“Darovao sam dio svojih plakata Muzeju suvremene umjetnosti jer je moj dobar prijatelj Mirko Ilić rekao da su zainteresirani za donaciju”, kaže nam Milton Glaser, čija je zbirka plakata odnedavno u toj zagrebačkoj instituciji. Na pitanje kako je odabrao djela za kolekciju odgovara da je jednostavno birao “ona djela koja misli da će publika znati cijeniti”.
Milton Glaser američki je dizajner svjetskog glasa, a po svoj prilici Glaserovu je biografiju ukratko najbolje opisao njegov kolega Chip Kid: “Ako grafički dizajn ima velikog majstora, Glaser je Michelangelo. Dylanov plakat. Ja volim New York. Magazin New York. Sve ostalo”. Najpoznatiji je zasigurno po znaku “Volim New York”, po crnim slovima INY i crvenom srcu, koji je nastao 1977. kako bi se promovirao njujorški turizam. Dizajner je znak napravio u vrlo brzom roku i pro bono, no proslavio ga je, i danas je ikona pop-kulture, kako znak, tako i njegov tvorac.
New York
Glaser je napravio još jednu verziju znaka nakon pada blizanaca u New Yorku 2001. godine. Na plakatu je pisalo “Volim New York još i više”, a na srcu je bila crna točka kao simbol tragedije. Taj je plakat upravo jedan od radova koje je donirao MSU, među 28 radova. U zbirci MSU odnedavno je i plakat iz 1978. , “New York je o New Yorku”, gdje se preko Empire State Building mijenjaju godišnja doba, a za ovaj su grad vezani mnogi ostali plakati, poput nastupa Filharmonije u Lincoln centru, kao i plakat s ljestvama za znameniti Juilliard, koji su također u donaciji zagrebačkom muzeju. Za Jutarnji o tim plakatima umjetnik koji je rođen i odrastao u ljevičarskom dijelu Bronxa koji se naziva i Mala Moskva kaže: “New York je dio mene, bez njega ne bih mogao zamisliti život. New York nije poput ijednog drugog mjesta na zemlji. Ovdje je sve moguće”.
Među djelima koja je donirao, uz “Volim New York” svakako je najpoznatiji “Dylan” iz 1966. Kosu muzičara, čiju glazbu Glaser jako cijeni, čine psihodelične boje, a lice mu je prikazano iz profila kao tamna silueta. Plakat je nastao inspiriran kako meksičkom uličnom umjetnošću, tako jednim vrlo neobičnim autoportretom oca moderne umjetnosti Marcela Duchampa. Doniranih je plakata 28. Među njima je i onaj za Olimpijske igre u Sarajevu 1984., potom plakat “Najveći ilustratori vremena” iz 1982., plakat iz 2009. godine koji upozorava: “Gledati ne znači i vidjeti” pa onaj nastao za stotu obljetnicu smrti Van Gogha: interpretira Magritteov gotovo pa monokroman znameniti crtež lule ispod kojeg je pisalo “Ovo nije lula”, koji je u Glaserovoj interpretaciji pun jakih, vangogovskih boja i ispod piše “Ovo nije Vincent”. Sve s vrlo upečatljivim Glaserovim rukopisom.
Godinu dana nakon plakata Dylan 1967. je nastala Glaserova naslovnica Lifea. Naziv je rada “Mad Man” i također je u donaciji MSU. Iako se mnoge naslovnice tog časopisa smatraju prijelomnima, ova je bila jedna od važnijih. Nastala je uz reportažu “Povratak crvenog čovjeka” koja je svjedočila o lošem tretmanu Indijanaca u Americi: rad je, u vizualnom pogledu kombinacija estetike art decoa s psihodeličnim bojama šezdesetih. Inače, Matthew Weiner, tvorac serije “Mad Men”, dok je serija bila na vrhuncu popularnosti prisjetio se da je taj plakat bio u sobi njegovih roditelja. Smatrajući da je upravo Glaser guru tog razdoblja, pozvao ga je na suradnju, i dizajner je radio vizuale posljednje, sedme sezone. Iako se Glaser, moglo se pročitati, na početku dvoumio oko angažmana, odnosno svojevrsnog povratka u prošlost s radom (“osnovno je pitanje bilo mogu li uopće uvjerljivo crtati na taj način kao tada”), svidio mu se vrlo realističan način na koji prikazuju to burno razdoblje u svijetu oglašavanja, odnosno, kako mi je u jednom razgovoru rekao: “Mogao sam ući na vrata tvrtke Sterling, Cooper i suradnici. Poznavao sam te ljude”. Silueta Dona Drapera, koji s kauča promatra reklamu psihodeličnih boja, a prepoznaju se ženski lik iz profila i čaša crnog vina, bila je prepoznatljiv dizajnerov rukopis.
Stanje pozornosti
Glaser je počeo s oblikovanjem naslovnica knjiga, bavio se zatim dizajnom za korporacije, magazine, albume, restorane, reklame... Otac, krojač, nije na početku želio da se njegov sin bavi dizajnom.
Milton Glaser dobro je poznat našoj publici, ponajprije zahvaljujući Mirku Iliću, više je puta izlagao, neki su se njegovi radovi tako mogli donedavno pogledati u zagrebačkoj Laubi, na Zgrafu, međunarodnoj izložbi vizualnog dizajna, gdje je izložio društveno angažirane radove, i gdje je svakako bio najpoznatiji izlagač. Izlagao je 2015. u Salonu Izidor Kršnjavi, posredovanjem Mirka Ilića, izložba se zvala “Crtanje je mišljenje”. U intervjuu koji smo tada vodili, pojasnio mi je naziv izložbe: “Umjetnost je mehanizam preživljavanja koji je izumila ljudska vrsta. Bilo da stvaramo umjetnost ili je doživljavamo, svijest nam se mijenja. Metafizičar ili budist ovo stanje naziva ‘stanjem pozornosti’. Kada crtate lice pojedinca prvi put, tek onda uistinu shvaćate kako izgleda. Taj razmak koji postoji između umjetnosti i stvarnosti provocira nas, zapravo, da shvatimo što je uistinu stvarno. A shvatiti što je stvarno možda je jedno od najvećih postignuća ljudskog uma.”
Tada mi je rekao i da mu spomenuti znak “Volim New York” nikada nije dosadio: “Ljudi koji se bave dizajnom žele imati utjecaj na svoje vrijeme, ovaj znak potvrđuje moju egzistenciju, barem dio moje egzistencije”.
Glaser i Mirko Ilić više su puta surađivali, kao rezultat je nastala i knjiga “The Design od Dissent: Socially and Politically Driven Graphics, kojoj je predgovor pisao Tony Kushner. Mirko Ilić više je puta isticao da je Glaser jedan od njegovih uzora: “Oko 1974. prijatelj mi je pokazao knjigu Miltona Glasera. Kada sam vidio njegov rad, pomislio sam: mogu biti dizajner i ilustrator u isto vrijeme. Nakon toga, pronašao sam svoju strast”.
Neočekivana donacija
U MSU vrlo su uzbuđeni zbog donacije, Odjel za grafiku, crteže i plakate vodi viša kustosica Kristina Bonjeković Stojković. A za mišljenje o donaciji pitali smo i Snježanu Pintarić, ravnateljicu MSU koja kaže: “Milton Glaser izlagao je 1979. godine u našem muzeju, no tada nismo uspjeli prikupiti njegove radove za zbirku. Zahvaljujući gospodinu Mirku Iliću to se dogodilo puno godina poslije, i sasvim neočekivano. Kratko i jasno mogu reći da bez angažmana Mirka Ilića muzej sigurno ne bi uspio skupiti ovako vrijedna djela. Mirko Ilić je posredovao i u donaciji gospodina Penavića koji nam je darovao isto tako vrijedne i zanimljive radove američkih umjetnika Roberta Rauschenberga i Richarda Lindnera”. Krešimir Penavić, podsjetimo, poslovni je čovjek koji živi u New Yorku, prijatelj Mirka Ilića, i koji je prošle godine njujorškoj MoMA-i donirao radove Mihajla Arsovskog, među ostalim, a Ilićeve radove je donirao zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. A MoMA je od Mirka Ilića otkupila neke radove.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....