HRVATSKI KIPAR SPOJIO KLASIČNU UMJETNOST I BIOZNANOST Programiranje će biti umjetnost novog doba, za 10 godina svi će to morati znati

Vitar Drinković autor je koji spaja umjetnost i tehnologiju. Kroz njegove smo radove mogli promijeniti svoj identitet i postati netko sasvim drugi, utjecati na vlastito raspoloženje, uvidjeti laže li osoba s kojom smo, shvatiti koliko biljka osjeća kada je nježno gladimo, a koliko kada joj trgamo lišće. Stvorio je “Selfie-hug” mašinu koja bi zagrlila posjetitelja izložbe ako bi ovaj poželio snimiti selfie.

Na pitanje kako vidi svoju umjetnost kroz pet godina, 2025., kaže da će razvijati svoja istraživanja u tom pravcu, da će mu radovi i dalje povezivati umjetnost i tehnologiju. Najviše ga u ovom trenutku zanima kako spojiti umjetnost i bioznanost, zanimaju ga i biofeedback, komunikacija, interaktivnost, pa vjeruje da je to neki smjer u kojemu će se kretati. Nekoliko je njegovih radova do sada bilo vezano uz temu nemogućnosti suvremenog čovjeka da se do kraja opusti, pa ga pitam smatra li da će za 2025. ljudi biti još nervozniji:

“Naravno, teško je to za predvidjeti. No, vjerujem da puno toga ovisi o klimi i globalnom zatopljenju. Ako se pređu određene točke temperature, a postoji opasnost da se to dogodi, onda će sve što nam je danas važno ionako pasti u drugi plan”.

Tromi sistem

I upravo su mu oni koji se bave navedenim pitanjima, kaže, neki od najzanimljivijih ljudi danas. Kako kaže: “Postoji, primjerice, projekt koji nije doduše do kraja razvijen, no radi se na njemu, kako sasvim izvući mikroplastiku iz vode, postoji i sistem za čišćenje mora od plastike, otkrili su tekućinu koja zadržava sunčevu energiju do osamnaest godina. S jedne strane, to su nove pozitivne stvari, s druge imamo sistem koji je trom i velik, a svima nam trebaju pogodnosti suvremenog života koje imamo poput struje. Važni su novi izvori energije, novi sustav života, kako te sustave stvoriti jer ovaj način koji poznajemo nije održiv i pojest će čitav svijet”.

U Hrvatskoj je malo umjetnika koji spajaju umjetnost i tehnologiju, hoće li njihov broj za pet godina ipak narasti, pitam Vitra Drinkovića? “Vjerujem da hoće. Poznajem neke studente Likovne akademije koje zanima ovaj pravac. No, sve ovisi o vremenu i financijama. Manjak je, naime, potpore za produkciju takvih radova. Naravno, treba biti i takav tip osobe koju zanima i inženjerski aspekt. To je niša koja već neko vrijeme postoji, spomenuo bih u tom kontekstu festival Ars Electronica, no vjerujem da će se dalje još snažnije razvijati”. A koji su trendovi u tom segmentu? “Umjetna inteligencija i ekologija”.

Rad kojeg planira realizirati do 2025. zove se “Nemir”. Ovako ga opisuje: “Platforma je to 2,5 puta 2,5 metara puta metar visine. Od vatrostalnog je stakla i prozirna. Unutar nje su brenneri. Na noj je ležaljka za sunčanje. Osoba se popne na ležaljku i ako se opusti nakon pet do deset sekundi se počnu paliti brenneri ispod ležaljke i iznad nje, sve dok god osoba sjedi u njoj. Rad ilustrira dio kolektivnog stanja, načina života u kojem ne postoji nemogućnost da se opustimo i odmaknemo od brzog i stresnog načina života. Govori o tome kako radimo i dok se odmaramo, tj. mozak nas konstantno podsjeća na probleme koje trebamo riješiti u budućnosti”.

Dizajn stakla

Vitar Drinković rođen je u obitelji umjetnika, njegov je otac, nažalost pokojni, jedan od najpoznatijih i najboljih suvremenih hrvatskih kipara Slavomir Drinković, majka Gordana bavi se dizajnom stakla. Na prvu loptu teško spojivo, no Vitar vidi poveznice: “Drugačiji smo u pristupu. Otac je volio raditi velike kamene skulpture po kojima je i najpoznatiji. No, vidim poveznicu između njegovog i mog rada u pristupu, u filozofskom, jezgrovitom promišljanju tema”.

Studirao je kiparstvo na Likovnoj akademiji, nakon čega je upisao magisterij na novim medijima. Je li i njegov diplomski rad bio vezan uz tehnologiju pitam ga, odgovara da jest, da je tema kojom se bavio bila interaktivnost kao medij: “Fakultet mi je pomogao da bolje izrazim što želim. Tada sam se bavio tzv. niskim tehnologijama, nisam imao niti sredstava niti znanja za nešto drugo. Danas, ako nešto ne znam, surađujem s programerima”. Suradnja umjetnika i programera, ta interdisciplinarnost, je li i to budućnost? “Umjetnost će ići u različitim smjerovima, ovo je jedan od njih. Što se tiče samog programiranja, pretpostavljam da će za desetak godina svi naučiti programirati, mislim prvenstveno na ove mlađe generacije. Da će programiranje biti u budućnosti nešto poput učenja engleskog jezika danas”.

Je li on naučio programirati? “Pokušavam. No, nekad sam ograničen i vremenom, za neke stvari treba više godina učenja i bolje je naći nekog specijaliziranog. Kroz godine sam imao više suradnika, došao sam do programera Igora Brkića i s njim danas najčešće surađujem, dobro smo usklađeni, a njega i zanima umjetnost”.

Jedan od prvih radova kojima se predstavio na ovu temu bila je “Konduktivnost percepcije”. Kako kaže: “To je modificirani detektor laži. Naprava se sastoji od remena koji se stavi oko trbuha i kvačica koje se stave oko dva prsta, sve je spojeno na reflektor koji regulira boje. Remen mjeri pritisak koji se stvara kod disanja, ako udahnete remen se raširi i svjetlo postaje jače, kad izdahnete smanjuje se. Kvačica mjeri promjene u znojenju kože, i na temelju tih se promjena mijenja boja svjetla, pokazuje vam koliko ste opušteni, a koliko uzbuđeni.

Ta se reakcija odmah vidi. Čim netko postavi neugodno pitanje, svjetlo ide u crveno, a ako se opuštate u zeleno. No, moguće je i manipulirati. Naše tijelo ne raspoznaje što je stvarno što ne. Primjerice, ako zamislim da padam niz stepenice, upalit će se crvena boja jer se moje tijelo priprema na pad. Dosta mi je zanimljivo sve to virtualno u glavi. A remen vas zapravo tjera da duboko dišete i opustite se. Disanjem se može regulirati duljina stresa. Bavio sam se Tai chijem što mi je pomoglo da se fokusiram i razvijem samodisciplinu”.

Gaming filozofija

Koliko je istočnjačka filozofija primjenjiva u virtualnom svijetu? “Poprilično. Pogotovo zen. Igrice su dobar primjer za to. Na igrice trošite svoje vrijeme, a vrijeme je jedna od najdragocjenijih stvari koje imamo. No, brisanjem servera ili ako vam netko nešto uništi to što imate u igrici vrijeme je izgubljeno.

Slično kao da gradite mandalu i pustite da vjetar to otpuše. To je na neki način prihvaćanje prolaznosti”.

Rad, pak, “Biljno sljepilo”, interaktivna je instalacija koja se bavi komunikacijom između čovjeka i biljke. Biljka je senzorima spojena na Arduino i RGB reflektore koji detektiraju “mikropromjene u električnom potencijalu biljke”. Pri tom uz biljku koristi poligraf na tragu metode CIA-inog specijalista za ispitivanje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, Clevea Backstera. Promjenu u biljci, osjetljivu na podražaj, nakon što ju se dotakne, pokazuje kroz svjetlost, “uspio sam dokazati da reagira na draganje i trganje. No, ne znamo što to znači za biljku”, kaže.