IZLOŽBA U GALERIJI KOJA NE PRIMA POSJETITELJE Crtež u prostoru ili instalacija? Rad koji izmiče definiciji gleda se sa prozora na gornjem katu

Kada se govori o potrebi “osuvremenjivanja” klasičnih medija likovne umjetnosti (slikarstva, kiparstva, crteža, grafike), s izgovorom da nisu aktualni u današnjem trenutku, zaboravlja se da je to samo jedan pogled na stanje stvari, i to iz vrlo subjektivne perspektive koja ne može sakriti afinitet, odnosno odbojnost prema određenim načinima izraza.

Suživot ambijentalnog, naglašeno intelektualnog i osobnog (dakle svega onoga što bi umjetnost danas navodno trebala biti) s klasičnim, metjerskim i čisto estetskim, nije samo moguć, nego je i nužan preduvjet kvalitetnog likovnog ostvarenja. Izložba Gordane Bakić u Galeriji SC (do 12. travnja) ne može se lako svrstati u neku školsku ladicu, ako joj pristupimo posve pošteno, bez pristranosti prema klasičnom ili suvremenom načinu izražavanja.

Uvid u svijest

Je li to prostorna instalacija u kojoj umjetnica bilježi svoj crtački nagon, zamišljena kao kompulzivna autorefleksija, ili zadivljujući klasičan crtež, koji osvaja ne samo svoju podlogu od različitih materijala na kojoj je izveden, nego i fizički prostor u kojemu se nalazi? Je li to transformacija crteža u ambijent, ili ambijenta u crtež? Pravo pitanje bi, zapravo, bilo: zašto bi nam u razgovoru o umjetnosti to trebalo biti važno?

Na podu galerije Gordana Bakić poslagala je gomilu iscrtanih i različito izrezanih papira, tkanina, komada drveta i plastike. Središnji dio uzdignut je na postamentima prekrivenima platnom, a cijelo djelo porubljuju fotokopirani papiri, također s njezinim crtežima, na neke od kojih je intervenirala naknadno. Sama galerija ne prima posjetitelje – rad se gleda sa prozora na njezinu gornjem katu, na koji se pristupa iz predvorja. Iz te perspektive, kao iz kazališne lože, naš je pogled pozvan da se izgubi u teksturama i oblicima, koji se isprepliću i pretaču jedan u drugi.

Bruno Konjević / HANZA MEDIA

Gordana Bakić

Trijumf crteža je apsolutan, da parafraziram zadnju rečenicu Houellebecqovog romana o slikaru “Karta i teritorij”. On prekriva svu materiju i čitav izložbeni prostor iz kojega je izbacio sve: posjetitelje, priče, kontekste, pa čak i samu autoricu. Ona se pokorava zahtjevima njegove kompozicije, postaje njegovom funkcijom i izvršiteljem njegove linearne volje koja se širi na treću dimenziju (s čim je već nekoliko puta eksperimentirala, izlažući različite konstrukcije od drveta ispred svojih apstraktnih slika). Gledamo li radove na platnu Gordane Bakić shvaćamo koliko je element crteža važan za nju, pa stoga i ovu izložbu možemo doživjeti poput uvida u njezinu kreativnu svijest. Neobičan se pejzaž prostire pred nama kao neprekinuti tijek misli, paljenja i gašenja neurona, te stvaranja time njihovih neobičnih obrazaca, što sve još jednom potvrđuje nerazdvojivost materije i duha.

Tabu četvrtog zida

Dva su izvora koji se mogu smatrati važnima za genezu ovog ostvarenja. Prvi je autoričina izložba u istoj ovoj galeriji iz godine 1999, koja se također gledala uz distancu, sa istog povišenog mjesta, s tim da je rad koji je tada izložila bio u mnogome pravilniji i gotovo ornamentalno usustavljen (repeticijom kružnih oblika između horizontalnih linija). Druga i po meni važnija inspiracija jeste iskustvo rada u zagrebačkom HNK, gdje je ova umjetnica provela 12 godina kao kazališni scenograf. Otuda njezina potreba za uglazbljivanjem ograničenoga prostora, kao i zabrana posjetitelju da uđe na otvorenu pozornicu, i time prekrši tabu četvrtoga zida, te naruši teatarsku čaroliju. Dobro postavljena scena organski sudjeluje u igri na njoj. Ovdje to nije igra ljudskih likova pod maskama, nego tekstura i linija, ali to ne znači da je manje dinamična, uzbudljiva i privlačna. Našem oku, kao i našem umu.