nema slike... BAUHAUS Škola koja je promijenila poimanje obrazovanja

Državnu školu Bauhaus u Weimaru osnovao je 1. travnja 1919. Walter Gropius kao filijalu tadašnje umjetničke akademije i akademije primijenjenih umjetnosti Velikog Vojvodstva Saske. Preseljenje Bauhausa u Dessau 1925. i Berlin 1932. godine te njegovo zatvaranje 1933. za nacističke vladavine, kao i izmjena direktora ( Hannes Meyer od 1928. i Ludwig Mies van der Rohe od 1930.) imali su uvijek i političke razloge te karakteriziraju Bauhaus kao izdanak Weimarske Republike. U tom neprestanom procesu debate i promjene Bauhaus je reagirao na društvenoekonomski, kulturni i politički razvoj svojega vremena, nastavljajući se na europske pokrete obnove koji su bili na snazi od sredine 19. stoljeća.

Učenje kao igra

Kreativna igra i vježbanje kreativnosti pripadali su najvažnijim elementima pripremnoga tečaja Johannesa Ittena te poslije Lászla Moholy-Nagya i Josefa Albersa. U slobodnoj igri s materijalima, koja je nadilazila razinu poznatih odnosa funkcije i forme, studenti su se trebali osloboditi tradicionalnih likovnih okova i akademskih konvencija. Rabeći otpadne tvari iz domaćinstva i weimarskih manufaktura, prirodne materijale iz šume i s polja, studenti su kreirali maštovite objekte i na taj način započeli stvarati vlastiti, individualni oblikovni rukopis.

Taj element igre također je omogućavao studentima da se bez sustezanja bave različitim materijalima kako bi pronašli svoj omiljeni i zatim se odlučili za jednu od Bauhausovih radionica: metal, drvo, kamen, keramika, staklo, tkanina ili boja. Kod Moholy-Nagya i Albersa elementi igre upotpunjavani su sustavnim istraživanjima o odnosu materijala, konstrukcije, tehnologije, funkcije i forme.

Tipičan dnevni zadatak kod Albersa sastojao se u tome da se od lista tvrdoga papira za crtanje formata A3 izgradi toranj maksimalne visine uz isključivu upotrebu škara i bez ponovljenog rezanja/otpada. Ubrzo bi se pokazalo koji je toranj najviši. No, u diskusiji koja bi uslijedila proglasio bi se pobjedničkim onaj toranj koji je najočitije izražavao svoju konstrukciju i proces proizvodnje.

Čuvene svečanosti

U izgradnji individualne kreativnosti bauhausovaca slobodna umjetnost igrala je središnju ulogu, unatoč svim suprotnim tvrdnjama. Možda su upravo zbog prividnog zapostavljanja tradicionalnih akademskih umjetničkih područja gotovo svi studenti Bauhausa slikali, crtali i kiparili. Tiskarska radionica pod vodstvom Walthera Klemma i poslije Lyonela Feiningera bila je otvorena za sve studente i nastavnike te je postala sastajalištem bauhausovaca i eksperimentalno polje za umjetničke projekte. Široko područje izvedbenih umjetnosti obuhvaćeno je u Bauhausu analogno tome, putem dramske radionice koju je od 1922. vodio Oskar Schlemmer.

Pritom su stručne vještine studenata iz svih radionica korištene za scenografiju, kostime, maske, svjetlosne instalacije pa sve do pratećih zvukova i glazbe. U toj radionici smjeli su i trebali, dakle, sudjelovati svi bauhausovci, osobito prigodom proslavljenih Bauhausovih svečanosti. Te su svečanosti bile javni događaji s profesionalnim elementima, od pozivnica do scenskih nastupa ili puštanja zmajeva pred vratima grada. One su na osebujan način poticale zajedničko djelovanje i timski rad u Bauhausu.

Bauhausova vizija o jednakosti mogućnosti ostala bi puka utopija da Walter Gropius nije od samoga početka ostvario izvanredan socijalni program. Glad i nedostatak stanova, pomanjkanje materijala za grijanje i studij, kao i siromaštvo mnogih studenata postavili su Bauhaus nakon završetka Prvoga svjetskog rata pred gotovo nerješive zadaće. Situaciju je dodatno otežavalo Ministarstvo kulture, koje je za državnu ustanovu Bauhaus propisalo školarine.

Stoga je Gropius organizirao prikupljanje dobrovoljnih priloga za stipendije i besplatna studijska mjesta, dijelio je i besplatne ateljee s pravom noćenja najdarovitijim studentima, a organizirao je i povrtnjak koji je proizvodio krumpir, voće i povrće za Bauhausovu kantinu. Sam Gropius prodao je svoj srebrni pribor za jelo, a majstori Bauhausa prodavali su svoja djela na aukciji kako bi se nabavio nastavni materijal za studente. Pisma zamolbe poslana američkim milijunašima poput Henryja Forda ostala su ipak bez odgovora. No, najvažniji izvor prihoda za studente bile su Bauhausove radionice, u kojima su mogli proizvoditi predmete za prodaju. Tome valja pridodati naknade za licence, na koje su i studenti imali pravo - trud se počeo isplaćivati. Naposljetku treba spomenuti međusobnu solidarnost studenata, koja je unatoč izrazito teškim vanjskim uvjetima čak omogućavala podizanje vlastite djece tijekom studija.

Timski rad

Taj sveobuhvatni pristup obrazovanju čini Bauhaus zanimljivim za današnje rasprave o obrazovanju kao konceptu doživotnog učenja na solidnoj “zanatskoj” osnovi, uz visok stupanj spremnosti za timski rad i smisao za širu društvenu odgovornost, što je u potpunosti odgovaralo namjeri Waltera Gropiusa da razvije zdanja i proizvode koji će uz minimalan utrošak materijala, energije i radnog vremena osigurati maksimalnu ljepotu i svrhovitost te tako biti dostupni širokim narodnim masama.

Svojim pripadništvom krugu prijatelja Bauhausa brojni su znanstvenici i umjetnici, poput Alberta Einsteina, Marca Chagalla, Arnolda Schönberga ili Franza Werfela, signalizirali da taj Bauhaus nije tek neka malena, avangardna škola za dizajnere, nego prototip modernoga sveučilišta u demokratski ustrojenom industrijskom društvu. Ekološka i društvena kompetencija pokazuju se i danas sve važnijima u visoko specijaliziranom svijetu, u kojem vlada stroga podjela rada, a istodobno je digitalno i praktično umrežen.