Koširov dijalog s Meštrovićem i put na Lezbos Darije Jelinčić

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika sezonu je započelo, paralelno, s tri izložbe u isto vrijeme otvorene, svaka je u svojem zasebnom prostoru. O skupnoj izložbi suvremenog pejzaža na kojoj izlažu Vrankić, Vehabović, Vrkljan i još mnogi autori, već smo pisali.

U prostoru Bačve otvorena je samostalna izložba Vitolda Košira. Vitold Košir akademski je kipar i akademski glazbenik koji se u slobodno vrijeme, intenzivno, bavi sokolarstvom. Svira violu u Simfonijskom orkestru HRT-a i bas gitaru u rock bandu Cry Babies, a i medij grafike nije mu stran. Često se uz ovog umjetnika spominje njegova svestranost, dapače, ne pamtim tekst o Koširu u kojemu sve to nije nabrojano, no njegove su skulpture, kada je riječ o izložbama, naprosto teško odvojive od glazbe.

Uostalom, podsjetimo, na prošlogodišnjoj izložbi u Gliptoteci HAZU skulpture je i nazvao vezano uz glazbu, od primjerice Šostakovičeve “Pete simfonije” do “Anybody Seen My Baby” Rolling Stonesa, bilježeći, zapravo, svoje intimne predodžbe kako izgleda muzika. I Antun Motika, podsjetimo, znao je nekoć prikazivati glazbu kroz likovnost, postoji čitava jedna skupina umjetnika koja je povezivala dvije grane stvaralaštva, grane kojima su, uostalom, i mnogi zajednički pojmovi: linija, struktura, forma, ritam. Koširov pristup, pri tom, dodajmo, nikako nije prvoloptaški, to su radovi čije promatranje zahtijeva prepoznavanje raznih referenci.

Ovaj umjetnik često koristi u svojim skulpturama materijale poput asfalta i betona pa neki od radova imaju i po par stotina kila. Materijal, beton, u jednom mi je razgovoru rekao Košir, u početku je žitki materijal, pa mu pristupa kao slici, kasnije se u procesu stvrdne pa ga oblikuje kao skulpturu.

Na novoj izložbi, nazvanoj “Inverzija”, Košir polazi od samog izložbenog prostora u kojemu je HDLU smješten, građevine bogate povijesti koja se najčešće kolokvijalno naziva Džamijom, prostora koji je, poznato je, projekt Ivana Meštrovića.

Kružni izlagački prostor Bačve, koji prati vanjski oblik zgrade, neobičan je izlagački prostor, kojim su bili oduševljeni i mnogi strani umjetnici, od primjerice nedavno preminulog fotografa Petera Lindbergha do jednog od najvažnijih suvremenih slikara Luca Tuymansa.

Košir izlaže dva različita ciklusa. Prvi polazi od vanjskih bijelih kamenih Meštrovićevih stupova, koji i danas plijene pažnju. Koširov ciklus koji se referira na te stupove čine bijeli reljefi na zidovima Bačve. Drugi ciklus polazi od činjenice da su u samom prostoru pocrnjeli prozori koji, praktički, upijaju svjetlost. Košir stoga u unutarnjem krugu svoje izložbe, na postamentima, postavlja tamne reljefe koji upijaju svjetlost.

Bilo je u posljednje vrijeme više radova koji su ulazili u direktan odnos s izlagačkim prostorom HDLU, no većinom je bilo riječ o djelima koja su se odnosili na povijest građevine, kao u slučaju Igora Grubića, primjerice, ili onih koji su kritički propitivali novije intervencije u neposrednoj okolici.

Skulpture Vitolda Košira reagiraju isključivo na sam prostor, na građevinu, na njezino oblikovanje.

Predgovor izložbi, nažalost poprilično hermetičan, piše Željko Marciuš, a traje do 22. rujna.

U gornjem prostoru, prostoru zvanom Prsten, pak, izlaže Daria Jelinčić. Paralelne izložbe nisu napravljene da bi se tražila neka poveznica među autorima, dapače, sve su to samostalni nastupi, no u ovom slučaju neke je poveznice teško izbjeći. Naime, tema je skupne izložbe pejzaž, odlazak u pejzaž i sokolarstvo Koširu su trajni izvor inspiracije (iako, doduše, teže prepoznatljivi u njegovim kiparskim radovima), a izložba se Darije Jelinčić zove “Escapes” jer govori upravo o tomu, o bijegu u prirodu. Umjetnica koja trenutačno živi u Pragu, stresnu je svakodnevicu iz češke prijestolnice u jednom trenutku odlučila zamijeniti last-minute putovanjem za otok Lezbos u Grčkoj. Tamo pronalazi potreban spokoj, a fotografijom bilježi ljude, u situacijama opuštanja, dok se u pozadini spajaju horizonti, nebo i more, i to gledamo na izložbi. Autorica koja je studirala sociologiju, a potom fotografiju, istražuje kako ljudi nalaze rješenja za probleme koje im stvaraju urbani prostori. Osim u Pragu, istom se temom bavila za vrijeme svojih putovanja u Nizozemskoj, Americi, Vijetnamu, Tajlandu i Kambodži...na svim tim mjestima tragajući za trenucima spokoja.