Vojina Bakića javnost najčešće povezuje s bikom, s tom amblematskom skulpturom koju je modelirao sredinom 50-ih, u različitim materijalima i dimenzijama ¨C od sadre, olova, alufolije, žice; čak postoji jedan dvodimenzionalni, izrezao ga je u kartonu. Ta povezanost je to naglašenija što su tri bika završila i u inozemstvu.
Bik duljine dva i pol metra izložen je na Venecijanskom biennalu 1956., u sadri, a 1958. izložen je ispred Richterova paviljona za nastup na svjetskoj izložbi u Bruxellesu.
Predstavnici grada Antwerpena, čim su vidjeli skulpturu, odlučili su je otkupiti za grad, za Middelheim muzej skulptura na otvorenom. Uskoro je bio postavljen u tom parku, i godinama je tamo bio izložen, da bi ga 2007. postavili na ulazu u željeznički kolodvor u Antwerpenu. Tijekom uređenja kolodvora bika su vratili muzeju. U nedavnoj prepisci procijenili su ga na 250.000 eura.
“Bik je 1956. dobio i Nagradu grada Zagreba, ali kad je bio otkupljen za Antwerpen, i predstavnici grada Marla, iz Njemačke, također su ga željeli otkupiti za svoj grad. Bakić je za njih drugi primjerak lijevao po narudžbi. To je gotovo potpuno nepoznato, pa sam taj podatak uspjela pronaći istražujući dokumentaciju u arhivi”, kaže Nataša Ivančević, kustosica retrospektive Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti koja se otvara 6. prosinca.
“Arhivu čuva obitelj”, nastavlja Nataša Ivančević, “ali moram reći da je sam Bakić bio dosta nemaran, nezainteresiran za sudbinu svojih radova, bilo se dosta teško snaći, gotovo nemoguće, gdje je koji rad. Bilo je nekih pisama na osnovi kojih sam kontaktirala direktora muzeja u Marlu, znači to je bio jedan gotovo detektivski posao. Dakle zahvaljujući više sporadičnim pismima i kontaktima uspjela sam nešto pronaći.”
U tim pismima Nataša Ivančević je pronašla da je Bakić dogovorio isporuku još jednog bika u nehrđajućem čeliku, dugog tri metra (poslao ga je 1968.) za park skulptura u Hertenu: “Pronašla sam da je najveći industrijalac njemačke mesne industrije Karl Ludwig Schweisfurt, krajem 60-ih godina, nošen socijalnim idejama da svaki zaposlenik ima jednu skulpturu, počeo stvarati jednu veliku zbirku, koja će kasnije postati i Schweisfurt zaklada.
Zamisao je bila vrlo ambiciozna, a za kreiranje zbirke bio je angažiran povjesničar umjetnosti dr. Siegfried Gnichwitz. Tematski, radovi su trebali biti povezani s klaonicom, mesom, govedima... tako im je Bakićev Bik bio idealan. Pretpostavljam, kako je Marl blizu Hertena, da je Schweisfurt ondje vidio skulpturu i tako došao do Bakića. U knjižici koja govori o njegovoj zbirci kažu da je to bila prva velika skulptura postavljena u pogonu za obradu mesa u Dachauu, a kako je bila izvedena u plemenitom čeliku, nije bilo problema sa zadovoljavanjem higijenskih uvjeta.”
Zagreb bez skulpture. Schweisfurtha je 1980. posjetio Andy Warhol i oduševljen njegovim projektom i socijalnim stavom da humanizira prostor u kojemu ljudi rade, Warholl ga je portretirao u pop-artističkom stilu. Prošle godine taj je portret bio na aukciji i pobudio je veliki interes kupaca.
Međutim Schweisfurth je prestao s masovnom proizvodnjom mesa, jer je cijeli lanac, od uvjeta u kojima životinje žive do klanja i zagađenja prirode, počeo smatrati nehumanim, te je zaključio da to ne može biti dobro ni za ljude. Tako je 1984. postao jedan od pionira ekološkog uzgoja, prvi u Njemačkoj. Danas, ima lanac dućana koji prodaju ekološke proizvode i restoran u Glonnu ispred kojega je preseljen Bakićev Bik.
“Nažalost inicijativa Vladimira Turine iz 1962. da se Bik velikih dimenzija, do 7 metara, postavi na sjeverozapadnom prilazu Maksimirskog stadiona nikada nije realizirana. Velika je šteta da mi za Zagreb nismo uspjeli odliti tu slavnu skulpturu. Postoji model u Gliptoteci, ali pregovori još traju.”
Udo Kulterman, ravnatelj Umjetničkog muzeja u Leverkusenu, 1963. s Bakićem dogovara otkup “Svjetlonosnih oblika” visine preko dva metra, koji su 1965. isporučeni za postavljanje ispred Katoličke osnovne škole u Leverkusenu. Ta skulptura pripadala je njegovoj kasnijoj fazi, kad je potpuno zakoračio u apstrakciju. Zanimljivo je da je takva jedna skulptura trebala biti postavljena 1987., za Univerzijadu, u Zagrebu, na ugao Bakačeve i Cesarčeve ulice. Nažalost ta inicijativa nije ostvarena, već je na tek popločenu Gajevu ulicu postavljena Bakićeva skulptura “Razlistana forma” koja je prvotno, 1959., bila naručena za kavanu u Neboderu.
Goranova kolajna. “To je ustvari jedina Bakićena skulptura postavljena u centru grada. Poznat je njegov spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u parku Ribnjak kojim je portret pjesnika doveo do portreta simbola, zatim antifašistički spomenici ¨C svijetleći apstraktni kristali u Dotrščini, te jedan izvrstan portret Vatroslava Lisinskog u zgradi Lisinskog, koju gospodin Dražen Siriščević ljubomorno čuva i ne želi je posuditi za izlaganje na retrospektivi”, sa žaljem ističe Nataša Ivančević.
Za Univerzijadu je Bakić sudjelovao na natječaju prijedloga za medalje, pa je u Gliptoteci sačuvano nekoliko njegovih sadrenih modela. “Kolajna, vijenac koju dobiva pobjednik Goranova proljeća, Bakićevo je djelo: niz ulaštenih krugova koji zrače svjetlost, prema dnu se povećavaju, a donji krug ima u plitkom reljefu Goranov lik”, kaže Nataša Ivančević.
“Radio je različite bedževe i značke ¨C lik Ivana Gorana Kovačića bila mu je jedna od omiljenih tema, cijelog se života bavio njime, od 1946. godine kada je postao poznat po njegovu portretu, do velike skulpture u parku Ribnjak i u Lukovdolu 1964. U Goranu je vidio sudbinu pogubljene braće, ta ga je tema naročito pogađala. Nakon te skulpture počeo je dobivati brojne narudžbe, jer je kanon socrealističkog portreta riješio na jedan vrlo kreativan način, naglašenom psihologizacijom prikazanog i nemirnom površinom.”
Ono što također nije poznato su crteži ¨C veliki broj crteža koji su sačuvani u obiteljskoj ostavštini i predlošci za tapiserije u kredi, koje nikada nisu realizirane. “Naravno i to ćemo pokazati na retrospektivi”, najavljuje muzejska savjetnica Nataša Ivančević.
Na zidu njezina ureda polijepljene su slike Bakićevih djela za izložbu, u malim formatima: veliki broj ranih radova, primjerice, nije poznat ni stručnoj javnosti i od 40-ih nisu nikada izlagani. Primjerice, “Glava djevojke” i “Portret djevojke” iz Gliptoteke HAZU, makete spomenika koje su bile iznenađenje, a koje se tamo nalaze.
“Jedna od glava žena je i glava Vere Sinobad, kasnije Horvat Pintarić, koju je 1947. dugo radio, nezadovoljan modeliranjem. Kao da je slutio da će mlada žena, odlučnog izraza lica, tada još studentica povijesti umjetnosti, postati jedna od najznačanijih kritičarki suvremene umjetnosti, profesorica koja je odgojila generacije studenata. Njen portret izlaže na Venecijanskom biennalu 1950. Ona će sedam godina nakon tog izlaganja osvojiti drugu nagradu za međunarodnu likovnu kritiku na tom istom Biennalu, što nitko od hrvatskih likovnih kritičara nije uspio nakon nje.”
Vrlo je velik broj radova koji se čuvaju u obiteljskoj ostavštini, koji su u Hrvatskoj pokazani samo na izložbi kustoske grupe WHW u Galeriji Nova 2007. “Meni osobno je bilo veliko otkriće ‘Akt žene koja leži prekriženih nogu’, rad iz 1955., koji se nalazi u Novom Sadu, u galeriji Matice srpske, te glava Jovana Jovanovića Zmaja. Nije bilo poznato da su ti radovi sačuvani, jer je Bakiću u velikom požaru atelijera 1956. izgorjela većina skulptura, crteža i dokumentacije.”
Kod obitelji su, pripremajući izložbu, pronašli mnogo maketa spomenika, koje su sačuvane ¨C maketa za Dotrščinu, za Kragujevac i Petrovu goru, te za Titov spomenik u Zagrebu 1987. Makete pak za spomenik u Kamenskoj nalaze se u Gliptoteci i Bjelovaru.
“Malo je bilo poznato da je Bakić mnogo radio Titov lik, razmjerno se mnogo bavio njime, iako se to nije lijevalo i postavljalo na važna mjesta, kao što je bio slučaj s Augustinčićem. Augustinčić je imao s Titom jako prisan odnos, bio je njegov omiljeni kipar, ali Bakića je očito to zanimalo.”
zadnji veliki projekt. I naposljetku, monumentalni spomenik koji je trebao imati funkciju slavoluka kroz koji se prolazi, a ispred njega je trebala biti figurativna skulptura Tita, ali ne prikazana na doslovan način već pojednostavljena, zaobljena. Natječaj je bio jugoslavenski i izazvao je velik interes. Javilo se 80 autora, i arhitekata, i umjetnika, a Vojin Bakić i njegov sin arhitekt Zoran Bakić, koji je radio arhitekturu spomenika,
poslužili su se velikom razvijenom apstraktnom skulpturalnom Bakićevom temom iz sredine 60-ih godina, razvijenim površinama. “Spomenik je trebao biti dovršen i otvoren na 100. godišnjicu Titova rođenja 1992. Međutim realizaciju su zaustavile političke prilike, počeo je rat i nikome više nije bilo do spomenika Titu.
O spomeniku se više nije niti pričalo, a trebalo je dosta truda da se dođe do podataka o natječaju. Izložba natječajnih radova je organizirana u Umjetničkom paviljonu i oni imaju tek nekoliko fotografija postava u dokumentaciji, koje su nam ustupili za katalog”, kaže Nataša Ivančević. “A ista sudbina je zadesila i Titov spomenik u Zadru, na kojemu je Bakić također sudjelovao 1982. godine.”