Picasso, Warhol, Rembrandt

JUTARNJI OTKRIVA NEPOZNATO BLAGO NSK Što sve krije najstarija i najveća zbirka grafike u Hrvatskoj čiji će dio biti izložen u Klovićevim dvorima

Zgrada NSK i neke od umjetnina koje se tamo čuvaju
 Marko Todorov / Hanza Media

“Papir je zlopamtilo. Sve umjetnine na papiru, nakon što budu pokazane na nekoj izložbi, ne mogu se kasnije izlagati već moraju ležati u mraku sljedeće dvije godine. Tako je i s ovim djelima koja gledate. Nakon što se izložba zatvori, neće se moći vidjeti puna dvadeset i četiri mjeseca.

Primjerice, ‘Bogorodicu’, rad Jurja Julija Klovića, od nas su nedavno zatražili na posudbu za jednu izložbu koja je održana u Milanu. No, iako smo se inače spremni odazvati na posudbu ozbiljnim projektima, ovoga puta Klovića im nismo poslali jer smo znali da u tom slučaju rad ne bismo mogli pokazati na našoj obljetničkoj izložbi”, govori nam Tamara Ilić-Olujić, voditeljica grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U trenutku dok nam to govori jedan od suradnika na izložbi u Klovićevim dvorima pažljivo namješta na prozor veliki, teški zastor. Ne smije biti previše svjetlosti, osjetljiva je građa. Kako nastavlja naša sugovornica, koja o svim tim aspektima mora voditi računa: “Sunce jako izblijedi papir, koji je osjetljiv na oštećenja, zato se moraju staviti zastori”.

Remek-djela u ladicama

U četvrtak se u Galeriji Klovićevi dvori otvara izložba posvećena stotoj obljetnici Nacionalne i sveučilišne knjižnice, naziv je izložbe “Linija ljepote, trag nadahnuća - prvih 100 godina NSK”, a jedan je od izložaka Klovićeva “Bogorodica”, među važnijim djelima na izložbi, postavljena iza velikog stakla. U zbirci se čuvaju i djela Rembrandta, Pabla Picassa, Andyja Warhola, Georgesa Grosza, Giovannija Battiste Piranesija, Maxa Pechsteina, da nabrojimo samo neke od stranih autora. Ukupno je u toj zbirci oko 200.000 grafika, crteža, plakata, razglednica, grafičkih mapa. Riječ je, navela je Tamara Ilić-Olujić, o najstarijoj i najvećoj zbirci grafike kod nas. No, ujedno i o zbirci koja nema svoj izložbeni prostor.

Gdje i kako se inače čuvaju sva ta djela, ta golema količina, naša sugovornica objašnjava za Jutarnji: “Nalaze se na drugom katu naše institucije. Tamo imamo spremišta koja im pružaju odgovarajuće mikroklimatske uvjete. Relativna je vlaga do 50 posto, temperatura je devetnaest, dvadeset stupnjeva. Smještena su u odgovarajućim ormarima, u ladičarima. Većina radova je u papirima, odijeljena, no ne i sva građa. Radi financijskih sredstava, naime, nismo u mogućnosti sve opremiti, ali i na tome se radi. Puno je plakata i razglednica. Kako su pristizala pojedina djela, tako smo ih zbrinjavali”. Mogu li se te umjetnine vidjeti, po želji? “Mogu, otvoreni smo za javnost. Naši korisnici su uglavnom studenti, istraživači koji se bave određenim područjima, ili istražuju povijest umjetnosti, ili se bave starim razglednicama i poviješću pojedinih gradova”. Za pretpostaviti je da se građa treba istraživati s bijelim rukavicama, da je to preduvjet? “Da, tako je”, odgovara.

Jedna od umjetnina koje se na izložbi posebno čuvaju, pod staklom, “Autoportret” je slavnog nizozemskog umjetnika Rembrandta koji je, poznato je, gotovo pa opsesivno slikao sebe, i kroz to, promjene i u svojem životu i umjetničkom rukopisu. Kako je ovaj rad, inače poprilično malih dimenzija, no virtuozno izveden, uopće došao u zbirku, pitamo našu sugovornicu? “Koliko nam je poznato, Rembrandtovu grafiku je kupio Izidor Kršnjavi u Grazu, nakon čega ju je donio sa sobom u Zagreb i donirao”, odgovara. Ovaj bakropis inače datira u 1638. godinu, umjetnik je tada, u ranim tridesetim godinama, naslikan s kićenom kapom na glavi i još poprilično samouvjeren. Život ga nije štedio, pružao mu je brojne uspone, padove i ponovno uspone, sve se to umjetniku vidi na licu, tijekom godina. No, u ovom je trenutku sve još u redu.

A Picasso? “Španjolski je umjetnik, poznato je, radio plakat za film Veljka Bulajića ‘Bitka na Neretvi’. Kad je trebalo platiti Picassa, koji je plakat napravio po svojoj slici ‘Otmica Sabinjanki’, dogovoreno je, koliko je poznato, da isplata bude jedan sanduk vina”, prepričava nam anegdotu vezanu uz plakat naša sugovornica. Uz izložbu se napominje kako je Picasso ilustrirao francusko izdanje Jame Ivana Gorana Kovačića, što je manje poznato, no kako nam kaže Tamara Ilić-Olujić, oni taj rad nemaju u svojoj zbirci.

Pravilo obaveznog otiska

A Warhol? “Rad tog američkog umjetnika nismo izložili, činilo nam se da je bio poprilično već apostrofiran u javnosti, a nekako se nije uklopio u koncepciju”, kaže nam voditeljica grafičke zbirke NSK. Kako dolaze do umjetnina, otkupima ili donacijama? “I jedno i drugo, no postoji pravilo obaveznog otiska, da nam primjerice oni koji tiskaju plakat, a posebno se to odnosi na plakate vezane uz likovnost, moraju dati jedan primjerak”, objašnjava. Znalo se dogoditi da odbiju neku donaciju, primjerice jednom je građa, nastavlja naša sugovornica, “došla u prilično lošem stanju, gotovo nepopravljivom, nismo mogli primiti donaciju, no to se rijetko događa”.

Zbirka NSK osnovana je na početku 1919. godine, a o njoj se počelo razgovarati godinu dana ranije. Inicijativu su dali poznati umjetnici Crnčić, Krizman, Šenoa, Čikoš Sesija, Kovačević, Babić, Krizman, a trebala se temeljiti na zbirci plemića Johanna Weicharda Valvasora, borca u službi Zrinskog, povjesničara, matematičara, arheologa, magičara i alkemičara, koji je prikupio 7752 grafike i crteža u svojoj sakupljačkoj strasti. Sačuvana je i prepiska o tome zašto je zbirka baš u ovoj instituciji, a prepiska se odvijala između tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Vlade. Zemaljska je vlada, naime, pisala kako Akademijine prostorije nisu sigurne za pohranu umjetnina, jer nisu “ni izdaleka tako sigurne proti požaru, kao po modernoj tehnici izvedena zgrada sveučilišne knjižnice, nastavivši da tako “opsežna i skupocjena zbirka Valvasorovih slika mora ostati u pohrani knjižnice do 1964. godine”.

Samo par mjeseci kasnije, u svibnju 1919. godine Artur Schneider, prvi ravnatelj knjižnice, uputio je dramatičan apel, i to na adresu Kaptola, da se treba osnovati posebni grafički dio zbirke, jer joj “inače prijeti opasnost da zatvorena u željeznoj blagajni, zgnječena i izložena crvotočini, propadne”. Kaptol je pristao podmiriti te troškove, i Valvasorova je zbirka, prva u nizu mnogih, pristigla u NSK. Schneider je ozbiljno shvatio svoju ulogu, i pokušavao je te, prve poratne godine, skupiti novac za kupiti plakate koje su europski umjetnici radili za stradalnike u Prvom svjetskom ratu. Nažalost mu to nije uspjelo, no zato je sve umjetnine smjestio u paspartu, u skladu s pravilima struke. Nabavio je i željezna vrata i rešetke na prozorima, kako bi povećao sigurnost čuvanja ovih umjetnina. Tijekom Drugoga svjetskog rata grafička je zbirka smještena u trezor NSK. U Kaptolu je, pak, smještena Valvasorova zbirka, jer s čeličnom blagajnom, u koju je smještena, ne bi stala zbog svoje težine u trezor NSK. Valvasorova zbirka, kako nam kaže Tamara Ilić Olujić, danas je u HAZU. Ostatak zbirke je u knjižnicu vraćen 1957., te su umjetnine preseljene i u novu građevinu, kada se selilo.

Biškupićeva zbirka

Tamara Ilić Olujić ističe i vrijednost grafičkih mapa, među njima izdvaja mape iz Zbirke Biškupić, nekadašnjeg ministra kulture i također strastvenog kolekcionara umjetnina. Kako navodi: “Izdavačka produkcija grafičkih mapa Zbirke Biškupić broji više od stotinu primjeraka, nastalih u gotovo četrdesetogodišnjem razdoblju”. Inače, jedna od posljednjih donacija NSK bila je kada je Krešimir Penavić, zagrebački matematičar i njujorški broker, donirao djela Mirka Ilića, a jedan od tih radova, koji se referira na 11. rujna, može se vidjeti i na zagrebačkoj izložbi. S Penavićem smo svojedobno razgovarali baš o toj donaciji, a na upit zašto baš ova institucija, odgovorio je: “Donirao sam trideset i sedam plakata jer sam shvatio da inače izuzetno kvalitetna zbirka NSK nema niti jedan Ilićev plakat”.

Na izložbi je još niz umjetnina, ovo su neki od štikleca: najstarija razglednica u zbirci pokazuje jednu od najstarijih željezničkih pruga Europe, Arth-Rigi-Bahn, a datira u 1886. godinu. Izložen je plakat kojim se reklamira Plitvica Sergija Glumca, kojeg je naručila turistička agencija Putnik, no taj plakat nije izveden radi, navodno, visoke cijene. Izložena je, potom, razglednica iz 1926. godine, s tadašnjim najpoznatijim stanovnikom zagrebačkog Zoološkog vrta, fotogeničnim majmunom Štefekom. Dvije je prijateljice portretirao u grafici Jerolim Miše, a svoju suprugu Rosemarie de la Rayere Milivoj Uzelac. Zasebno se čuva i izlaže portret Violantis Pignae, supruge tajnika vojvode od Ferrare, koju je portretirao Martin Rota Kolunić. Na litografiji je, pak, August Kneisel prikazao urotnika Giuseppea Fieschija, Korzikanca koji je pokušao atentat na francuskog kralja Louisa-Philippea; a na grafici je s ljubavnicom Ninom Lassave. George Grosz, pak, prikazuje gospođu u bundi i njezina supruga i psa, pored njih prosjaka, njemački ekspresionist često je prikazivao suprotnosti. Izložen je i plakat Dušana Bekara za Startas, Borovo iz 1987. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 10:01