Ive Šimat Banov: Albaneže je bio pronicljivi procjenitelj umjetnosti i ‘iznutra‘ i ‘izvana‘

Premda nije, uz tolika velika imena u povijesti i sadašnjosti bio najboljim povjesničarem umjetnosti niti najboljim kritičarem umjetnosti (uostalom, kao niti ja), priklanjam se već proknjiženoj tvrdnji da je bio "najzanimljiviji i ponajvažniji današnji likovni kritičar i povjesničar umjetnosti". Ali riječ je u ukupnosti o zbiru zvanja i zanimanja a nadasve o profesionalnim i ljudskim vrlinama. Velika figura i velika uloga u životu jedne sredine koja nije uvijek znala i cijeniti svoje vrijednosti.

Kultiviran, obrazovan, osjetljiv čovjek učinio je puno više od drugih ljudi. S bezazlenošću koje više nema, dobrotom koja sve više blijedi, sa spremnošću pomoći jednako se ophodio prema svakome čovjeku. Sve je zadobijalo njegovu pažnju, na sve se onako ranjiv i osjetljiv spotaknuo pritom snažeći i hrabreći više druge nego sebe. Erudit, pjesnik, osjetljivi i tankoćutni duh, obziran prema svakom stvoru, razgovorljiv i prisan, korisnik svih riječi iz rječnika obzira koje se danas smatraju slabošću, stručnjak za društvenost, stručnjak za obiteljski život, stručnjak za prijateljstvo, stručnjak za osamljenost.

Neću na ovome mjestu o njegovim radnim zadaćama koje je u ledenici međuljudskih odnosa koju svi radijatori svijeta ne bi bi u Hrvatskoj mogli zagrijati, savjesno ispunjavao. Profesor, povjesničar umjetnosti, urednik, pisac eseja i monografija organizator izložbi i urednik brojnih kataloga i monografija, erudit, pjesnik, u javnim i manje javnim ulogama bio je lišen grčevite strasti za isticanjem i vidljivošću. Jest, bio je tvrdoglav. Ali s tvrdoglavošću znalca njegova je tvrdoglavost ostavljala prostor za razgovor. Sve je prijepore dovodio do ljudske razine ravnopravna razgovora izbjegavajući uvrede i nalijepnice. Držeći se predmeta spora a ne čovjeka s kojim je u prijeporu, Polemike su mu bile i drage, granicu između jednoga i drugoga nije izbrisao niti prešao. Posebno se u okvirima neprofitne Academie Croatice založio za ono "ukusnije hrvatstvo" (Matoš) u što nesumnjivo spada kravata, promovirajući njezino izvorište, dok je nekim kolegama nažalost bila "izmišljeni identitet".

Bio je pronicljivim procjeniteljem djela umjetnosti i "iznutra" (kao kritičar i povjesničar umjetnosti) i "izvana" (procjenjujući njezinu materijalnu vrijednost). Kod ovih drugih procjena nije podlegao mehaničkim kao na traci pisanim tzv. "certifikatima" koji su hvalili i najsumnjivije djelo za malu trenutnu korist i na veliku i trajnu štetu kulturi. Tu sam svjedočio njegovim mukama.

Imao je sluha i za staru i za novu umjetnost. Ipak, njegovi su interesi više zapinjali na opusima starijih umjetnika (Šestić, Prica, Karas, Šojat…) nalazeći u njima ono što je bilo neuočeno i znajući da nema ništa novoga čega, makar u nekoj mrvici, već nije bilo u prošloj umjetnosti. Novo je za njega bio čovjek i njegovo djelo koje je tek upoznao.

Svijet izgrađen od zlovolje i interesa nikada nije upoznao kao niti akademsko častohleplje ili profesionalnu ljubomoru.

Jednostavno rečeno, uz velik znanje i profesionalnu osjetljivost bio je kruhom od čovjeka.