KIPARSKI VELIKAN

EROTIKA IVANA MEŠTROVIĆA Njegova djela iz mlađih dan izazivala su javnu sablazan, a 'Moderna Venera' svojedobno je zabranjena u Beču

Izbor djela koja će biti predstavljena u Gliptoteci HAZU pokazuje da je veliki kipar itekako znao biti provokativan, a ponekad zbog toga i zabranjivan

Skulptura i nagost. Tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića” naziv je izložbe koja se 26. siječnja otvara u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU. Ciklus tematskog istraživanja Meštrovićeva opusa započeo je donedavni ravnatelj Muzeja Meštrović Andro Krstulović Opara, među temama je, primjerice, bio i odnos umjetnika prema majci. Erotiku, pak, u Meštrovića istražuje troje kustosa - Dalibor Prančević, Barbara Vujanović i Zorana Jurić.

Iako iz današnje perspektive dobar dio Meštrovićeve erotike izgleda pomalo i konzervativno, umiveno, malo dubljim istraživanjem pokazat će se da je radio u ovom kontekstu i vrlo provokativna djela, posebno u mlađim danima, djela kojima je izazivao javnu sablazan ili zbog kojih mu je bilo zabranjeno da izlaže. Manje je, dakle, poznato da je Meštrović bio zabranjivan. Primjer je vrlo eksplicitna skulptura “Moderna Venera” - ženski lik koji među nogama stišće Erosa, i koja se 1906. godine, kada je nastala, nije smjela izložiti u Beču na izložbi secesije.

Bludna Mare

Također je sablazan izazvao javni spomenik Luki Botiću, nastao otprilike u isto vrijeme kad i spomenuta Venera - Splićani su očekivali da lik Mare iz Botićevih pjesama bude pokorna žena koja se kaje za sve učinjeno, i da bude posve pokrivena što decentnijom mogućom odjećom. No Meštrović je prikazuje kao golu bludnicu velike stražnjice. Mare se, uz to, našla na postolju ispod pjesnikova lika, pa je njezin vrlo mršav (osim stražnjice) lik u očištu promatrača. O skulpturi su se vodile mnoge javne polemike.

Na naslovnici izložbe je skulptura koja pokazuje dva ženska lika. Te dvije žene srednjih godina imaju vrlo intiman odnos, dodiruju jedna drugu, nježnija se izvija u erotskom zanosu pred nama, pred promatračem, dok joj druga, kojoj vidimo samo lice, ruke i noge, dodiruje intimne dijelove tijela. Izgleda kao nježna ljubav između dvije žene. No, naziv ovog rada iznenađuje - “Udovice”, čime poprima posve drugu konotaciju od one što se čini na prvi pogled. I nekoliko je sačuvanih crteža na istu temu (očito je dugo razmišljao o tome), i oni se također izlažu.

Opis M. Begovića

Postoji i nekoliko skulptura čija su tema odnos starijeg muškarca i mlađe žene. Među njima je i djelo “Laokont mojih dana” koje književnik Milan Begović opisuje na sljedeći način: “...Gojna žena obuhvatila je rukama i nogama jednog sjedećeg starca i grize ga pod pazuho. On se uvija u zagrljaju one žene-zmije. Robusna muskulatura žene odaje surovu ljudsku narav obuzetu pohotom: grimasa starčeva izraz je bolne strasti...”

U erotici Ivana Meštrovića ima i dosta biografije, prepoznaju se likovi njegovih dviju žena - Ruže i Olge, ali i Ružene, češke umjetnice u koju je bio zaljubljen (podsjetimo kako je priču o njih dvoje tiskao pokojni Branimir Donat). Njezino je lice, otkriveno je, lice “Vestalke”, jedne od najpoznatijih Meštrovićevih skulptura. A kada mu je Ružena pozirala u Rimu 1912. godine za jedan drugi rad, Meštrović ju je ovako opisao: “Sjedila je opuštenih ruku i oborenih očiju, sa izrazom koji kao da je htio reći: Evo me, kakva sam izvana, takva sam iznutra, a ti radi i oblikuj kako god hoćeš i kako god me vidiš”.

Tumačio je, dalje, da u njoj vidi “mješavinu nimfe, bakanatice i božice”. I ova je skulptura izazvala negodovanje, no ovaj put supružnika. Naime, nakon što su vidjela skulpturu, oba bračna druga, i Ruženin muž i Ruža, bili su ljubomorni, tumačili su da na skulpturi izgleda - kao da mu se predala. Inače, Ruženin rad nije imao sličnosti s Meštrovićem, ona je bila bliska avangardi, futuristima, s čijim je vođom Marinettijem imala i obiteljske veze - hodala je s Arturom Cappom, čija je sestra bila Marinettijeva supruga. Na radovima se potpisivala sa X, i njezin umjetnički rad tek je relativno nedavno rehabilitiran u Češkoj, kao, uostalom i kod nas umjetnički opus Ruže Meštrović.

Ružu, pak, Meštrović prikazuje na djelu “Ljubavnici s krilatim zmijom”. Polazište je priča o Danteovim likovima, Francescu i Pauli, no likovi su kipara i njegove buduće supruge kako se grle.

Na skulpturama “Eva” i “Adam”, koje je radio za bečkog industrijalca Karla Wittgensteina, na licu “Eve” vide se crte Ruže Klein koju je te godine oženio. Jednom rukom naga “Eva” dodiruje trbuh, drugom skriva dojku (Ruža nije mogla zatrudnjeti, no u tom trenutku on to ne zna). Kasnije se oženio apotekarkom Olgom, koju je upoznao u Dubrovniku, a koja ga je inspirirala za aktove od 1922. do 1924. godine.

‘Amor i Psiha’

Vrlo je zanimljiv reljef “Amor i Psiha” nastao 1918. godine u Parizu, koji prikazuje ljubav smrtnice i božanstva, vrlo doslovno, gotovo u snošaju. Pa “Leda i labud”, rad u kojem se ona prepušta užitku, ili “Princeza Saloma” koja nosi u ruci pladanj s glavom, u “pobjedonosnom užitku”.

Dalibor Prančević također primjećuje da kod nekih muških nagih likova, primjerice na “Vrelu života” (također za bečkog mecenu Wittgensteina) ili torzu “Banović Strahinje”, za razliku od primjerice skulpture “Miloša Obilića” nema muških genitalija, kao da su “cenzurirani” i “za sada nije poznat razlog njihova neprikazivanja”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 03:06