JEDAN OD NAŠIH PIONIRA KONCEPTUALNE UMJETNOSTI 'Otkupio sam glavoper od čovjeka koji se zove kao ja i izložio ga u muzeju...'

Likovni umjetnik, snimatelj i fotograf Goran Trbuljak ovaj tjedan otvara dvije izložbe, u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je izložba naziva “Zašto bi netko kupio Glavoper od Gorana Trbuljaka?” u sklopu ciklusa Suvremeni umjetnici u stalnom postavu MUO, dok se u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva sutra otvara njegova izložba dizajnerskih radova pod nazivom “Oblikovanje linijom manjeg otpora”, među kojima su naslovnice Gordogana, Filma i Poleta, kojemu je godinama bio grafički urednik.

Kao direktor fotografije do sada je snimio trideset dugometražnih igranih filmova u suradnji s režiserima Antom Babajom, Zoranom Tadićem, Brankom Schmidtom, Zvonimirom Berkovićem i drugima, te još dvadesetak kratkih igranih i dokumentarnih filmova. Ove je godine umirovljen kao profesor na odsjeku Snimanja Akademije dramske umjetnosti gdje je radio od 1988. Diplomirao je i na ADU i na Akademiji likovnih umjetnosti, među profesorima su mu bili Detoni, Kinert i Kulmer, a slikarstvo je potom studirao na École des beaux-arts u Parizu, nakon čega boravi neko vrijeme u New Yorku. Konceptualnom se umjetnošću bavi od šezdesetih godina. Često piše i kritike.

Radovi kolega

Tema Trbuljakove izložbe u MUO među ostalim je i suvremeno kolekcionarstvo, pa je prvi put, uz svoje radove izložio i radove kolega koje ima u svojoj zbirci, među ostalim Mladena Stilinovića, Vlaste Delimar, Ivana Ladislava Galete... Također se bavi temom ready-madea, što je i u naslovu izložbe. Naime, glavoper je lavabo u frizerskom salonu u kojemu vam peru kosu, a ovaj ga je umjetnik pronašao na jednoj od stranica preko kojih ljudi prodaju stvari:

“Jedan me znanac pitao prodajem li nešto preko interneta. Otišao sam pogledati i vidio da netko tko se zove kao ja prodaje glavoper, nisam tada znao što je to uopće. Doživio sam to kao jedinstvenu priliku i otkupio sam rad. Vidio sam u ovom predmetu simboliku, prošla je 101 godina otkako je Duchamp postavio pisoar u izlagački prostor”, kaže.

Glavoper je postavio u stalnom postavu MUO, tik uz tapiseriju iz Belgije koja datira oko 1700-te godine. Glavoper je i na crno-bijelim fotografijama, tik uz slikarski štafelaj i tronožac kojim se kipari služe. Više od stotinu godina, pokazuje fotografijama ovaj umjetnik, ready-made legitimno je sredstvo umjetničkog izražavanja. A o temi kolekcionarstva koja se provlači kroz sve radove u MUO kaže: “Zbirku muzeja čine radovi koji se otkupljuju, ali i koji se doniraju često od strane kolekcionara.

Svoju sam zbirku nazvao zbirkom anonimnog umjetnika, nisam sebe želio staviti u prvi plan. U zbirci imam radove kolega koji su mi na neki način, po sličnoj ideji, nalikovali na vlastite, ali ne s idejom da ih pokažem već da ih duboko sakrijem od očiju javnosti kako ne bi konkurirali mojim radovima. Zbirka je i dalje otvorena”. Poprilično jedan ciničan pogled na pitanje originala? “On je realan. To su radovi koji pokazuju duh vremena. Još od moje izložbe 1971. tumačim kako ne želim pokazati ništa novo ni originalno, ja na izložbama pokazujem stepenice u mojoj skromnoj karijeri”.

Radove je, kaže, ili kupovao od svojih kolega, ili se s njima mijenjao. Kolekcionara suvremene umjetnosti, nadodaje, u ovoj je zemlji malo. Izlaže i skenirane originale dvadesetak rečenica, ispisanih pisaćom mašinom, na bijeloj podlozi, a koje je u međuvremenu otkupila jedna banka, a na kojima je radio od 1971. do 1982. godine, te ih je u međuvremenu izlagao i na Bijenalu u Parizu.

Od poleta do svijeta

Dizajnerski segment Trbuljakova rada pokazuje se u Galeriji HDD: “Izložbu radi kolega Darko Fritz. Postoje sjajni umjetnici koji su se bavili dizajnom, najdominantniji talentom svakako je Boris Bućan. Ja se nisam nikad posebno smatrao dizajnerom, naprosto mi se pružila prilika, ja se još uvijek tražim”.

Darko Fritz u naslovu izložbe želi ukazati kako Trbuljak na ovom području nije tražio previše radikalna rješenja. O tomu ovaj umjetnik kaže: “Kad je riječ o Poletu, najviše me veselilo raditi s fotografijama, onima na duplerici i na naslovnici. Znate kako je u redakciji, uvijek se nastoji stići rokove, nema puno vremena”. Fotografije s crnim okvirom, a na kojima je inzistirao, bile su jedan od zaštitnih znakova Poleta. “Taj crni okvir postoji u tradiciji fotografije već od ranije.

Mi smo ga koristili kako bismo zaštitili autorski okvir. Primjerice, Hokusai je u japanskim udžbenicima za crtanje uokvirio svaku grafiku tako da se vidi gdje je granica njegovog drvoreza, a gdje počinje papir. Kad ne bi bilo toga, nebo koje je naslikao spojilo bi se s papirom. Bilo je to nešto na čemu smo inzistirali, no ne mogu reći da se svima dopadalo”.

Na izložbi su Trbuljakov dizajn i grafičko uređivanje časopisa kao što su Polet, Novine Galerije SC, Film, Gordogan, koji nažalost odnedavno ne izlazi, potom Svijet, izložbeni plakati za Galeriju suvremene umjetnosti, Galerije SC i VN,, katalozi, filmske plakate i špice... Vrlo zapravo širok raspon: “Uređenju časopisa Film pristupio sam vrlo šturo, čisto, dok je uređenje Svijeta bila moja najdekadentnija faza, pretjerao sam u inicijalima, podvlačenjima. Vrlo su zanimljivi primjeri časopisa Svijeta kad ih je pedesetih uređivao Aleksandar Srnec.”

Na izložbi su i filmski plakati. Poznat je njegov rad, kao direktora fotografije, na filmovima ‘’Izgubljeni zavičaj’’ Ante Babaje, ‘’Ritam zločina’’ Zorana Tadića, ‘’Sokol ga nije volio’’ Branka Schmidta i ‘’Kontesa Dora’’ Zvonimira Berkovića. Manje je poznato da je radio filmske plakate: “Nisam ih puno napravio, samo par njih. Za Zorana Tadića sam radio plakat za “Treću ženu”. U arhivu sam našao plakat za film Treći čovjek iz 1949., i reinterpretirao sam ga. Primjerice, na mjestu gdje je bila katedrala svetog Stjepana u Beču, dodao sam još jedan toranj kako bih povezao sa zagrebačkom katedralom i slično na još nekoliko detalja” kaže Trbuljak koji je potom zrcalno spojio oba rada.

Babaja i Tanhofer

Nedavno je u Galeriji f8 imao oproštajnu izložbu, otišao je naime nakon trideset godina predavačkog staža u penziju. Izložbu je posvetio Anti Babaji i Nikoli Tanhoferu: “Ovim je profesorima bilo je jako stalo da njihovi studenti krenu u život, a zahvaljujući njima dvojici i počeo sam raditi na filmu. Ante Babaja me pozvao na snimanje filma ‘Izgubljeni zavičaj’.

Bila je nevjerojatna hrabrost, da je dao tek svršenom studentu akademiji da snima igrani film, a prije toga je radio s velikanom Pinterom. Tanhofer je bio tu kada me ulovila panika, uvjerio me da ja to mogu napraviti. Važni su mi kao ljudi, kao osobe koje su me gurnule u život”.

Nedostaje li mu Akademija, profesorski posao, je li mu teško pao odlazak: “Ne bih rekao da mi je teško pao, no volio sam sjediti u dvorani i gledati filmove koje su student donijeli prvi put, da vidim što su napravili, kako su se razvijali, da ih savjetujem. To je taj trenutak koji mi malo nedostaje”.