Čim otvorim oči, vidim film

LJUBLJANA - Krajem prošle godine četveročlana kustoska ekipa (Bojana Piškur, Ana Janevski, Jurij Meden i Stevan Vuković) odvažila se u Ljubljani na pustolovinu istraživanja eksperimentalne filmske scene u bivšoj Jugoslaviji.

Psihodelična iskustva

Dobro su pritom uočili i naglasili kako su u burnom razdoblju od 1951. do 1991. ključnu ulogu odigrali amaterski kino klubovi kao i umjetnička scena pod okriljem studentskih kulturnih centara, uglavnom između Ljubljane, Zagreba i Beograda.

Ljubljanska izložba tematizira niz zbivanja pod okriljem amaterizma koja su postavila visoke filmske standarde, s obzirom na srodna zbivanja u Zapadnoj Europi te na američkom tlu. Na festivalima amaterskog filma - posebno mjesto tu ima zagrebački GEFF tijekom šezdesetih - razmjenjivala su se iskustva novog medija kome je bila namijenjena uloga univerzalnog jezika. I premda je bilo nesuglasica između beogradskih i zagrebačkih kolega, taj je festival okupljao entuzijaste koji su dijelili slična psihodelična iskustva. Da je tome tako pokazuje i specifičan postav u ljubljanskoj Modernoj galeriji. Silne paralelne projekcije možda nisu najsretnije rješenje za povijesnu filmsku građu široku četiri decenija, no različite filmske opcije u nizu, “rame uz rame”, potvrđuju gotovo shizofrenu dimenziju jugoslavenskog eksperimenta.

Natruhe nadrealnog

Po toj se osobini, nema dvojbe, uklapa u opću sliku umjetničkog obrata u vrijeme kontrakulturnog pokreta, seksualne revolucije, početaka konceptualne prakse i slično. Bez obzira na brojna imena koja u slovenskoj galeriji brane burno razdoblje kustosi su izložbu odlučili posvetiti Tomislavu Gotovcu. Prije svega jer je njegova praksa optimalan hibrid između filma, javnih akcija i konceptualne prakse. Ana Janevski, inače djeluje u Poljskoj, već duže vrijeme koristi njegovu frazu koja izjednačava film sa stvarnošću koja ga okružuje (“Čim otvorim oči, vidim film”). No, Gotovac je zanimljiv iz nešto drugačijeg rakursa. Prije svega, iz razloga što je njegova filmska praksa u vrijeme GEFF-a mirila antagonizam između Beograda i Zagreba. Ona je bila jednako konceptualno uvjerljiva kao što je nosila natruhe nadrealnog te je - s obzirom na tada opće zamjerke Dušana Makavejeva na smjer GEFF-a - ipak secirala socijalni kontekst ondašnjeg vremena. Još jedan je hrvatski autor, pomalo zaboravljen, čak bi se moglo reći da je zapostavljen na izložbi - Osječanin Tomislav Kobija - također važna figura koja je vješto spojila spomenute opcije, strukturalističku i nadrealnu.

Neadekvatni uvjeti

Uostalom, široko seciranje u socijalni kontekst jugoslavenskog filmskog eksperimenta nije moglo do kraja, bez ostatka pokriti spomenuto razdoblje. Ne samo zbog neravnopravnog odnosa prema dobrom dijelu izdvojenih autora, čije će predstavljanje biti upitno tijekom predviđenih simpozija i projekcija zakazanih tijekom siječnja. Nego i zbog neadekvatnih uvjeta u kojima se u Modernoj galeriji vrte filmovi “odabranih” autora.

Važna kao upozorenje

Također, u iscrpnom kataloškom popisu kino klubova, centara i nezavisnih produkcijskih kuća izostavljen je zagrebački MM centar kao jedno od ključnih mjesta eksperimentalne filmske scene. Ni iscrpno predstavljanje “Male Pule” (kustosice Branke Benčić) na 57. festivalu igranog filma u Puli i kasnije u zagrebačkoj galeriji “Karas” nije iskorišteno za temeljitije upoznavanje amaterske pozadine filmskog eksperimenta. S druge strane, izložba “Sve to je film: Eksperimentalni film u Jugoslaviji 1951 - 1991” važna je kao upozorenje na vrijeme velikih mijena u umjetnosti. Ona ide niz dlaku pojačanog interesa za to razdoblje u jugoistočnoj Europi.