete Marije, također u Santiagu, koja se ubraja u jedna od važnijih ostvarenja u tom gradu u prvoj polovici 20. stoljeća.
No, kako priča dalje Franceschi, unatoč bratovu obrazovanju nije sve išlo lagano, štoviše. “Ona je već zarana kod sebe osvijestila umjetnički dar i odlučila je upisati Akademiju lijepih umjetnosti. To je jedna prekrasna zgrada koja nalikuje nacionalnoj operi. Nakon što je obitelji priopćila što želi, nisu bili oduševljeni. Povele su se mnoge rasprave jer su roditelji smatrali da se djevojka iz dobrostojeće obitelji ne bi trebala školovati na akademiji koja je u to doba imala reputaciju subverzivne institucije. Čak je i njezin brat, arhitekt, bio protiv. No, ona je već tada iskazala što je osnova za svakog kipara, a to su upornost i tvrdoglavost, osim, naravno, talenta i ljubavi prema radu, i Akademiju je upisala. Iako je osvijestila svoj talent kroz crtež, tijekom studija je osjetila poziv materijala, školovala se za kiparicu i cijeli je život posvetila zahtjevnoj umjetničkoj disciplini. Iza sebe je ostavila raznolik opus. Voljela je različite materijale, no najviše bijeli mramor, radi efekta duhovnosti koji joj je bio bitan”, objašnjava Franceschi. Sama je umjetnica znala izjaviti kako materijal može biti jako varljiv, a što se tiče samog školovanja protivno volje obitelji, rekla je: “Bio je to riskantan potez, ali pokazao se uspješnim”.
Umjetnost kao život
Nikad se nije udala, nema djece, svoj je životni put posvetila isključivo umjetnosti. I kako se može vidjeti u jednom od posljednjih intervjua koje je dala tijekom svojeg dugog života, nije se pokajala. Ova žena izuzetno lijepih crta lica, prodornih plavih očiju, poluduge crvene kose, sićušna prema golemim skulpturama koje je radila, ono što je u životu tražila pronašla je u umjetnosti.
U Europu je prvi put otputovala u dobi od 21 godine, još je bila studentica. I poslije se često vraćala.
“Često se družila s jednim od najvećih međuratnih kipara Constantinom Brâncuşijem. Pričala je kako su se upoznali preko njezine prijateljice Juanite Müller koja je bila njegova studentica u Parizu. Lily Garafulić otišla je jednom prigodom u njegovu klasu i tamo su se upoznali. Bila je vrlo zgodna i otvorenog duha, emancipirana. Vjerujem da je to bilo zanimljivo takvom kapacitetu, i umjetničkom i intelektualnom, kakav je bio Brâncuşi. No, ona je imala svoj smjer. Biti izložen takvom geniju u formativnom razdoblju života za ovu umjetnicu nije značilo da će njezina umjetnička praksa krenuti tim smjerom koji je zacrtao Brâncuşi, nego je radila po svojem. Ipak, spajao ih je osjećaj duhovne bliskosti i družili su se desetljećima. Ona bi ga redovito posjećivala kada bi odlazila u Pariz, a u međuvremenu su, kada se nisu uživo vidjeli, razgovarali telefonom. Pričali bi o onome što ih je oboje najviše zanimalo, o umjetnosti. Poznato je da je tako strastvenim autorima najvažnija umjetnost, sve drugo je manje važno. To pokazuje i njezin život jer se odlučila gotovo pa svetački posvetiti skulpturi”, priča Branko Franceschi.
Koliko je s Brâncuşijem razgovarala o nekima od najpoznatijih radova koje je napravila, skulpturama svetaca na crkvi Gospe Lurdske, nije poznato. “Crkveno naslijeđe uvjetovalo je forme ovih djela, no u njima je vidljivo i znanje o suvremenoj skulpturi. One su istodobno i arhaične i konzervativne i futurističke. Ta jedna herojska veličina mogla bi se povezati s Meštrovićevim radom, no njezine su skulpture čak, rekao bih, monumentalnije, muževnije, jer su reducirane u volumenu. U svakom slučaju, pokazuje tu snagu kamena koju mi kao narod imamo”, objašnjava Franceschi.
Čovjek je često bio u temelju njezina kiparskog interesa. Kada je pjesnikinja Gabriela Mistral postala prva Latinoamerikanka koja je dobila Nobelovu nagradu, upravo je Lily Garafulić pozvana da napravi skulpturu (Glorija Garafulich-Grabois na čelu je Zaklade Gabriele Mistral).
Skulptura na Braču
Bila je svojevrstan nomad. Rado je putovala, njezina su putovanja uvijek bila duže prirode. Osim u rodnom Santiagu i Europi, a ponajviše u Parizu, neko je vrijeme živjela u New Yorku. U tom je gradu, naime, dobila prestižnu stipendiju Guggenheim. U Ravenni je bila opčinjena mozaikom te je u tom talijanskom gradu provela neko vrijeme kako bi svladala i tu tehniku. Živjela je, potom, niz mjeseci na Uskrsnim otocima. Otkrila je snagu takozvane primitivne umjetnosti. “Nakon što je počela raditi u drvu, dugo je boravila na Uskrsnim otocima. Bila je zadivljena čudesnim skulpturama glava, tim snažnim, surovim i naizgled sirovim formama koje u sebi nose duhovnost. U filmu koji je o njoj snimljen znala je isticati da je željela nešto napraviti s nadahnućem koje je dobila na toj lokaciji. Uživala je dati drvu drugi život”, kaže Franceschi. Proučavala je i indijansku umjetnost, zanimale su je tajne Machu Picchua, a jednako su je inspirirali i makedonski manastiri.
U Hrvatskoj je bila prvi put, ostalo je zabilježeno, 1957. godine, i to u Dubrovniku i Splitu. Tom je prilikom književnik Tonči Petrasov Marović napravio intervju s ovom umjetnicom za Slobodnu Dalmaciju. U Galeriji “Branislav Dešković” u Bolu na Braču izložena je jedna njezina skulptura, portret žene u kamenu iz 1949. godine. To djelo teško 286 kilograma umjetnica je poslala na dar 1989. godine.
Lily Garafulić živjela je dugo i tijekom života dobila je sve počasti. O njoj je snimljen dokumentarac “Lily Garafulić: Njezinim riječima”, dok je Isidora Osario napisala knjigu o njezinu životu.
Ova bi umjetnica znala govoriti da je život kiparice koja je toliko posvećena svojem poslu kao što je ona, život odricanja, askeze, sumnji, traganja, ali uvijek nagrađen djelom kada bi ga dovršila. Njezinim riječima, “teško je naći nekoga tko želi biti umjetnik jer je to život odricanja i nije uvijek sretan. No, ako vam se sviđa biti umjetnik, učinite to. I nastojite izdržati”. Bila je, kako zaključuje naš sugovornik Franceschi, “vodeća kulturna figura i, kako je ostavljala dojam putem fotografija, sofisticirana žena iz visokog društva. Već na fakultetu smatrala je da je važan otvoreni dijalog i voljela se družiti s drugim umjetnicima”.
Tijekom života i plodne karijere, a umjetnošću se bavila gotovo do pred kraj života, punih osam desetljeća, izlagala je na oko 200 izložbi i oblikovala više od 300 skulptura. “Dala sam sve skulpturi, svoj život. To je ljubav”, rekla je.
Preminula je 15. ožujka 2012., a možda samo posljednjih godinu dana svojeg života nije stvarala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....