FEĐA GAVRILOVIĆ O 33. SALONU MLADIH: U moru 'beskrvnih' radova, nekoliko autora zasluženo je nagrađeno

Nagrade 33. salona mladih, koji je tematizirao produkcijske mogućnosti i nedaće mladih umjetnika (često financijske prirode), dodijeljene su prošli tjedan. Autorice koncepcije Martina Mihalić i Mia Orsag pokazale su se kao sposobne organizatorice, ali problem ove selekcije bio je tematski imperativ.

Naime, revijalne izložbe trebale bi pokazivati najbolje recentne radove, a ne biti aktualni sat. Kada “akomodavanje” (rekao bi Držić) nekoj priči postane kriteriji izlaganja, ne možemo očekivati kvalitetu i raznovrsnost kakve bismo imali da svatko naprosto daje najbolje što ima. Primjerice, Duje Medić na prošlom je Salonu (koji je bio bez tematskog određenja) izložio dva fascinantna crteža olovkom, a na ovom je prošao s radom koji se sastoji samo od hrpe potrošenih olovaka.

Nakićeni fotoaparat

Čitava ovogodišnja izložba bila je puna prilično beskrvnog tematiziranja vlastitog stvaralaštva. Prvu je nagradu dobio fotograf Luka Kedžo, s nakićenim fotoaparatom kao ironičnom posvetom svojem alatu.

Trećenagrađeni je rad Mihaela Gibe, koji na temelju podataka o kriminalu u Zagrebu stvara “prognoze” zločinstava, poput protagonista Pavličićeva “Dobrog duha Zagreba”, odnosno Tadićeva “Ritma zločina”, zanimljiv tek kao eksperiment, ali ne više od toga.

Druga je nagrada otišla Petri Orbanić i Mariji Plečko, koje inače izrađuju zadivljujuće skulpture od prirodnih materijala, a ovdje su izložile dokumentaciju stvaranja rada od kojega su odustale iz financijskih razloga. Iako bih puno radije vidio taj neizvedeni rad, izlaganje dokumentacije opravdano je temom Salona. No, ostale nagrade iznimno su me obradovale.

Nagradu MSU-a dobio je Miran Šabić. Dok su drugi prilagođavali svoje radove temi, ovaj je grafičar i zaljubljenik u grafičke tehnike (čijom je zaslugom nedavno osuvremenjena litografska radionica na zagrebačkoj Akademiji) prilagodio temu sebi. Od dijelova starog ormara napravio je klasičan drvorez, za koji je sam izradio i papir. Temi izložbe doskočio je istaknuvši kako je to “grafika za 0 kuna”, ali s obzirom na naglašen i dobro dokumentiran proces izrade (i činjenicu da je neke alate ipak morao kupiti), očito je da je tim obrazloženjem samo prikrio to da mu je jedina želja bila pokazati svoj najveći užitak - izradu grafičkog lista.

Zanimljiva tumačenja

Nagrada privatnog donatora Umjetnik umjetniku “Iva Vraneković” (ime nosi po mladoj umjetnici koja je počinila samoubojstvo prije pet godina) dodijeljena je kiparu Maku Melcheru (koji je izlagao apartno od glavne izložbe kao jedan od pobjednika prošloga Salona) i slikaru Pavlu Pavloviću. Oba su rada zasluženo nagrađena jer, za razliku od većine ovdje izloženih, sva svoja značenja ne nameću kroz kontekst, nego ih nose u formi. Kod Melchera riječ je o drvenoj konstrukciji obloženoj glinom koja se suši i otpada s vremenom, ističući njegovu pobjedu nad materijom, a kod Pavlovića o nadrealnim prizorima koji stvaraju nelagodu i potvrđuju suvremeni realizam kao ponekad zastrašujući uvid u umjetnikovu svijest.

Za kraj, moram spomenuti i svog favorita za nagradu, konceptualni rad Ozrena Manojlovića, proizvođača craft piva: on je izložio aparaturu kojom ga je kuhao za vrijeme izložbe te ga je dijelio na zatvaranju. Rad ima niz zanimljivih tumačenja - od pozivanja na klasike konceptuale, primjerice Josepha Beuysa ili Hermanna Nitscha, koji u proizvodnji alkoholnih pića vide važan ritual zajednice, preko ironične paralele današnje demokratizacije umjetnosti i sve popularnije proizvodnje domaćeg piva, pa do kritike umjetničkih institucija (kao u ostvarenjima Gorana Trbuljaka 1970-ih), gdje uspjeh umjetnika ne ovisi o njegovu radu, nego o tome pije li pivo s pravim ljudima.