Marko Marković sinoć je u dvoru ispred jedne kuće u Omišu pojeo buket. Više od pola sata jeo je cvijet po cvijet ispred začuđenih prolaznika. Za vrijeme konzumacije cvijeća, tijelo Marka Markovića reagiralo je uvjetovano cvjetnim alkaloidima s jakim i specifičnim fiziološkim djelovanjem na organizam, dok je slučajna publika stvorila pasivno - aktivni odnos uzrokovan događajem.
No, ovaj čin nosi duboku poruku, govori iz pozicije individualnog iskustva, ali i transformacije kolektivne memorije u vrijeme današnjeg neoliberalnog kapitalizama.
Umjetnik je zapravo izveo rad "Southeast sadness in central Europe".
"U prirodnom svijetu cvijeća, taktika preživljavanja mimikrijom jest sposobnost organizama da se kamufliraju, prilagode te stapaju s okolinom. Na taj se način određene vrste štite od nametnutog prirodnog poretka te potencijalne opasnosti – predatora. Zrcalni neuroni igraju veliku ulogu u sposobnosti preživljavanja pojedinih vrsta tako da ih ljudi kao i životinje, koriste za učenje, snalaženje, poistovjećivanje i suočavanje. Kroz takve odnose stvara se empatijska veza između pojedinaca koji suosjećaju ili ne jedni s drugima kao i svojom okolinom", objasnio je nakon performancea.
Sinoć, u utorak, je otvoreno 15. izdanje Almissa Open Art festivala u Omišu, po mnogima najposebnijeg u Hrvatskoj i šire.
Siniša Labrović napravio je instalaciju za festival na zapadnom ulazu u Omiš koju je naslovio "Abandon". Na jumbo plakatu aplicirao je tekst Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite/Abandon All Hope, You Who Enter Here, koji se, prema Danteovoj Božanstvenoj komediji, nalazi na vratima pakla. Smatra kako tjeskoba obilježava naše vrijeme. Prijetnje s kojima se suočavamo nisu više individualne ili grupne, one s kojima su se ljudi oduvijek suočavali, nego smo suočeni s opasnostima koje mogu uništiti većinu života na Zemlji i izbrisati cijelu ljudsku civilizaciju. Turizam je, objašnjava, industrija eskapizma, bijega od odgovornosti i stvarnosti kakvu živimo u ostatku godine. Odlazeći "na odmor" izlazimo iz povijesnog vremena i naše često frustrirajuće i dosadne svakodnevice, trudeći se zaboraviti sve brige, strahove i umore.
Umjetnik Božidar Katić izveo je rad "Diamonds Are Forever" koji je trajao nekoliko sati. U predvečer je prekrio vlastito tijelo šljokicama što po autorovu mišljenju simbolizira površnost današnjeg društva, opsjednutog vanjskim sjajem i prividom. Kroz prizmu društva spektakla, ovaj čin naglašava kako se mnoga djela i pojave u modernom svijetu temelje na lažnom sjaju i površnim vrijednostima, dok se istovremeno zanemaruju socio-politička pitanja od lokalne i globalne važnosti.
Kroz ovaj performans je želio potaknuti razmišljanje o istinskoj vrijednosti ljudskih djela i života u svijetu koji sve više postaje fasada površnog sjaja. U svijetu gdje privid često nadmašuje suštinu, poziva da preispitamo što je zaista vrijedno i autentično. Performans je izazvao iznimno pozitivne reakcije slučajne publike, najviše kod turista koji su ovo shvatili možda kao još jednu turističku atrakciju. Mnogi su se fotografirali s umjetnikom, potvrđujući tako autorovu tezu o društvu spektakla.