DIMITRIJE POPOVIĆ IZLAŽE 340 SLIKA 'Moja umjetnost nije bizarna sama po sebi nego po onome što ju je proizveo svijet u kojemu živimo'

Dimitrije Popović rođen je na Cetinju, izuzetno je i danas vezan za Crnu Goru, ali je zagrebački đak i gotovo je sve najvažnije opuse realizirao u gradu u kojem će mu u srijedu u Klovićevim dvorima biti otvorena retrospektiva. Izlagao je po cijelom svijetu, a mnogi njegovi ciklusi izazvali su pažnju i šire javnosti. Ide u red onih umjetnika koje se voli ili ne voli, sredine naprosto nema.

Dimitrije nije samo vrhunski crtač, autor brojnih radova nastalih u ciklusima posvećenim Juditi, Danteu, Marilyn Monroe, Magdaleni, Daliju, Severini, sv. Franji Asiškom, Kafki, već i pisac, pa je bio među petnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa koji su pozvani da odgovore na pismo pape Ivana Pavla II umjetnicima.

Kako je zamišljena zagrebačka izložba?

- Retrospektiva u Klovićevim dvorima je najkompleksnija prezentacija moga rada nakon prethodnih retrospektiva u Zagrebu i Padovi. Obuhvaća pregled najkarakterističnijih radova svih mojih tematskih cjelina realiziranih u raznim medijima, klasičnim i modernim. Na izložbi će biti prikazano 340 radova, a nažalost zbog objektivnih financijskih teškoća za ovu izložbu nismo mogli osigurati dopremanje nekih radova iz Europe i SAD-a.

Na kojim ste ciklusima u zadnje vrijeme radili i što vas je posebno preokupiralo?

- U posljednje sam tri godine radio na dva srodna ciklusa, “Harmonije” i “Frojdizmi “. Sadržaj tih motiva bio je likovna artikulacija onoga što se odnosi na današnji deborovski kazano svijet spektakla kojim kulturom izloga i potrošačkog društva nudi sliku lažne stvarnosti. U toj dominaciji moćnog medija slike izrazito je prisutna eksploatacija ženskog tijela senzualnosti i erotičnosti. Tako se na zanimljiv način u određenim situacijama rimuje stvarno s nadrealnim. Također sam prije dvije godine u Parizu u UNESCO-u imao izloženu instalaciju “Pjesma bez riječi” koja će biti u postavu zagrebačke retrospektive.

Dojam je da vas u posljednje vrijeme ima sve manje na likovnoj sceni, prije svega u Hrvatskoj?

- Puno sam izlagao u Parizu i Bruxellesu gdje sam imao samostalne izložbe i nekoliko skupnih. Posljednja skupna u Parizu na kojoj sudjelujem je izuzetno zanimljive teme i naslovljena je “Križ u umjetnosti i umjetnost križa”. Osim odabranih suvremenih umjetnika na izložbi su uvrštena djela klasika moderne umjetnosti Salvadora Dalija, Georgesa Rouaulta, Jacksona Pollocka i Jacquesa Villona. Izložba je izazvala veliki interes u javnosti i traje u galeriji Roi Dore preko dva mjeseca.

Vaši radovi inspirirani su raznim ličnostima, epohama, izazovima, od Freuda do Severine, od sv. Franje Asiškog do Dalija, od Kafke do Judite? Odakle ta “lutanja” kroz povijest i odakle odabir tih ličnosti?

- Sve tematske cjeline koje ste naznačili, a koje obuhvaćaju motive sakralne i svjetovne od Biblije do Hollywooda, od Salome do Freuda ili od Njegoša do Kafke, usprkos svojim različitostima i likovnim realizacijama, sve te teme prožima ono tajanstveno i zamršeno u ljudskom biću što se izražava kroz erotizam i smrt, sakralno i mistično, realno i imaginarno.

Kako je počela vaša fasciniranost ljudskim tijelom?

- Još u danima djetinjstva kada sam u biblioteci rodne kuće na Cetinju otkrio jedan anatomski atlas koji je skrojen u obliku mladog ženskog tijela nježne puti i koji se listao poput neke antropomorfne slikovnice na čijem se kraju nalazio kostur s lubanjom koja se smiješila kao na kraju života. Ova maketa koja me istovremeno privlačila i strašila bit će izložena na ovoj retrospektivi kao dragocjena relikvija iz djetinjstva. Bez sumnje, ona je bitno utjecala na moj interes za ljudsko tijelo, za njegove oblike, vanjske i unutarnje kojima sam izražavao mnoge sadržaje onih tematskih cjelina kojima sam se bavio.

U godini jubileja 2000. godišnjice kršćanstva izlagali ste u Rimu, koliko je ta izložba bila i za vas osobno fascinantna?

- Poziv da izlažem u Rimu u godini 2000. jubileja kršćanstva bilo je najveće priznanje mom ciklusu Corpus Mysticum. Naravno da sam bio tim pozivom počašćen, ali i jako uzbuđen jer su se moje tri izložbe te godine održale u znamenitim prostorima vječnoga grada. Za ove rimske izložbe dobio sam međunarodnu nagradu, zlatnu medalju “Il migliori dell anno” koja mi je uručena na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu u rektorskoj dvorani u kojoj je papi Wojtyła uručen doktorat. Ova će nagrada također biti izložena na retrospektivi.

Autor ste i mnogobrojnih knjiga, od Veronikinog rupca do Smrt Danila Kiša. Objavili ste i knjigu o Kafkinom preobražaju. Odakle to zanimanje i za knjigu?

- Literatura me zanimala gotovo koliko i slikarstvo. U gimnaziji sam čitao Kafkin “Preobražaj” i impresioniran time uradio sam jedan crtež 1967. godine koji će također biti izložen na retrospektivi. Na formiranje mog umjetničkog senzibiliteta posebno su utjecali Lautramont, Rimbaud, Baudelaire, Novalis. Spadam u onu vrstu umjetnika kojima je tema odnosno siže kojim se bavim izuzetno važan. Upravo karakter određenog motiva određuje karakter medija kojim se izražavam. Postoje neke teme koje na isti način pobuđuju moj interes za likovno i literarno uobličavanje. Jednostavno kazano, u mom slučaju riječ je uvijek pobuđivala sliku, koliko i slika izazivala riječ.

Snalazite li se u vremenima koja nisu sklona umjetnosti, pa tako ni likovnoj?

- Svako je vrijeme na svoj način i izazovno i teško, sjetimo se samo Caravaggia, Goye, Delacroaxa ili Picassa. Čini se, gledajući kroz povijest, da su nemirna i tragična vremena davala velika umjetnička ostvarenja. Maloprije spomenutu instalaciju “Pjesma bez riječi” radio sam u sklopu programa obilježavanja sjećanja na Prvi svjetski rat koji je donio takva razaranja i tragedije koje svijet do tada nije poznavao, a s druge strane u to isto vrijeme ostvarivani su vrhunski rezultati u znanosti, umjetnosti, muzici i književnosti.

Može li umjetnost danas šokirati, donijeti nešto novo, nedoživljeno, neotkriveno?

- Danas smo svjesni činjenice da živimo izvjesnu paradigmu straha, možete sjediti mirno i ispijati aperitiv na terasi u nekom kafeu i odletjeti u zrak. U tom smislu je moja instalacija, objekt “Srebrna sonata” simbolički pokazuje kroz spoj flaute s mecima kako se jedna idilična i mirna situacija može pretvoriti u neželjenu tragediju. Moja umjetnost nije bizarna niti šokantna po sebi nego po onome što ju je proizveo svijet u kojemu živimo.

Može li se od umjetnosti danas živjeti, što biste preporučili mladim umjetnicima koji tek počinju?

- Umjetnost je takva djelatnost koja svojim širokim mogućnostima primjene svojih disciplina od slikarskih do dizajnerskih omogućava da umjetnik može makar i skromno živjeti. Ali svakom umjetniku, posebno mladom, teško je uvijek i u svakom vremenu jer treba ispuniti dva bitna uvjeta: slijediti usprkos svemu svoj senzibilitet i biti dosljedan svome uvjerenju, a ako u tome uspije, onda mora ostvariti ono što je najteže, a to je znati trajati.