Kamenje Stonehengea, teško 6 tona, nosili su 750 kilometara. Evo što kažu stručnjaci o novom, zapanjujućem otkriću

Najveći kamen oltara u srcu Stonehengea zapravo je škotskog, a ne velškog podrijetla, pokazali su znanstvenici koji su istraživali njegov kemijski i mineralni sastav. To fantastično otkriće zapanjilo je stručnjake i razbilo nekoliko stoljeća dugo vjerovanje o porijeklu stijene u središtu prethistorijskog spomenika. Još uvijek se ne zna kada je točno divovski kamen stigao na Salisburyjsku ravnicu u Wiltshireu, no znanstvenici vjeruju da je to bilo u razdoblju između 2620. i 2480. godine prije naše ere. Raspravlja se i je li danas horizontalno postavljen kamen nekad stajao uspravno. Novo otkriće implicira da je jedan od najpoznatijih kamena na svijetu prenesen s puno dalje lokacije nego što se ranije vjerovalo – najmanje 700 kilometara.

Smatralo se da je šest tona teška stijena u središtu drevnog hrama stigla iz Walesa jer je većina njih u Stonehengeu porijeklom iz tog dijela velike Britanije. Znanstvenici su analizirali njegov kemijski sastav i minerale i s 95 posto sigurnosti zaključili da je stigao sa sjeveroistoka Škotske. Koautor studije Richard Bevins sa sveučilišta Aberystwyth rekao je da je to otkriće „doista nevjerojatno”. „To mijenja ono što smo vjerovali prošlo stoljeće”. „Uspjeli smo utvrditi dob i kemijski otisak vjerojatno jednog od najpoznatijih stijena u svjetski poznatom drevnom spomeniku”, rekao je. „Sad možemo utvrditi da je taj kamen škotskog, ne velškog podrijetla”, zaključio je, no dodao da se istraživanje nastavlja kako bi se utvrdila točna lokacija.

Drugi koautor studije objavljene u časopisu Nature, Robert Ixer, rekao je da ovaj zaključak otvara pitanje kako se tako velik kamen prenio iz tako velike udaljenosti, kao i zašto je to uopće učinjeno.

Justin Tallis/Afp

Stonehenge je, smatra se, građen oko 1500 godina. Sastoji se od vanjskog kruga od velikog kamenja težine oko 25 tona, poznatog kao sarsen, te unutarnjeg prstena i oltara izrađenih od manjeg kamenja uglavnom od oko 3 tone, poznatog kao plavo kamenje. Izraz plavi kamen označava bilo koju stijenu koja nije sarsen – plavo kamenje je napravljeno od raznih vrsta stijena. "Ono što je jedinstveno kod Stonehengea je udaljenost na kojoj je kamenje prevezeno" rekao je geolog Richard Bevins sa Sveučilišta Aberystwyth u Velikoj Britaniji. Većina kamenih krugova napravljena je od stijena pronađenih u krugu od jednog kilometra od nalazišta, kaže Bevins.

William Edwards/Afp

Nakon što je vijest obišla svjetske medije, iz Guardiana su pitali stručnjake što misle o tome. Kako pišu, premještanje megalita činilo se toliko napornim zadatkom da su neki akademici predložili da je stigao u Wiltshire kroz prirodni proces glacijacije. " Ali ovaj scenarij isključuje otkriće da je kamen imao škotsko podrijetlo jer je protok leda iz regije bio u smjeru sjevera".

Postoje i dokazi da su stijene izvađene iz krajolika, a ne slučajni nalazi. "Na temelju našeg terenskog rada u jugozapadnom Walesu vjerojatno je kamen izvađen, nije samo ležao na površini", rekao je profesor Richard Bevins. Arheolozi su prethodno pronašli kamene klinove i čekiće u području Preseli u Walesu koji se čine oblikovanima upravo za takav zadatak.

Sljedeći posao bio bi podizanje kamena sa zemlje, što je manje teško nego što zvuči, prema Julianu Richardsu, arheologu i TV voditelju. To se temelji na njegovom vlastitom iskustvu, kada je svjedočio podizanju 12-tonskog kamena s neolitske grobnice tijekom posjeta Cornwallu prije nekoliko godina. "Podcijenio sam težinu toga, ali upravo smo to pokrenuli nizom drvenih poluga", rekao je. "Podizanje nije problem, ali pomicanje jest." Richards nagađa da je kamen možda bio privezan za drvene sanjke i povučen trupcima raspoređenim poput željezničkih pragova pomoću užadi napravljene od biljnih vlakana" rekao je za Guardian.

Stručnjaci su podijeljeni oko toga je li kopno ili more vjerojatnija opcija za daljnje putovanje kamena. "Mislim da je došao preko kopna i da je možda trajao dugo i nije nužno bio u jednom potezu", rekla je Heather Sebire, viša kustosica u English Heritageu. "Dolazak mjesta što je brže moguće koncept je našeg doba – uvijek smo u žurbi. Njihov način razmišljanja vjerojatno je bio vrlo različit. Možete o tome razmišljati kao o hodočašću." Teren bi bio izazovan, rekao je Sebire, ali ideja da je cijelo to područje prekriveno gustom šumom je mit. "U blizini Stonehengea to bi bilo otvoreno grmlje s grozdovima drveća", rekla je. "Da su doslovno prešli od točke A do točke B, mogli su proći mjeseci ili godine."

Sebire je govorila i o nedostatka arheoloških dokaza o naprednim neolitskim brodovima. "Eksperimenti su napravljeni pokušavajući donijeti ekvivalent plavog kamenja na splavima preko Severna", rekla je. "Bojim se da nijedan od njih nije bio uspješan. Potonuli su." Richards je više oduševljen mogućnošću putovanja morem, djelomično temeljenog na vlastitom eksperimentu rekonstrukcije u kojem je 140 ljudi pokušalo premjestiti blok betona od 40 tona. "Nismo se pomaknuli daleko. Zapravo je prilično teško okupiti tim ljudi i koordinirati ih." To je možda utjecalo na snagu neolitskih zajednica, za koje bi timski rad bio sastavni dio svakodnevnog preživljavanja. "Ti su ljudi navikli premještati veliko kamenje", rekao je Richards. "Kad vidite ljude koji su navikli premještati stvari, oni čine da to izgleda lako. Podcjenjujemo njihovu inherentnu vještinu i iskustvo."

Procjenjuje da je možda bilo potrebno 40 do 50 ljudi da vuku oltarni kamen, ali se pita bi li ga čak i jak tim mogao nositi preko brda i oko planina. I premda nisu otkrivene sofisticirane posude, postoje dokazi o trgovini kamenim sjekirama. "Ova ideja da svi žive u malim izoliranim skupinama nije ispravna", rekao je Richards. Uvjerljivi dokazi o ruti oltarnog kamena mogu ostati izvan dosega, ali stručnjaci se slažu da je putovanje još jedan dokaz domišljatosti neolitskih graditelja. "Ti su ljudi bili isti kao i mi", rekao je Sebire. "Bili su jednako pametni i poduzetni."