HRVATSKI UMJETNIK

DAVID MALJKOVIĆ 'Za uspjeh ne postoji posebna formula, to ipak mora biti dio vas'

Naslovnica najuglednijeg svjetskog časopisa za umjetnost 'Flash Art' posvećena umjetniku iz Rijeke kruna je na cijeli niz međunarodnih uspjeha

Flash Art, vodeći svjetski časopis posvećen umjetnosti, na naslovnici svog dvobroja za studeni i prosinac donosi kolaž radova Riječanina Davida Maljkovića, umjetnika koji je sve manje hrvatski, a sve više međunarodni, bar kada je riječ o karijeri. Maljkovića danas zastupa čak šest inozemnih galerija, retrospektiva mu se održava u tri države, od kojih niti jedna nije Hrvatska te je upravo u tijeku posljednji dio tog trodijelnog projekta, u Bergamu u Italiji, nakon Eindhovena i Gatesheada, kojim je Maljković dao presjek svog stvaralaštva unatrag deset godina. Autor teksta u Flash Artu naglašava kako je gotovo nemoguće napisati koncizni presjek Maljkovićeva rada jer se on u svojoj praksi koristi različitim medijima, od videa do instalacija, a tekst počinje osvrtom na jedan od njegovih najpoznatijih radova - trilogiju “Scene for a New Heritage”, snimanu na lokaciji Bakićeva spomenika na Petrovoj gori.

S Maljkovićem smo razgovarali u njegovom zagrebačkom ateljeu na Ribnjaku u kojem teško da se može naslutiti da je to prostor nastanka umjetničkih radova. Svega nekoliko stolova, laptop i pokoja skica. Proizašao iz slikarske klase na zagrebačkoj likovnoj Akademiji, Maljković o svojoj umjetnosti govori u terminima koji su više poznati u svijetu produkcije, a manje u klasičnom okruženju u kojemu je stasao.

Koliko je teško opstati na svjetskoj umjetničkoj sceni s obzirom na konkurenciju? Je li istina da ako nemate moćne kustose i galeriste iza sebe, teško se možete sami probiti?

- Mislim da je ovaj prvi dio pitanja dosta egzistencijalan i možemo ga aplicirati na razna polja djelovanja. Nekada su nas plašili smrću, a danas nas plaše neizvjesnošću. Budući da živimo u vremenu visoke produkcije neizvjesnosti, uz to ide i osjećaj da smo zamjenjivi. Produkcija je velika i stvari se brzo mijenjaju, i mi se svi, naravno, bojimo da nećemo odgovoriti na njih. Mislim da nije bitno pratiti sve te promjene, bitno ih je razumjeti ili čak bolje - osjetiti i to nam može dati zdravi odnos sa stvarima koje nas okružuju i stvoriti kvalitetan kontinuitet. Opstanak može ovisiti o raznim stvarima, ali najviše ovisi o kontinuitetu. Što se tiče drugog dijela pitanja, vrlo često se voli misliti kako je probitak ili uspjeh nekakvo izvantjelesno iskustvo, kao da je to nekakva zasebna kategorija za što postoji formula. To su zablude. To je nešto što je dio vas, to ste vi i vaša energija, to nosite sa sobom, kustosi, galerije itd. su samo dio toga.

U New Yorku vas zastupa galerija Metro Pictures, u kojoj je i Cindy Sherman. Kako je došlo do te suradnje i kojim radovima se predstavljate njujorškoj publici u toj galeriji?

- Galerija Metro Pictures mi je pristupila 2007. godine i prvu samostalnu izložbu smo imali 2009. Od tada smo realizirali tri samostalne izložbe u galeriji, što znači da je njujorška publika imala određeni kontinuitet mojih radova.

U jednom od vaših najnovijih radova sudjeluje Ivan Kožarić. Kako je bilo surađivati s Kožarićem?

- Radi se o HD animaciji transferiranoj na 16-milimetarski film, naziv rada je ‘Undated’ koji postavlja pred nas vrlo poznatu sliku umjetničkih ruku koje stvaraju, odnosno procesuiraju formu u sebi svojstvenom materijalu. Ivan Kožarić je u ovom filmu imao više ulogu modela no što se sam film bavio njegovom umjetničkom praksom i likom, ali je bio od velikog značaja jer su mi trebale ruke koje personificiraju iskustvo.

U radu koji je predstavljen u sklopu retrospektive Vojina Bakića u MSU-u kao polazište uzeli ste Bakićevu spomeničku plastiku. Koje mjesto imaju Bakić njegovi spomenici u vašoj osobnoj memoriji, a onda i u radu?

- Rad koji se upravo može vidjeti u MSU-u, ‘Retired Form’, sniman je na Dotrščini i nastao je godinu dana prije ‘Out of projection’ i nekako ga volim gledati kao skicu za taj rad jer sam na Dotrščini također surađivao s grupom umirovljenika koji su točno u podne, kad je najjače sunce ljeti, okružili skulpturu. Samim Bakićevim opusom se nisam bavio, više lokalitetom kao što je Spomenik na Petrovoj gori i rad na Dotrščini.

Prije deset godina na izložbi “Slike za svakodnevnu potrošnju” u galeriji Miroslav Kraljević izložili ste radove koji su bili vaša kritika tradicionalnog poimanja slike kao dekorativnog predmeta na zidu. Što je za vas od tada slikarstvo počelo predstavljati?

- Taj opus bio je vezan uz širi ciklus koji sam tada nazvao ‘Stanja slika’. Možemo reći da su se moja istraživanja u slici u jednom trenutku bavila kritikom slike kao dekorativnog predmeta i njene konformističke pozicije, ali to je bila samo jedna od razina djelovanja. Kako je u mojim počecima umjetničke prakse bilo važno prostorno djelovanje tako se to tada odrazilo i na djelovanje u slici pa mogu reći da se to, nekako, zadržalo i do danas. Mislim da mi je tada bilo bitnije i da sam bio prilično zaokupljen ne samo unutrašnjim, već i vanjskim prostorom slike. Slika puno nudi u svom definiranom unutrašnjem prostoru, odnosno na svojoj površini, ali ja sam tada pokušao istupiti u ambijent, odnosno u prostorno rješavanje problema slike.

Malo je poznato da su vaši prvi radovi dok ste studirali u Rijeci bile instalacije, ambijenti i javne intervencije. Koliko se danas nadovezujete na te početke?

- Jedan od prvih izlaganih radova bio je 1995. kada sam školske klupe iz osnovne škole dislocirao u obližnji pješački pothodnik ili nešto malo kasniji rad ‘Dogodio se prostor’ kada sam forenzički odjel policije zamolio da mi ustupe evidencijske brojeve i postavio ih u praznu galeriju. Poveznica svim mojim radovima je prostorno djelovanje, što bi značilo da se uvijek radi o promišljanju prostora, nikad samo o dostavljanju neke ideje u prostor. Još za vrijeme studija dijelio sam umjetnike na one koji primjećuju i trče u galeriju da pokažu to što su primijetili, i na one koji primjećuju i kreiraju.

Jedna od vaših produkcija, video naziva “Out of projection” nastala je u Peugeotovom centru za dizajn i razvoj u Souchauxu. Kakva su vam bila iskustva tijekom snimanja tog rada u skrivenom centru za javnost?

- Kada sam im prvi put pristupio 2007. dogovori su završili neuspješno. 2009. dobio sam poziv od Muzeja Reina Sofia u Madridu da napravim samostalnu izložbu i novu produkciju. Pozvao sam menadžera u Parizu i zamolio ga da ponovno stupimo u kontakt s Centrom. Tada su prihvatili naš prijedlog. Bili smo u kontroliranim uvjetima jer je centar čuvan zbog industrijske špijunaže. Na prvi sam sastanak došao naivan sa snimateljem i fotografom da snimim lokacije, na kraju nismo ni mobitel mogli unijeti. Lokacije planirane za snimanje sam skicirao. Samo snimanje mi se jako urezalo u sjećanje. Uz prototipe automobila, koji su samo forme koje bi se trebale dogoditi u budućnosti, pozvao sam nekadašnje radnike tvornice koji su sudjelovali u kreiranju nadolazećeg pejzaža i ta je interakcija za mene bila dragocjeno iskustvo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 16:11