EKSPERTICA ZA IGRAČKE Iris Biškupić Bašić zna sve o predmetima kojima su se nekad igrala seoska djeca: svirala-čekić, alkar, klepetaljka...

Knjiga “Zbirka tradicijskih dječjih igračaka” Iris Biškupić Bašić predstavljena je danas u podne u Muzeju Mimara.

Ova muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju obrađuje povijest dječjih igračaka te njihovu proizvodnju u hrvatskim selima. U knjizi su obuhvaćena i njezina terenska istraživanja, razgovor s majstorima koji izrađuju igračke, fotografije tih majstora pri radu, kao i pregled svih 1134 igrački iz fundusa Etnografskog muzeja u Zagrebu, a broj je u neprekidnom porastu.

Svirala-čekić

Predmeti su to, često vrlo inovativni, kojima su se igrala najčešće seoska djeca, a ponekad su ih sama i radila ili su ih za njih izrađivali odrasli. Obuhvaćeno je i nekoliko lokacija u Hrvatskoj gdje su se organizirano bavili njihovom proizvodnjom.

Upravo zahvaljujući trudu autorice knjige tradicijske dječje igračke Hrvatskog zagorja upisane su na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine. U zbirci muzeja su i neke igračke iz europskih zemalja, primjerice igračka Dvokolica s magarcem iz Italije. Među mnogim su igračkama obuhvaćenima u knjizi Svirala-čekić, Gimnastičar, Alkar, Kočija s konjem, Svirala-pištolj i slično.

Kako govori naša sugovornica, koja se temom igračaka bavi već dulje vrijeme: “Izložbu o igračkama imali smo prije nekoliko godina, a i danas nam dolaze ljudi i pitaju nas hoćemo li primiti njihove igračke, i ako se uklapaju, rado ih primamo. Imamo plan da na četvrtom katu Muzeja napravimo stalni postav pod nazivom Dječji svijet gdje ćemo izložiti igračke koje smo prikupljali. Hrvatskoj nedostaje dječji muzej i to se osjeća.”

Biljana Blivajs / HANZA MEDIA

Iris Biškupić Bašić

Radeći na knjizi, boravila je često i na terenu: “U dosta sam navrata bila u selu Vidovcu na istočnoj strani Zagreba. Tamo se mnogo stanovnika bavili izradom dječjih igračaka, imali su i tečajeve koje su organizirali, no nažalost je u međuvremenu ta tradicija nestala. Ponekad bi, kada nisu imali prijevozna sredstva, znali pješačiti i po četrnaest kilometara do Zagreba da bi prodali igračke na Trgu bana Jelačića. Bile su to vrlo teške igračke, i kad ih ne bi prodali, morali bi s njima natrag”, govori naša sugovornica, koja je boravila na terenu i u selu Zelovo u Dalmatinskoj zagori, gdje je također postojala tradicija izrade igračaka.

Leptir na štapu

Koja je najpopularnija igračka, po njezinom iskustvu? “To je igračka koja se zadržala do danas, a riječ je o leptiriću koji se gura na štapu i klepeće. Igračka je to koju vole stranci. Ove su igračke rađene rukom, danas se ipak nešto ubrzalo strojevima, a najčešće su ih oslikavale žene, dok su ih muškarci češće sastavljali, no neki su od njih i sami bojali. To su u najvećem broju slučajeva sve vesele igračke, prilagođene potrebama tržišta. A nije samo riječ o igračkama nego i o atraktivnom suveniru”. U sklopu projekta promoviranja tradicijskih igračaka, iz Etnografskog muzeja znaju i obilaziti vrtiće, obišli su ih više od stotinu i reakcije su vrlo pozitivne, djeca sjajno reagiraju na njih.

Danas se, nastavlja, naša sugovornica, mnogi propisi mijenjaju, čemu se majstori moraju prilagoditi, primjerice, u dječjim se igračkama ne smiju koristiti čavli, koji su se ranije znali koristiti pri izradi. A na pitanje koja je najneobičnija igračka s kojima se susrela do sada, odgovara: “U pravilu su neobične igračke koje izrađuju djeca, primjerice, mali su zvrk napravili od orahove ljuske. Odrasli su, primjerice, znali raditi zipke od hrastovine koje su nastale ukrašavanjem, i paljenjem drvene površine, male saonice, minijaturne grablje i slično.”

Fundus igračaka broji, dakle, preko tisuću, no kako kaže Iris Biškupić Bašić, stalno raste. Ponosna je i na činjenicu da majstori koji izrađuju igračke, ako nešto inovativno naprave, donesu njima u muzej. “Treba ih poticati da stvaraju, na državnim i na županijskim nivoima, važni su za našu tradiciju. A često je riječ o obiteljskim obrtima”, zaključuje naša sugovornica.