Igor Grubić je ispred Louvrea ušutkao balkanske muzičare

U pozadini Palais de Tokyo vidi se Eiffelov toranj. Palais je izvana osvijetljen, a unutra su vidljive gole betonske konstrukcije. U gigantskim je halama nekoliko desetaka izložbi, mnoge se od njih otvaraju upravo u ponedjeljak navečer. Ulaze rijeke ljudi, uglavnom studenti. Najviše je izloženih videoradova. Ovdje će vam neprimjetno proći sati.

Ovako je za vrijeme našeg posjeta izgledala večer u jednom od najvažnijih svjetskih izložbenih prostora za suvremenu umjetnost, koji se prostire na 22 tisuće kvadratnih metara.

Odbijen dva puta

U sklopu programa “Croatie, la voici” te je večeri svoju izložbu “Kraljevstvo glotisa” otvorio i Damir Očko. Izložena su tri videa. “The moon shall never take my voice”, govori o tišini kroz priče o Gustavu Mahleru, Johnu Cageu i Neilu Amstrongu, dok “We saw nothing but the uniform blue of the sky” polazi od priče nomadskog plemena koje je predosjetilo tsunami.

Novi je rad “Spring”: u njemu se prizori akrobata na žici i gutača vatre izmjenjuju s prizorima erupcije vulkana. U ovom su prostoru izložena i tri videa Dalibora Martinisa, a svoje će radove izlagati i Renata Poljak, Igor Grubić, Andrea Kulunčić i David Maljković, umjetnici koji češće izlaze van nego kod nas.

Na otvaranju izložbe Damira Očka susreli smo Igora Grubića. Spremao se za performans u sklopu FIAC-a, glasovitog sajma suvremene umjetnosti. Performans je izveden sljedeći dan. Grubić nam je otkrio kako su kustosi dva puta odbijali njegove ideje za performans: - Predložio sam rad u kojem bih na njihove spomenike povijesnih ličnosti stavljao citate Marxa ili Engelsa, i tako ih postavio u novi kontekst, što sam radio i kod nas. Nisu to prihvatili. Drugi se rad doticao arhitekture moći koja je pozicionirana oko Louvrea, no također je odbijen. Pa sam zaključio kako na Zapadu prihvaćaju samo kada umjetnici iz Europe kritiziraju zemlje iz kojih dolaze - kaže Grubić, koji je zato prihvaćeni performans malo zamaskirao. - Nisam im otkrio onaj dio koji se odnosi na kritiku zapadnog sustava vrijednosti.

A ovako je izgledao performans “Zero Balkan Beat”: u vrtovima Tulieries, preko puta Louvrea, ispred Napoleonova Karusela, pet je glazbenika sviralo melodije koje utjelovljuju “balkanski duh”. Glazba je bila intenzivna i dramatična. Grubić je pokušao onemogućiti glazbenike u sviranju, vežući ih samoljepljivom trakom, sve dok muzika ne počne zvučati apstraktno i na kraju se potpuno ne utiša.

Puni muzeji

Na otvaranju u Palais de Tokyo bila je i povjesničarka umjetnosti Sandra Križić Roban, koja u sklopu izložbe “Hrvatska fotografija okom Petera Knappa” u Cite International des Arts drži predavanje o fotografiji. - Fascinirana sam kvalitetom izložene fotografije - kaže.

Posjećenost je svih izložbi velika. Fotograf Žarko Vijatović, koji dugo živi u Parizu, ovako definira razlike: - U Parizu su muzeji neprekidno puni. U Zagrebu se u muzejima odmaram jer su često prazni.

U Muzeju Cluny, muzeju srednjeg vijeka, jednako je mnogo ljudi kao u Palais de Tokyo. Tamo se nalazi jedno od najljepših djela srednjeg vijeka, tapiserija “Dama i jednorog”, te gigantske glave koje su nekada stajale na Notre Damu.

U našem je dijelu mnoštvo posjetitelja. Interes za izložbu “Hrvatskog srednjeg vijeka” porastao je, doznajemo, nakon što ju je posjetio predsjednik François Hollande.

Postav je izvrstan, osvjetljenje je diskretno. Prostorije su manjih dimenzija pa je jasno zašto je jedan od autora izložbe, zadarski profesor Nikola Jakšić, objašnjavao kako nisu mogli izlagati velike predmete. Izložbi su dodijeljene prve dvije sobe. U prvoj je najviše relikvijara, a mnogi se posjetitelji zaustavljaju kraj raskošne Mitre biskupa Farkaša i Ženske anžuvinske krune.