3. IZDANJE MONOGRAFIJE O DUBROVNIKU

DAMIR FABIJANIĆ 'Nikad neću zaboraviti prizor starice koja me dočekala u razrušenoj kući nakon povlačenja JNA'

Damir Fabijanić
 Tomislav Krišto / CROPIX
Poznati fotograf prisjeća se kako je snimao Dubrovnik prije i za vrijeme rata u povodu nove knjige koja donosi radove na temu obnove života u tom gradu

Monografija posvećena Dubrovniku, treće izdanje po redu, fotografa Damira Fabijanića večeras će se promovirati u Muzeju za umjetnost i obrt, o čemu razgovaramo s autorom.

Fabijanić je po struci inženjer strojarstva, fotografijom se intenzivno bavi od 1973., profesionalno posljednja tri desetljeća. Izlagao je na preko stotinu izložbi kao i na međunarodnom festivalu fotografije u Arlesu, dobio je niz nagrada među kojima i Grand Prix Zagrebačkog salona. Njegove su fotografije bile izložene na EXPO-u u Japanu. Najpoznatiji je široj javnosti po fotografijama paške čipke, temama vezanih uz enogastronomiju, baštinu i arhitekturu, i naravno, Dubrovnika.

Kad ste prvi put snimili Dubrovnik?

- Snimao sam ga i ranije, amaterski, no prvi sam put profesionalno angažiran 1989. za snimanje obnove Dubrovniku na desetu godišnjicu potresa. Nisu to bile samo tehničke fotografije, već i umjetničke, primjer je snimka jezuitskih skalina. Tada sam imao 34 godine. U to doba, da me netko pitao što bih radio, rekao bih da želim snimati Dubrovnik. Zapravo niti sam ne znam kako su me angažirali iz Zavoda, no dali su mi potpunu slobodu. Godinu dana kasnije snimam okolicu Dubrovnika za Etnografski muzej Rupe, ukupno petnaestak dana, od proljeća do kasne jeseni, prošao sam dvije tisuće kilometara i snimio cijelu okolicu Dubrovnika.

Potom odlazite u ratni Dubrovnik?

- Da, 13. prosinca 1991. godine, tada je išla Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti brodom, i ja s njima. Bio je to prvi brod koji je pregledavan od JNA u Gružu, a ne u Crnoj Gori. Spavali smo na brodu, a navečer, za vrijeme opće opasnosti, nas nekoliko policija je odvela u sablasno pusti grad. Sutradan sam snimio i spaljene palače od kojih su ostale samo fasade, a u nekima je još tinjao žar. Samoinicijativno sam otišao snimiti Grad. Bilježeći motive onog što se razorilo, tada sam prvi put snimio ono što sam kasnije radio sustavno, parove fotografija s istim motivima kakvi su bili prije i poslije rata, primjer su dvije fotografije koje sam snimio u franjevačkom samostanu. Prva ima toplu rasvjetu i plodove naranči na drvetu, druga je snimljena kasnije u plavičastom tonu sjene, s oštećenjima.

To je razlika na tri nivoa - život, rasvjeta i kamen. Tu se moram vratiti i na grozotu okolice. Vratio sam se, naime, krajem svibnja i početkom lipnja 1992., i tada sam snimao motive u okolici, Dubrovačkom primorju, u Slanom, Malom Stonu, itd. Treći put sam snimao u studenom kad sam bilježio cijelu okolicu, uključujući Konavle. Sa sobom sam nosio ljestve, snimao sam iste prizore kuća koje sam snimio ranije, prije rata: dobar ih je dio sada bio razrušen, nije bilo više ni poda ni stepenica. Nažalost premalo kuća je obnovljeno kako je bilo nekad, betonska obnova je učinila da je taj sjaj nepovratno nestao.

Nobelovac Camilo José Cela piše predgovor izložbi vaših fotografija koje spominjete?

- Jagoda Lukavac i Tatjana Ribić su u Madridu organizirale moju izložbu i angažiran je Cela koji je napisao fantastičan tekst. Ja sam od 1987. samostalan fotograf, iako se od malih nogu bavim fotografijom. Dvije godine poslije, počinjem snimati Dubrovnik. Reakcije na moje fotografije na ovim prostorima nisu bile pretjerane. Onda odem u Madrid, napravi se prilog u madridskom dnevniku, odaziv na izložbu je senzacionalan. Godine 1992. bio sam na festivalu fotografije u Arlesu, prvi iz Hrvatske u službenoj konkurenciji. Kroz brojne razgovore, shvatio sam da sam na pravom putu.

Posebna tema u vašem opusu dubrovački su ljetnikovci. Koji su mnogi propušteni propadanju...

- Nada Gruić je napisala sjajan tekst. Motivirala me ta neviđena ljepota, snimio sam ih 1994. i 1995., uvodna je fotografija Rijeke dubrovačke, s ljetnikovca preko puta, pogled kao iz 19. stoljeća. No te vizure više nema. Ja sam snimao bez photoshopa što se kaže, onako kako je. Ideja u toj knjizi je dana kroz segmente različitih ljetnikovaca. Nažalost je puno toga devastirano. Kad bi danas to netko htio snimiti, ne bi mogao. To je sudbina još nekoliko mojih projekata.

Nova knjiga o kojoj govorimo pokazuje život prije rata, rat i povratak normalnom životu. - U toj knjizi dajem presjek najdinamičnijeg razdoblja u povijesti Dubrovnika u moderno doba. Nakon ratnih parova, kasnije snimam diptihe srušeno-obnovljeno. I za kraj, uz fotografiju praznog Straduna, na kojemu smo jedna mačka i ja, pokazujem pun Stradun turista, što simbolizira povratak u normalni život. Od tog sam snimka s mačkom napravio poster i preveo na četrdeset i tri svjetska jezika pitanje “Sjećaš li se što si radio tog dana, moj prijatelju?” U svakom slučaju, na obje su fotografije u tom diptihu korištene iste tehnike, pokazani isti motivi iz istog kuta.

Osmrtnice u kontrastu s plakatom “Dobro je činiti dobro”, na Fabijanićevoj fotografiji snimljenoj u Dubrovniku, na Stradunu u prosincu 1991.

Na taj ste način, kroz diptihe, pokazali i Haludovo na Krku. Fotografije kakve ste snimili u doba procvata ovog hotela, s jedne strane, s druge napušten hotelski kompleks kakav je danas. Kako ste se osjećali dok ste snimali?

- S istom kamerom ponovno sam snimao iste kadrove. Bio je to grozan osjećaj, podsjetio me na rat, jer je danas ovaj hotelski kompleks jednako devastiran zbog nebrige, kao što je bila okolica Dubrovnika u ratu. Dubrovnik se vratio, bez obzira na sve, on je pod međunarodnim nadzorom obnovljen. Međutim, okolica ne. Meni je ostao taj grozan osjećaj, kad smo u okolici Dubrovnika došli vidjeti kuće nakon povlačenja JNA. Bilo je sve jako potresno, jedna nam se gospođa ispričavala da nam nema što ponuditi jer je sve spaljeno.

Vi niste iskoristili taj prizor, puno bi ga fotografa iskoristilo...

- Slažem se. Kad sam bio u Arlesu, bio je tamo Jean-Claude Lemagny, direktor odjela za fotografiju i litografiju Bibliothèque Nationale i nakon što sam mu pokazao što sam fotografirao vezano uz rat u Dubrovniku, rekao je da je to prvi put da je vidio ratne fotografije koje nisu fotožurnalističkog tipa. Ja sam tad upotrijebio izraz heritage cleansing jer te fotografije Dubrovnika pokazuju štetu koja je nastala namjerno, najviše pogodaka je bilo na najvredniju baštinu.

Sami izdajete monografiju i kažete da je to posljedica dugog niza nesporazuma...

- Ni prvo ni drugo ni treće izdanje nije financiralo Ministarstvo kulture, treće je četiri puta odbijeno. No to je dugogodišnja priča moje neovisnosti koja me košta, ali neću popustiti. Prvo izdanje je djelomice financiralo francusko Ministarstvo kulture. Francuzi su htjeli napraviti knjigu o ratu u Hrvatskoj, a ja sam im ponudio svoju knjigu. Iznenađeni kvalitetom, francusko je Ministarstvo kulture organiziralo moju samostalnu izložbu. Proglašena je izložbom tjedna od 59 novootvorenih izložbi tog tjedna u Parizu u rujnu 1993.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 21:19