ŠIME VULAS (1932. - 2018.)

JEDAN OD NAJZNAČAJNIJIH HRVATSKIH KIPARA 20. STOLJEĆA Znao je sastaviti krov kućice od kamenih ploča bez veziva, a da nijedna kap kiše ne padne unutra

 Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Nije bio sklon razgovorima, medijskoj pažnji je izmicao. Uostalom, njega su, tako skrovitoga, stvaralački izgradile pučke poljske kućice, bunje i poljarice, suhozidi i gomile i krunice tradicijskoga načina slaganja kamena.

On je znao sastaviti krov kućice od kamenih ploča bez vezivna sredstva a da nijedna kap kiše ne padne u njezinu unutrašnjost. Najviše je radio u drvu. Napisao sam jednom da je potrošio toliko drvene građe da je mogao sačiniti veliku braceru ili nekoliko zdepastih betonskih gajeta.

Da, obožavao je drvo i drvenu građu. Poznavao je narav materijala, njegove otpore i njegova pristajanja znajući dobro da nije samo važno što kipar hoće nego i što materijal hoće. Ponekada je u tim svojim “kalafatskim” radnjama i pred tolikim otporom materijala bila potrebita agresivna narav alata, ponekada mekoća dodira dlijeta. Bilo kako bilo, njegova jedra, orgulje, tvrđave, portali… nisu bile toliko teške riječi kao što su riječi korablja ili tvrđa bile teške i tamne riječi Branku Ružiću - jednakom vjerniku drva i drvene građe.

U Vulasovom opusu riječ je i o djelima romaničke čvrstoće i zbijenosti, ali i o “gotički” razvedenim jedinicama koji stvaraju svojevrsnu prostornu polifoniju. A svojevrsna barokizacija njegove forme u kojoj će kipar razvezati jezik, razložiti bogatu morfologiju kipa, tangira i sam jezik i rječnik oblika: oštro, oblo, puno, prazno, ritmičko, statičko, teško, lako…

Jarboli i jedra

Rođen je u Velom Drveniku, gimnaziju je pohađao je u Trogiru, a Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu, te Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dospio je i u Majstorsku radionicu Vanje Radauša, ali taj je susret završio svađom i s dva kamiona razlupanih gipsanih odljeva. Radaušev ljudski i stvaralački halucinatorij i naglost kao i djela koja su bila struktura instinkta i fiziologija volje kipara koji do kraja nije ispitao svoje bunilo, nije mogla biti od pomoći umjetniku koji je ustrajno svrdlao u dubinu mita, koji je tonuo u prostor mitskih vremena i koji je sve sentimente i sedimente nastojao pohraniti u jednostavni čisti oblik, u čemu mu je pomagalo iskustvo starijih, prije svega H. Moora, ali i C. Brancusija i M. Marinija. Nastojeći se nešto tvrđe i doslovnije vezati uz modernističku čistoću, u svojemu je Aktu ranih 60-ih prošloga stoljeća dosegnuo krajnost apsolutne točke pune neke purističke revnosti, ali lišen udjela vlastitih iskustava, podrijetla i zavičajnih ishodišta. Stoga je model “apsolutne čistoće” brzo odbacio.

To je umjetnik koji se ljudskom liku nije posvetio na nešto doslovniji način. Čak i mladenački radovi i nekoliko crteža akta svjedoče o kratkotrajnome interesu za ljudsku figuru. Ali, opet, sve njegovi svijeće, jarboli, jedra katarke ili zvona djetinjstva izvan svake narativnosti i deskriptivne pedanterije imaju u sjećanju i asocijacijama nešto od oblika ljudskoga tijela. Često se pritom spominje i njegov rodni otok i Dalmacija, lantane i trijemovi, konobe i brodovi, katedrale i kamene podnice, palače, gradovi i tvrdalji… a da ništa deskriptivnije ne upućuje na motiv. Izbjegavši mekušnu rutinu “sjećanja”, nesklon zavičajnim lamentiranjima i naricanjima, ostao je “pjesnikom djetinjstva” (J. Kaštelan), vječno “dužan svojim precima” (I. Babić). Hranjen silama iz dubine, riječ je o motivaciji a ne o motivima. Upravo se mitom izbavio iz hereditarnih i zavičajnih slika i lagodnih razgovora o tradiciji na uski način pukog nasljeđivanja i baštinjenja inventara. I upravo zahvaljujući moći zgušnjavanja i mitu, ostajući tako legendaran po svojemu sadržaju, pojedinačno se pronalazilo u zajedničkom.

Mirna evolucija

Nije se puno mijenjao. Mijenjao je tek teme. Mirna evolucija njegova oblika, postupnost razrade, ostavljala je znakove emotivne hrapavosti koja je kipu darovala biljege tradicije tesarske i brodograditeljske uvjerljivosti. Prevodeći zavičajnu ikoniku u prostor i dubinu mita, sve to nije prešlo u nabrajanje nego u zgušnjavanje. Uostalom, niti zavičaj C. Brancusija, niti “etruščani” M. Marinija nisu bili puka sjećanja sastrugana s oblika. Naprotiv.

Između kamene poetske forme njegova učitelja Frane Kršinića i dramatično i ekspresivno morem izujedane škrape Valerija Michielija, nekako mi se čini da je Šime Vulas s opusom u kojemu se grubost drva mirila sa čistoćom, cjelovitošću i jednostavnošću, bio neki treći put k Mediteranu. Formalna ga čistoća oblika nije zanimala. Ona je bila plodom mitskih sadržaja, a nikakva nasilnoga ili radikalnoga formaliziranja ili modernističkog estetiziranja. Riječ je i ovdje bila, kao i o mnogim stvarima, o poštenju ljudi koji su do moderne čistoće i aktualnosti došli logikom gradnje oblika a ne teme (iznutra a ne izvana) ali i stazama vlastite ukorijenjenosti. Stoga je njegov oblik osoban i zajednički. Neprolazan.

Rođen na otoku, izbjegao je mlakost sentimenta onih kojima je inventar invencija a koji su ostali lokalni i puni emocija, moguće i iskreni ali - potrošni. Iz izvoda iz matične knjige rođenih “spasio” se smislom za sintezu, pa i za apstrakciju u koju pod kapom mita i njegove ekonomije bezdana stane sve. I malo je na kojemu mjestu kao ovome besmislenije i tako suvišno govoriti o prošlosti i sadašnjosti. Pronašavši ljekovite trave za provincijska napinjanja između uzmimo trenda i vjernosti prošlosti, smatrao je da se s oblikom koji skuplja i sjedinjuje sile postojanja i prolaznosti života, moguće vraćati u prvobitna stanja. Stoga se nesumnjivo uglavio i u svoj zavičaj i u modernu i suvremenu umjetnost bez kameleonskog parazitiranja na inventaru i razvodnjelim sentimentima s kojima su nas obasuli potreseni ali nemušti majstori. Njegov je opus pouka kako se nešto usko pretvara u široko, plitko u duboko, pojedinosti u cjelinu, svakidašnje i prolazno u trajno. Kako se osobna povijest i vlastito ime pretvara u znak trajanja i zajedničku povijest ljudi. Kako se svi ljudi i vremena u mitskim dubinama mogu naći. To je valjda i ta vječnost o kojoj se govori. Što drugo?

Igrač balota

Izbjegavao je razgovore, sve sugestije koje bi teško i legendarno djelo pretvaralo u neki mišljeni bestjelesni oblik. I on je smatrao da je govoriti o dubini jedno zapravo barbarsko pitanje. On je, kao i Kršinić, bio površinski; nikada površan. Svojemu je djelu darovao dubinu. Za sebe je u svakodnevnom životu ostavio plemenitu površinu; blagost u riječima i pitomost u ophođenju.

Premda svi zaboravljamo da je prolaznost zajednička bolest, čovjek meke ruke i mekih riječi, pitom i površinski, strasni igrač balota u nedjelju na Šalati koji je poput svih nas otrpio prezriv pogled Branka Ružića koji je radno podgrijan hitao u svoj atelier u blizini, nedostajat će. Mi znamo da je živio izvan naših uzlova zajedljivosti, gropova zavisti. Kiparstvo i život bili su mu dovoljnima.

Fraze da djelo ostaje, a da čovjek odlazi su točne. Ali čovjek koji je u svojemu djelovanju težio trajanju i mitu, koji je toliko radio na jedinstvu prošloga i sadašnjega, kojemu ništa nije umrlo, nije mogao nestati. Doista, u neke je smrti teško, gotovo nemoguće povjerovati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:19