Je li spomenik Holokaustu Dalibora Stošića na Glavnom kolodvoru plagijat ili ne?

Mjesec i pol dana prije otvaranja spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu, novi problemi za taj rad kipara Dalibora Stošića. Nakon što su se prema konceptu takvog spomenika, koji je delokaliziran i prema natječajnom planu predstavlja opći pogrom Židova u Drugom svjetskom ratu, a ne stradavanje zagrebačkih Židova, Roma, Srba… još ranije negativno odredili predstavnici Židovske općine u Zagrebu, kao i Svjetski židovski kongres, sada je i sam autor spomenika Dalibor Stošić optužen da je njegov rad - plagijat instalacije talijanskog umjetnika Fabija Maurija "Il Muro Occidentale o del Pianto" (Zapadni zid ili Zid plača), nastale 1993. godine, koja je prvi put izložena na 45. Biennalu u Veneciji.

O sličnosti dvaju radova govorio je i povjesničar umjetnosti i kustos Tihomir Milovac, koji je zamjerio natječaju i da nije adekvatno i povijesno točno dohvatio temu kojom se želio baviti, odnosno da je “preskočio lokalnu temu strašnih ustaških zločina, zbog čega je ušao u polje revizionizma”.

U vezi s optužbama da je rad plagijat, Milovac smatra da je prisvajanje legitimni oblik umjetničkog izražavanja, što novija teorija povijesti umjetnosti prepoznaje kao jednu od čestih umjetničkih praksi, ali tvrdi da to mora biti svjesni i javno obznanjen umjetnički čin.

Autor spomenika Dalibor Stošić optužen je da je njegov rad (lijevo) plagijat instalacije talijanskog umjetnika Fabija Maurija "Il Muro Occidentale o del Pianto" (desno) prvi put izloženog 1993. godine

Profimedia, Ranko Šuvar/cropix

Akademski kipar Dalibor Stošić odbacuje sumnju u plagiranje i tvrdi da njegova ideja nije krenula ni od jednog spomenika niti od ičijeg umjetničkog djela, već je citat iz Spielbergova filma “Schindlerova lista” transponiran u drugi medij.

- Radi se o impresivnoj sceni u kojoj se na kolodvoru, uoči deportacije u logore, Židovima oduzima osobna prtljaga kao “reliquiae reliquiarum” njihove imovine i slaže uza zid skladišta na kolodvoru. Druga dva važna faktora koji su definirali oblik i veličinu spomenika su lokacija na Glavnom kolodvoru i blizina stare lokomotive, tzv. “Crne Katice”, za koju se pretpostavlja da je deportirala Židove, koji su mi sami po sebi nametnuli kofere kao jedini mogući motiv - rekao je Stošić, dodajući da “svatko dobro upućen u povijest umjetnosti zna da motiv nije argument originalnosti, već izvedba, jer su se isti motivi uvijek iznova reinterpretirali i često bili opće mjesto u riznici umjetničkih tema i motiva”.

- To da je moj rad plagijat može izjaviti samo likovno nepismeni ignorant. K tome, prijava je bila i anonimna. Svi koji se imalo bave umjetnošću, bilo kao konzumenti ili realizatori, znaju da originalnost rada ne leži u motivu. Kroz povijest umjetnosti imate malo motiva. U muzeju Louvre imate na stotine tisuća slika i skulptura, no nemate isto toliko motiva. Imate ih deset-dvadeset. Konjaničkih motiva i motiva raspela također imate na milijune, od pamtivijeka su tu, ali nitko takvim radovima ne osporava originalnost – rekao nam je autor Spomenika žrtvama Holokausta Stošić, dodajući kako smatra da “nitko nema monopol na prizor hrpe kofera”.

- Svaki ozbiljan umjetnik ima pravo izabrati motiv koji god hoće. To je sloboda umjetnosti, i na taj način se autor odmjerava sa svojim suvremenicima, ali i s prošlim majstorima. Dakle, baš tako da uzme isti motiv, ali ga rješava na svoj način. I u tom se procesu, odnosno rješenju, vidi tko je majstor, a tko amater – tvrdi kipar Stošić.

Arhitekt Nenad Fabijanić i sam je bio optužen za plagijatorstvo, i to kratko nakon što je javnosti bio predstavljen njegov nagrađeni rad za Spomenik domovini u Zagrebu. Arhitekt Tonko Zaninović i kipar Petar Dolić, dvojac iza Spomenika pobjedi u Kninu, upućivali su na sličnosti između dva rada. Zaninović i Dolić smatrali su tada da sličnost nije ciljana i namjerna, no svejedno su upućivali na “šire konceptualne, urbanističke sličnosti, osim očite sličnosti oblika portala”, a odlučili su istupiti – kako su tada govorili – jer nisu željeli da se “za pet godina dogodi da ljudi kažu da kninski spomenik izgleda kao kopija zagrebačkog”.

Uistinu, i kninski i zagrebački spomenik imaju portal kao jedno od svojih obilježja.

Nenad Fabijanić tada je za Jutarnji list rekao: “Portal je portal, riječ je o tipologiji, o uzorku koji se, ovisno o suptilitetu autora, razlikuju u proporciji, materijalu, profilaciji i najvažnije od svega, po mjestu. Takvih portala ima posvuda, kao tema poznati su u projektima npr. Normana Fostera, preko Davida Adjaye, Branka Silađina, sve do Nevena Šegvića i spomenika u Dotrščini, s kojim sam surađivao kao mladi arhitekt.”

Kada sličnost zamijete teoretičari, oni se koriste terminima kao što su: umjetnik je “na tragu”, “inspiriran je”, “sljedbenik je”... a kad o tome govore drugi, kažu da je u pitanju krađa, kaže Nenad Fabijanić

Marko Todorov/Cropix

Upitan o optužbama da je rad kipara Dalibora Stošića također plagijat, Nenad Fabijanić drži da o tome nema govora.

- Sve u životu je déjà vu. I prije autora Stošića netko se bavio određenom temom. Ako ste se inspirirali nekim fenomenom, probali ga transformirati, preoblikovati i dobili ste rezultat koji podsjeća na nešto već viđeno, to sasvim sigurno nije plagijat – rekao nam je arhitekt i autor zagrebačkog Spomenika domovini, dodajući kako treba razumjeti da postoje univerzalni, arhetipski motivi, simboli, reference i tipološki uzorci koji na svijetu postoje, a interpretiraju se od strane različitih umjetnika na različite načine, ovisno i o kulturalnom kontekstu unutar kojega nastaju.

- To postoji u svim poljima umjetnosti, u glazbi, filmu, pa tako i u kiparstvu. A, kada to zamijete teoretičari, pa o tome govore, oni se koriste terminima kao što su: umjetnik je “na tragu”, “inspiriran je”, “sljedbenik je”... a kad o tome govore drugi, kažu da je u pitanju krađa – ističe Fabijanić, dodajući kako umjetnici često vode i dijalog s nekim radom ili umjetnikom koji im je bio blizak.

- Mene zanima proces. Proces rezultira nečim, I pitanje je koji je rezultat procesa, je li to prosječnost, ili nije. U svojem radu nikada mi nije padalo na pamet služiti se direktnim posudbama, ali može se dogoditi da umjetnik nešto izvlači iz vlastite prošlosti, pa i podsvijesti. Svi smo u replikama i repeticijama cijeli svoj život, i stalno se ponavljamo, a vremena su takva da kojekakvi analitičari iz raznih pobuda izlaze na scenu i imaju potrebu komentirati tuđi rad, čime pokrivaju vlastiti nerad – zaključio je arhitekt, naglasivši opet kako se arhetipski motivi u umjetnosti provlače od antike pa sve do danas. Umjetnici se ponašaju prema regulama i pravilima, slijedeći uzore, arhetipske elemente koji su vječni, a upravo proces je taj koji će ih im udahnuti svježinu i autentičnost te distancirati od već viđenog rada.