DETEKTIV ZA UMJETNINE Vernon Rapley: Najveća mi je strast lov na falsifikatore

Vernon Rapley, nekadašnji inspektor Scotland Yarda, posljednje je četiri godine na čelu osiguranja londonskog muzeja Victoria&Albert koji godišnje posjeti tri i pol milijuna ljudi, a posjeduje neke od navrednijih umjetnina na svijetu. U Zagrebu je bio gost Međunarodne konferencije o sigurnosti umjetnina, SIGART, zajedno sa kolegama iz Guggenheima (Bilbao) i amsterdamskog Rijksmuseuma. Razgovarali smo u MSU.

Kako ste prešli iz Scotland Yarda u muzej?

- U policiji sam bio 25 godina. Na početku sam radio u različitim odjelima, no posljednjih deset godina specijalizirao sam se za umjetnine i antikvitete. Sve je kulminiralo izložbom ‘Ukradene i lažne umjetnine’ u Victoria&Albert muzeju koju smo postavili i za koju je vladao golem interes. Nakon te izložbe ponudili su mi posao i odlučio sam prihvatiti ponudu. Umjetnine i antikviteti, i potraga za njima, moja su velika strast. Često sam se, naime u svojem odjelu nalazio okružen umjetninama starima nekoliko tisuća godina, koje su u London stigle iz Afganistana, Sirije, Iraka, i vraćao sam ih doma.

Upravo je jedna od poznatijih istraga koju ste vodili vezana uz rukopis iz Iraka, iz 1012. godine, koji se na tržištu pokušao prodati za 250 tisuća funti? Napisao ga je fizičar Mohammed bin Zakaria al-Razi, i smatra se jednim od vrednijih umjetnina iz ove zemlje?

- Bili smo u mogućnosti usporediti rukopis s fotokopijom dijela originala i dokazati da je riječ o tom istom rukopisu, što nije čest slučaj, drugim je umjetninama teže dokazati porijeklo. Nažalost, tržište umjetnina u Londonu preplavljeno je ukradenim umjetninama iz spomenutih zemalja. A zapravo ih je bilo jednostavno iznijeti iz njihovih zemalja - stavili bi ih u kutiju i rekli da je riječ o radu nekog lokalnog umjetnika, i da djelo nije starije od sto godina, iako su ustvari neki predmeti na taj način izneseni bili stari i po tisuću godina.

Nakon toliko godina iskustva, imate li intuiciju za lažne umjetnine?

- Oslanjam se na pomoć stručnjaka. Teško mi se specijalizirati kad jedan dan istražujem antičku skulpturu, drugi dan Picassa, treći dan Hockneyja. Moj je posao, među ostalim, da znam kome se obratiti, primjerice poznajem čovjeka koji se već 30 godina bavi sirijskom skulpturom i sl.

Pronašli ste jednog od najvećih britanskih krivotvoritelja umjetnina, Shauna Greenhalgha, koji je 20 godina varao mnoge muzeje, i to zajedno sa svojim roditeljima. Kako ste ga otkrili?

- Obitelj je u British Museum donijela dvije drevne skulpture, navodno iz Sirije. Stručnjak ovog muzeja pronašao je tipfeler na jednom natpisu i posumnjao. Kustos muzeja pozvao nas je i počela je istraga. Moram odmah reći da je pogrešna predodžba s televizije da policijski inspektori istražuju umjetnine, mi istražujemo ljude. Kada smo išli u kuću ove obitelji u Boltonu, misili smo da je on umjetnine krivotvorio u garaži, ili nekom skladištu, no pokazalo se da je radio po cijeloj kući.

Pronašli smo, primjerice, lažnu egipatsku skulpturu, koju je počeo raditi u kuhinji, ispod njegova kreveta bio je tanjur navodno iz rimskog razdoblja koji je rezbario, ispod majčina kreveta akvareli i sirijska skulptura, uglavnom čitavo je mjesto bilo prepuno umjetnina. Ovo je valjda bilo jedini put u mojih 25 godina karijere policajca da sam mogao reći kako je dokaza - previše. Umjetnine su bile raznolike, iz različitih razdoblja.

Zapravo je dosta vješt?

- Nisam baš siguran u to. Ako gledate bilo koju od tih umjetnina zasebno na stolu, većina će ljudi reći da je riječ o lažnim umjetninama, no Sean je uvijek napravio razrađenu priču o porijeklu te umjetnine, u tome je zapravo bio stvarni majstor. I tu se mogla vidjeti razlika u razmišljanju između policijskih stručnjaka i onih za umjetnost. Policijski stručnjaci, nerado priznajem, uvijek počinju istragu pretpostavljajući da je sve lažno, dok ljudi iz muzeja smatraju da su svi dragi i da je sve OK. Ponekad imam i određenu dozu simpatije prema umjetnicima koji ne mogu živjeti od svoje umjetnosti, već stvaraju djela koja potpisuju tuđim imenom, no s druge strane, tu je golema akademska šteta, oni mijenjaju povijest. Umjetnica Tracy Emin, čija su djela uvijek osobna, primjerice, žalila mi se da je uznemirena kad vidi lažna djela potpisana njezinim imenom, jer to znači da netko već danas prekraja njezinu povijest.

Tracy Emin je suvremena umjetnica, lako će sama prepoznati da netko lažira njezin rad. Zašto netko uopće lažira djela suvremenih umjetnika?

- Ona je popularna i na cijeni. A može se dogoditi da se u Londonu proda njezin lažni rad, a ona to nikad ne sazna. No, trenutačno je umjetnik čija se djela falsificiraju valjda najviše na svijetu - Banksy.

Jeste li ikad upoznali Banksyja? Je li on u očima zakona prekršitelj?

- Sviđa mi se njegov rad, zabavan je. Nekad su ga tjerali, no u novije vrijeme ga doslovce mole da dođe negdje i nešto nacrta na zidovima jer njegov grafit podiže vrijednost čitavog kvarta. Upoznao sam njegove agente i neke ljude oko njega dok sam istraživao lažne umjetnine. Rekli su mi da je jedan od tih ljudi koji su na sastanku sjedili u pozadini ustvari Banksy, no nisam u to siguran i nemam ni preveliku želju upoznati ga. Njemu ne smetaju oni koji ga kopiraju, on shvaća to više kao kompliment. Uostalom, nekad su u povijesti umjetnici potpisivali rad vježbenika koji je izašao iz njihove radionice, tako je radio primjerice Rubens, i nije se to smatralo lažnom umjetninom.

Koji je profil ljudi koji falsificiraju? Neostvareni umjetnici? Pročitala sam da je boltonski krivotvoritelj jako sramežljiv, pa su mu umjetnine umjesto njega prodavali majka i otac?

- Da, bio je to obiteljski posao, i mama i tata su osuđeni. Njih su dvoje bili jednostavno uvjerljivi prodavači. Teško je ne povjerovati postarijem gospodinu, osamdesetogodišnjaku, koji dođe u muzej u invalidskim kolicima, i priča o svom ocu koji je bio bogati industrijalac iz sjeverne Engleske i kupovao umjetnine. Koristili su metodu profinjenih lopova; najsumnjivije je ako imate lažnu sliku i lažni dokaz. Najbolje je nizom indicija navesti kustosa da sam istražuje, malo po malo stvorit će dojam da će otkriti ovog Chagalla, i da će to biti prekretnica u njegovoj karijeri. Seanov otac bio je izvrstan u tome. Ne možete izmisliti priču, morate pronaći nešto u povijesti što nedostaje ili bi moglo nedostajati. Sean, koji nije završio ni srednju školu, također je bio vješt u tim pričama. Kapitalizirali su i iz činjenice da muzeji nisu tada bili povezani; otišli bi u jedan muzej, kustosi bi pronašli manu na radu, Shaun bi to popravio, otišli bi zatim u drugi muzej i prodali djelo.

Greenhalghova je skulptura bila highlight izložbe lažnih i ukradenih umjetnina u V&A muzeju?

- Riječ je o skulpturi princeze Amarne koju su prodali za 500 tisuća funti, lokalnom boltonskom muzeju. Istraživalo ju je šest različitih stručnjaka i svi su mislili da je stvarna. Kao nacionalno blago došla ju je pogledati i engleska kraljica. Boltonski muzej imao ju je na olovkama, označivačima knjiga, bila je zvijezda muzeja. Pokušali smo na izložbi pokazati raznolikost rada ovog krivotvoritelja. Naime, on je jedini na svijetu za kojeg znam da se bavio pastelima, olovkama, akvarelima, uljima, skulpturom; svi su se drugi specijalizirali za jednog umjetnika ili barem jedan medij.

U zatvoru je?

- Ne, vani je. Izašao je u vrijeme otvorenja izložbe. Nije se pojavio, no na otvorenju je bilo mnogo krivotvoritelja; jedan mi je rekao da je oduševljen činjenicom da rad njega, lopova iz maloga grada, sada visi u znamenitom muzeju. Svi su krivotvoritelji bili potpisani pravim imenom i prezimenom. Naravno, napravljeno je sve da ih se ne glamurizira.

Bilo bi zgodno da je netko nešto ukrao s te izložbe

- Ha, ha, o tome smo, naravno, razmišljali. S točke osiguranja, ova djela nemaju vrijednosti, no bili smo jako pažljivi, više radi reputacije. Bilo bi doista ponižavajuće da se takvo što dogodilo.

Kako je, uz osiguranje, uspjelo posjetitelju vandalizirati rad Marka Rothka, nedavno, u Tateu?

- U muzeju ne pretražujemo ljude i ako rad nije iza ograde, a tako bi se trebao izlagati, oslanjamo se na to da ljudi jednostavno neće to učiniti. Nema poante ući u muzej ako je sve iza rešetaka, ne želimo da se stvari mijenjaju jer se nekoliko ljudi želi na taj način poigrati. Je li se moglo drugačije? Ne. Moglo se dogoditi bilo kome od nas, netko u sekundi može izvaditi sprej. Nedavno istraživanje pokazalo je da jedan na šest i pol milijuna ljudi želi učiniti takvo što. Zbog takvih slabih statistika ne treba mijenjati pristup muzeju.