EKSKLUZIVNO U JUTARNJEM POSTAV NOVE IZLOŽBE Vaništa: Moj povratak u rodni Karlovac

To nije nikakav hommage. Rekao bih da je to jedna normalna izložba, sve je reducirano i mirno.” Ovim riječima, bez potrebe za senzacijama, odmjereno i reklo bi se, u njegovu stilu, prokomentirao je akademik Josip Vaništa svoju novu izložbu “Ishodišta” koja se danas otvara u njegovu rodnom Karlovcu, u Galeriji Vjekoslav Karas.

Nakon niza nastupa zadnjih godinu dana, od velike retrospektive u zagrebačkom MSU i izložbe “Rukovet” u HAZU, ali i nakon brojnih desetljeća njegove neprisutnosti u gradu na četiri rijeke, slikar se na neki način vratio u mjesto iz kojeg potječe.

Odlazak u dvadesetoj

Vaništa, međutim, kaže kako nije od njega krenula inicijativa za predstavljanje u Karlovcu već od ljudi iz karlovačke galerije.

“Iz Karlovca sam otišao s dvadeset godina, dakle nisam više dolazio niti živio i nemam nikoga odavno tamo. Nisam imao nikakve posebne kontakte, ni lokalpatriotske, ni familijarne. Nije bilo nikakvog posebnog interesa za moj rad, ne postoji u Karlovcu niti jedna familija koja bi imala neki moj rad, nikad mi nitko nije došao i pitao me jel imate nešto da uzmem nekome za rođendan ili slično. Ti odnosi nisu bili ni bliski ni familijarni. Ja sam tamo živio samo dvadeset godina. Bilo je lijepo u mladosti, onda sam otišao u Zagreb i živio sam svoj život.”

Dijalog s arhitektom

Postav izložbe potisuje, i ovaj put, vjerni Vaništin suradnik, arhitekt Nenad Fabijanić. “Mislim da je izložba prekrasno postavljena, kao što to Fabijanić radi.

Nisam nikad tako lijepo postavljenu izložbu vidio. Moram mu puno zahvaliti na trudu koji ulaže i u MSU, i sad posebno za ovu izložbu.”

Što se tiče izbora djela, Vaništa objašnjava da je ideja bila da se njegovi radovi povežu s Karlovcem, odnosno s linijom koja ide od Karasa nadalje, ali i s ljudima koji su bili njegovi profesori i učitelji poput Šestića, Detonija, Šolca.

“Tu je moj opis Stančića, njegov portret Karasa koji je izvanredan, moj tzv. portret Stančića riječima, zatim Šestića, Višnje Ercegović uz likovne, male elemente njihova djela. Riječ je o opservacijama o njihovom životu i kontaktu koji je među nama bio. To je bila okosnica izložbe , a sve ostalo se odvija u sklopu dugogodišnjega rada."

Na izložbi je i niz nepoznatih radova, čak i nekih nikad izlaganih, upozorava.

Rad “In memoriam” iz 2014, na primjer, koji čini ulje na platnu “Solsticij” i kolaž “Rene Magritte prema Davidu: Portret madame Recamier”, prati Vaništin kratki tekst: “2014. sto godina prvog svjetskog rata. Mojem djedu Josipu Vaništi bačenom s austrijske krstarice u more kod Krfa 1916. Bratu moje majke Hinku, ranjenom u Galiciji, koji leži na dubovačkom vojnom groblju. In memoriam. J. V.”

Karlovački dečki

A kolaž sačinjen od fotografije “ljubavnih otoka” na Korani i Sartrea koji hoda referira se, pak, kako objašnjava kustosica iz Karasa Antonija Škrtić, na karlovačke dečke, kako ih je Krleža zvao - Vaništu, Lasića i Goldsteina koji su se tu sastajali kao mladi gimnazijalci i razmišljali o smislu života.