Kako su Seder i Bošnjak završili baš u istom košu?

ZAGREB - Jedna mala privatna zagrebačka galerija, Mona Lisa, raznoliku ponudu grafika i manje vrijednih slika objedinjuje izložbom pretencioznog naziva “Hrvatsko slikarstvo od Crnčića i Vidovića do Knifera i Stančića”. Izložba je, naravno, bez ikakve kustoske koncepcije. Takvo bi manipuliranje modernom umjetnošću trebalo zakonom zabraniti. Ipak, modernu umjetnost, srećom, u svoj njenoj raskoši, možemo vidjeti u za to nadležnijim institucijama, poput Moderne galerije. No, ista institucija nudi puno lošiju sliku naše suvremene umjetnosti.

S proljećem u Zagreb dolaze i turisti. Kako će proći stranac koji po stalnim postavima zagrebačkih galerija traži suvremenu umjetnost? Dosta loše.

Upravo je, nakon zatvaranja izložbe Ljube Babića, otvoren dio novog-starog postava drugog kata Moderne galerije. Iz galerije javljaju: “Postav je obogaćen novim otkupima, djelima Krune Bošnjaka, Miroslava Kraljevića... velikana naše umjetnosti”, čime su ova dvojica stavljena u istu ravan.

Prizor je kaotičan i bizaran: na ulazu u taj dio galerije posjetitelja dočekuje sjajni, ekspresionistički Dvostruki autoportet s potpisom majstora enformela Đure Sedera, jednog od naših najvećih živih slikara. Tik uz njega stoji maniristički, osrednji doseg Munira Vejzovića. Iznad ulaza je veliki tigar, rad Brace Dimitrijevića, iz iste serije iz koje je doma imao jedan rad i Ivo Sanader, a tu je i njegov omiljeni slikar Tihomir Lončar.

I jednako kako se lako diviti samozatajnom umjetniku Mirku Zrinščaku, koji živi i djeluje na planini Učkoj, i njegovim ready-madeovima, performansima Vlaste Delimar, slikama Ivice Malčića koje prerijetko gledamo, suvremenom interpretacijom religiozne tematike Tomislava Buntaka, teško je naći obrazloženje po čemu je baš Anabel Zanze najvažnija za našu suvremenu umjetnost, pa stoji uz Murtića.

Jednaka je enigma zašto Matko Trebotić na jednoj od svojih slika, izloženih upravo u Modernoj galeriji, kao svojeg ideološkog brata ističe posve različitog Josepha Beuysa... Iz galerije ćete izaći s konfuznom slikom o suvremenoj umjetnosti, pa bi možda bilo bolje da je povijest za ovu galeriju završila sredinom prošlog stoljeća.

Kao nastavak, u Muzeju suvremene umjetnosti može se saznati gotovo sve o estetici 60-ih, i o tome kako su umjetnici 70-ih izlazili na ulice, no suvremene je umjenosti malo. Svakako vrijedi istaknuti Distributivnu pravdu Andreje Kulunčić, i izložbu Essl nagrade.

Možda ćemo biti bolje sreće kada na Črnomercu uskoro bude otvorena galerija Lauba, specijalizirana za suvremenu umjetnost.