“Da nije bilo rata, vjerojatno bih se uljuljkao u svakodnevicu”, riječi su kojima mi je svojedobno Stanko Abadžić obrazložio svoje fotografske početke.
Naime, kao dvadesetogodišnjak zaposlio se kao prevoditelj s njemačkog, u Borovu u Vukovaru. Stigla je i obitelj, svakodnevica je malo- pomalo uzimala svoje. No, odlaskom iz ratnog područja, prvo u Njemačku, gdje boravi u nekoliko gradova, pa potom u Prag, sve se mijenja. Abadžić odlučuje svoju mladelačku preokupaciju pretvoriti u stalan posao.
Posveta sinu
Od tada je prošlo godina, osim Praga snimao je i Pariz, Berlin, Istanbul, Zagreb... Što na izložbama, što u monografijama, proteklih smo godina gledali prizore iz ovih gradova u Abadžićevoj interpretaciji. Sve je svoje fotografske cikluse sada ukoričio u jednu knjigu, “Portfolio”, koju je posvetio sinu Srđanu. Izdavač je Kadar 36, a o Abadžićevu djelu piše Marija Tonković. Osim gradova, u knjizi su i aktovi.
Većina se možda i ne bi složila sa mnom, no najlošijim mi se dijelom njegova opusa čine aktovi. Ne zato što nisu photoshopirani (unatoč tome), niti zato što ne zna razaznati granicu između vulgarnosti i umjetnosti; njemu je ta granica posve jasna. No, bilo je mnogo boljih aktova u hrvatskoj fotografiji. Teško da je mogao ući u veće stereotipe od, primjerice, nage žene koja leži pod krošnjom rascvalog drveta ili čita na balkonu, dok dolje prolazi, ništa ne sluteći, radnik s kolicima za beton.
U njegovoj je interpretaciji gradova mnogo manje stereotipa; i kad snima svima prepoznatljive vizure, uspijeva ponuditi drukčije viđenje. Stanko Abaždić ustaje svakoga dana u šest ujutro, što objašnjava ono meko svjetlo na fotografijama. Ali i nadrealne prizore najčešće sablasno praznih europskih metropola. Tko bi, primjerice, mogao snimiti prizor koji se odvija neposredno uz Eiffelov toranj, a da je na tom prizoru samo jedan prolaznik?
Ambijenti prošlosti
Fotografije izgledaju kao da su snimljene u prošlosti, negdje u doba Nove objektivnosti tridesetih godina prošlog stoljeća, teško bi ih bilo smjestiti u 21. stoljeće. Falsifikati? Ne. Osim što ustaje ranom zorom, bira i dijelove gradova u kojima vlada duh prošlosti, ambijente koji se nisu mijenjali kao što su stare ulice, izlozi, kavane, frizeraji, urari, postolari...
Koristi, pritom, uvijek crno-bijelu fotografiju jer smatra kako je riječ o iskrenijem mediju. Crno-bijela tehnika ujedno mu i omogućava omiljenu igru svjetlom i sjenom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....