MIES VAN DER ROHE

Je li dobra arhitektura garancija boljeg života

Zajednica u Lafayette parku je mjesto gdje ljudi čitaju New Yorker, Wall Street Journal i knjige. Stanovnici koji ovdje žive ne čitaju Reader’s Digest”, tako se u reklamnim brošurama šezdesetih godina prošlog stoljeća reklamiralo novo naselje u Detroitu, koje je projektirao jedan od najvećih arhitekata svih vremena Mies van der Rohe.

Ranije su na ovoj lokaciji bili slamovi. Miesov je projekt obuhvatio privatne kuće i nebodere, park i školu, a predviđalo se da će njegova arhitektura “spajati rase i različite slojeve ljudi. Ljudi različitih primanja i etničkih grupa dijelit će taj park i slati djecu u istu školu”. Oni koji su ovdje kupovali stanove, imali su osjećaj da kupuju budućnost.

Još uvijek uspješan

U članku u Architectural Forumu iz tog razdoblja citiraju jednog od stanovnika, Waltera Bluchera, koji je “došao živjeti ovdje jer je želio biti dijelom međurasne zajednice”.

Svečano otvaranje bilo je 1956., na fotografijama se može vidjeti, osim Miesa (sa cigarom u ustima), guverner Mennen Williams, tadašnji predsjednik Američkog udruženja arhitekata. Riječ je o jednom od rijetkih modernističkih urbanih projekata koji je započeo u Americi poslije rata, a i danas se smatra uspješnim.

U naselje su se prvi stanovnici počeli useljavati 1963. godine. Neki od tih prvih stanara još su i danas ondje.

Tri grafičke dizajnerice: Lana Cavar iz Zagreba, Danielle Aubert iz Detroita i Natasha Chandani iz New Yorka upravo su objavile knjigu “Thanks for the View, Mr. Mies”, o najvećem stambenom projektu Mies van der Rohea, koja se reklamira sloganom: “knjiga koja izvrće konvencionalnu monografiju naglavce”. Nakon tri godine opsežnog sociološkog istraživanja, tijekom kojeg su napravile tisuće intervjua sa stanovnicima Lafayettea, autorice su ispričale priču o tome kako ljudi uistinu žive u projektu ovog arhitekta, pružajući nam obrnuti pogled: iznutra prema van. Daju nam mogućnost da nakratko zavirimo u intimu pojedinaca koji tamo stanuju i tako intuitivnije i jasnije doživimo arhitekturu.

Izdavač je knjige Metropolis Books/D.A.P. iz New Yorka, a recepcija je izvrsna: od New York Timesa do Wallpapera, knjigu su recenzirali mnogi mediji. Promocije su bile u MSU Detroita, MoMA-i u New Yorku, Institutu Van Alen, Sveučilištu Columbia i Zakladi Graham u Chicagu.

Promocija u Laubi

Promocija će se sljedećeg utorka održati i u Zagrebu, u Laubi, a knjigu kod nas distribuiraju Algoritam i UPI2M.

Jedna od autorica, Lana Cavar, u Americi je magistrirala na Yaleu, nakon čega radi u New Yorku i Detroitu.

Život u kompleksu koji opisuju sve su tri dizajnerice i same iskusile. “Bile smo iznenađene otvorenom, spontanom i prijateljskom atmosferom. Očekivale smo da ljudi u minimalističkim, modernističkim domovima vode odvojene, privatne živote”, objašnjavaju. Fotografije potpisuju Corine Vermeulen, i jedan od stanara, Vasco Roma. Neki su od stanara pisci, pa su napisali eseje kako je živjeti u zajednici Lafayette.

Kompleks se sastoji od 24 obiteljske kuće, 162 dupleksa, dva velika nebodera i jednog paviljona od stakla i čelika. Iz svakog stana ogromni stakleni prozori gledaju na park, pa otuda i naziv knjige.

Grad koji propada

Život u Miesovom naselju odudara od predodžbe o Detroitu kao o nenaseljenom, postindustrijskom gradu, s velikom stopom kriminala. Jedan od stanovnika opisuje paradoks: “Živimo u staklenoj kući u gradu koji je poznat po zločinima. No, sigurni smo jer je ovo naselje orijentirano samo na sebe”. Kad je građen Lafayette, tu je živjelo milijun i osamsto tisuća stanovnika. Sad ih ima sedamsto tisuća. No, u Lafayette dolaze novi stanovnici.

Neki znaju da žive u Miesovom projektu, mnogi stanovi su objavljivani u magazinima o interijerima. Jedan od stanovnika ima web stranicu, drugi je postigao da projekt bude na listi zaštićenih dobara, a nekadašnji ravnatelj škole neslužbeni je vodič po kvartu. No, ono što je autorice više zanimalo su ljudi koji ne slijede Miesovu modernističku liniju, koji nikada nisu čuli za tog arhitekta. Ili oni koji uspostavljaju drukčiji dijalog, kao što su Beverly Gibson i Richard Worobeck koji su svoj dom pretvorili u galeriju afričke umjetnosti. A jedna od prvih stanovnica Lafayettea, Cordelia, prisjeća se: “Najviše smo voljeli govoriti o politici, bili smo većinom liberali, demokrati...”

Ova bi knjiga trebala biti obavezna za svakog arhitekta koji se bavi stanovanjem, a Lani Cavar i njezinim kolegicama predlažemo isti projekt, koji bi se bavio, recimo, Galićevom zgradom u Vukovarskoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 00:31