MAGNUS RESCH 'Moj tim eksperata dovest će rijeke posjetitelja u MSU'

Iako je u ranim tridesetima, stručnjak za tržište umjetnina iz Njemačke, Magnus Resch ima impresivan životopis iza sebe: toliko je dobro zarađivao prodajući umjetnine da je sam sebe školovao, na Harvardu, pa na London School of Economics. Zatim je otvorio stranicu www.larryslist.com, koja okuplja vodeće ljude trgovine umjetninama. Njegova knjiga “Menadžment u umjetničkim galerijama” bestseler je preko njemačkog Amazona. Njemačke ga novine nazivaju wunderkindom.

U ponedjeljak je moderirao tribinu o odnosu umjetnosti i marketinga u Zagrebačkoj školi ekonomije i managmenta, gdje inače predaje, uz Sveučilište St. Gallen u Švivarskoj. Resch hrvatsku likovnu scenu, čini se, dobro poznaje kao insajder, jer imena koja spominje u intervjuu zasigurno nisu imena koja će se pronaći na prvu; Silvio Vujičić, Dina Rončević te street umjetnik Lonac.

Kako ste odabrali institucije, MSU i Laubu, za panel?

- Veliki sam fan obje institucije. Dvanaest je ljudi iz moga tima dva mjeseca radilo na konceptu marketinga i sponzorstva u MSU. Smatram da Snježana Pintarić obavlja dobar posao. No, dva su glavna izazova s kojima se trenutačno suočava svaki muzej na svijetu - pronaći korporativne sponzore i povećati broj posjetitelja. Smatram da Hrvatska ima potencijal i da može postati umjetničkim laboratorijem čitave Istočne Europe.

Vaša knjiga “Management von Kunstgalerien” je bestseler na njemačkom tržištu, sljedeće godine čitat ćemo i engleski prijevod. Koja je tajna kulturnog menadžmenta, koju otkrivate?

- Ako vam kažem, hoćete li i dalje kupiti moju knjigu? Umjetničke institucije trebaju više menadžmenta. Svi govore o umjetnosti, no ne i efikasnosti, marketingu okrenutom kupcu i izvorima prihoda.

Pročitala sam da ste ušli u ovaj posao i zato što smatrate da je tržište okrutno, i raspršeno, i želite to promijeniti? I u intervjuu u Forbesu spominjali ste da je tržište umjetnina jedno od posljednjih koje ne pokazuje transparentnost?

- Smatram da će profesionalnost podići transparentnost, što će dovesti nove kolekcionare na tržište. Imamo mnogo umjetnosti, a vrlo malo kupaca. Drugo je pitanje zašto se primjerice umjetničko djelo na aukciiji u Christie’su prodaje za 200 tisuća eura, dok isto djelo u galeriji košta samo 40 tisuća. Zašto umjetnina izložena u Berlinu košta pet tisuća eura, i nitko ju ne kupi, a onda se mjesec dana proda u New Yorku, za osam tisuća. Internet je donio promjene u svim industrijama, jedino je trgovina umjetninama ostala netaknuta.

Možete li našu publiku upoznati s vašom web stranicom Larry’s list?

- Ova je stranica prvi korak ka transparentnosti. Moj tim od 25 zaposlenika istražuje najrelevantnije kolekcionare umjetnina diljem svijeta i donosi sve podatke o njima. Ona je poput adresara ispunjenog kolekcionarima umjetnina. A naziv mi se naprosto svidio. U svijetu umjetnosti sve web stranice počinju riječju art; Artnet.com, artprice.com... Želio sam nešto drugačije.

Vi ste se školovali zahvaljujući sposobnosti prodaje umjetnina?

- Osnovao sam galeriju kao dvadesetogodišnjak, da financiram studij. Prvi su mi klijenti bili prijatelji moga brata.

Koja biste vi djela kupili?

- Veliki sam ljubitelj Norberta Biskyja. No, sviđa mi se i hrvatska scena: Lonac, Silvio Vujičić i Dina Rončević...

Dio vremena živite u Berlinu, gradu s najvažnijom umjetničkom scenom. No, prema vašem istraživanju, mnoge berlinske galerije rade bez profita?

- Berlin je fantastičan grad i važno je mjesto za suvremenu umjetnost. Tamo se odvijaju izložbe svjetskog ranga, ima mnogo jeftinih ateljea, scena je živa. No, nedostaje kupaca i 40 posto galerija u Berlinu posluje s minusom. Ne želite biti galeristom tamo.

Modni mag Pinault je muzej otvorio u Veneciji, a Bernard Arnault u Parizu. Je li to dobro: privatni kolekcionari postaju oni koji definiraju ukus za suvremenu umjetnost?

- Uvijek postoje oni koji svojim ukusom određuju tržište. Nekad su to bili Mediciji, kasnije aristrokracija, danas menadžeri hedge fondova. Na tržištu umjetnina, koje je u potrazi za novim imenima, kolekcionari umjetnosti preuzimaju ulogu institucija, muzeja. To nije loša stvar. No, bit će zanimljivo promatrati što će biti sa zbirkom kada kolekcionara ne bude, kada je preuzmu nasljednici. Louvre je ipak star 200 godina.