Man Ray: revolucionirao je fotografiju, a slikao je nesvjesno

U petak rano prijepodne mnogo je posjetitelja čekalo na red za izložbu Mana Raya u Kunstforumu u središtu Beča, govoreći na više jezika, a čekalo se oko pola sata na ulazak. Organizatori izložbe tvrde kako je ovo prilika da se prvi put na jednom mjestu upozna kompletan opus umjetnika i da se izlože i rani radovi gotovo posve nepoznati široj europskoj publici. Pa, iako na izložbu izvana poziva dobro poznat rad “Ingresova violina” za koju umjetniku 1924. godine pozira njegova tadašnja ljubav, plesačica i muza Kiki de Montparnasse, u samom postavu izložbe naći će se obećano: rijetko izlagani radovi.

Kustosica je izložbe Lisa Ortner-Kreil. Obuhvaćen je sav raspon umjetnikova stvaralaštva, slike, fotografije, skulpture, ready-made, avangardni filmovi, kinetičke skulpture, umjetnički objekti i sl. Man Ray, dokazuje kustosica izložbe, jedan je od pionira multimedije. Bio je vizionar, jedan od umjetnika koji su udarili temelje umjetnosti kakvom je vidimo danas. On je sam jednom ironično rekao: “Kažu mi da sam ispred svog vremena, ja smatram da su drugi u zaostatku s vremenom”. I dok je neke autore, priznate u svoje doba, vrijeme pregazilo, Mana Raya je potvrdilo. No, to ne znači da nije bio prepoznat u svoje vrijeme. Dapače.

Man Ray

Naći će se tako na izložbi njegovi eksperimentalni fotografski portreti, ali i oni klasični koje je radio po narudžbi za Harper’s Bazaar, Vogue, Vanity Fair. Za portrete su mu pozirali, a pokazano je i na bečkoj izložbi, suvremenici: Pablo Picasso, Ava Gardner, Jean Cocteau, Igor Stravinsky, Virginia Woolf, Coco Chanel, Dora Maar, Georges Braque, Salvador Dali, pa i Catherine Deneuve. A na samom kraju izložbe prikazani su i utjecaji koje je estetika tog umjetnika ostavila na suvremenu pop-kulturu, primjerice spot Depeche Modea “Barrel of a Gun”, modne revije Viktora&Rolfa i Jean Paul Gaultiera, reklame, stripovi i sl.

Ipak, ono što se danas uzima zdravo za gotovo, tvrdi kustosica izložbe, u doba Mana Raya bio je pionirski pothvat. Zato je i najveća soba na izložbi posvećena upravo multimediji. Man Ray je sam tvrdio da umjetnik mora biti iznad medija, odnosno pronaći onaj koji najbolje odgovara njegovoj trenutačnoj ideji. Izložbu prate tekstom i objašnjenja pojedinih radova, kao i mnogi citati iz umjetnikove autobiografije iz šezdesetih nazvane “Autoportret”. U jednom citatu, tako tumači, primjerice, kako bi “sve kritičare trebalo ubiti”.

Na početku karijere radi tehničke crteže, kojima je fasciniran još od školovanja, i kronološki su ti crteži i na početku izložbe. Ulazom, pak, dominira golem umjetnikov autoportret s fotoaparatom. Bio je tehnički vješt, sam je iznova spajao leće kupljenog fotoaparata.

Gabrielle Chanel (1935.-1936.)

Fasciniran šahom

Odmah su uočljive i razne šahovske figure, koje je oblikovao sam Man Ray, kako bi tu igru igrao sa svojim prijateljem, još jednim velikim umjetnikom, Marcelom Duchampom. Upoznala ih je Rayeva prva žena Adon Lacroix. Man Ray, rođen kao Emmanuel Rudsitzky, u obitelji prodavača tkanine u Philadelphiji, 1890. godine, nakon ženidbe s njom promijenio je ime i prezime, jednako kao što je to prije učinila ona. Man Ray i Marcel Duchamp upoznali su se preko te belgijske pjesnikinje u jednoj umjetničkoj koloniji u Ridgefieldu u New Jerseyju 1915. godine, igrajući tenis.

Duchamp nije govorio engleski, a Man Ray gotovo ništa francuski, no Lacroix je prevodila. Također, Duchamp je prema sjećanju svjedoka bio suzdržan i samozatajan, dijete iz bogate obitelji, Man Ray vedar i veseo, dobro umrežen s mnoštvom kolega, dijete roditelja koji su sklapali kraj s krajem i koji su u potrazi za kruhom, dok je bio još dječak, preselili u Brooklyn. No, razlike ih nisu spriječile, prijateljstvo dvojice umjetnika bilo je obostrano i na prvi pogled: u umjetnosti su slično razmišljali, nije im smetala ni socijalna ni početna jezična barijera.

Tumači se, nadalje, shodno njihovim životnim situacijama, da Duchamp “nije imao problema pa nije imao ni rješenja”, a Man Ray imao je “samo rješenja”. Zajedno su istraživali ideje originala, dokumentacije, seksualnosti, umjetničkog potencijala u predmetima iz svakodnevice, na što je Mana Raya potaknuo Duchamp. Pod Duchampovim je utjecajem Man Ray predmete iz kućanstva, poput, primjerice, pegle pokazane i u Beču, pretvarao u tajanstvene umjetničke objekte (pegla je s čavlima, pa djeluje prijeteće) i potom ih snimao ili slikao. “Enigma Isidore Ducasse”, pak, ready-made je, šivaća mašina prekrivena dekom pa omotana užetom, na posudbi iz londonske Tate Modern.

Struktura i ritual igre

Duchamp je Mana Raya, kako se može pročitati na izložbi, izvorno naučio igrati šah. No, Mana Raya više su zanimali struktura i ritual same igre, pa je često slikao i uzorke šahovske ploče, koji su u postavu izloženi uz njegove figure. Također, poznate su fotografije Mana Raya u kojima portretira Marcela Duchampa kao njegov ženski ego, Rose Sélavy, najčešće pod šeširom i u vrlo ženstvenoj pozi. Riječ je, tumači se, o jednom od zasigurno enigmatičnijih radova 20-ih godina prošlog stoljeća.

Duchamp se, uostalom, često bavio temom androginosti u umjetnosti (poznata je njegova “muška” verzija Mona Lise). U sobi koja slikovito govori o odnosu dvojice umjetnika je i slikarski portret Adon Lacroix. Svoju suprugu, pjesnikinju kako spava, Man Ray je naslikao na vješt, no vrlo klasičan način. Bio je to i ujedno prvi rad kojeg je ikad prodao, na nagovor tada vrlo utjecajnog Alfreda Stieglitza jednom privatnom kolekcionaru za 150 dolara. Stieglitz ga je, inače, u njegovoj kasnijoj karijeri i podržavao. A upravo je Stieglitzov rad utjecao na Mana Raya, njegove fotografije koje je vidio još kao mladić oduševile su ga jer su bile “oslobođene anegdote i jeftinog sentimenta”.

'Noire et Blanche(1927.)

Duchamp, s kojim ostaje prijatelj do njegove smrti, bio je i jedan od onih koji su potaknuli Mana Raya da ode u Pariz, a financijski ga je u odlasku podržao mecena Ferdinand Howald. Man Ray u New Yorku je bio član i suosnivač radikalnog umjetničkog pokreta dada. No, nikad nije do kraja osjećao da je pripadao grupi, zapravo nije nikad osjećao da potpuno pripada bilo kakvoj grupi, iako se kasnije u Parizu pridružio nadrealistima, bio je izvan kategorizacije. Stalno je tragao za novim idejama, izazovima, kretao iz početka, pa valja pretpostaviti da mu odlazak u Pariz nije pao teško. A tamo se, kad je stigao 1921., osjetio kao doma.

Podržavaju ga i Pablo Picasso i Gertrude Stein i Jean Cocteau, nadrealisti su ga prihvatili, sprijateljuje se s Andréom Bretonom, on sam tumači: “Slikam ono što vidim zatvorenih očiju” upravo kako su stvarali i nadrealisti. Prvu samostalnu izložbu ima na dolasku, već 1921., izlaže i na znamenitoj međunarodnoj izložbi nadrealista 1938. godine. Na izložbi je mnoštvo nadrealističkih slika, među najpoznatijima je svakako slika biljarskog stola neobično poslaganog ispod oblaka šarenih boja, “La Fortune”, na posudbi iz njujorškog Whitney Muzeja. On je ovako objasnio odabir medija: “Slikam ono što se ne može fotografirati, što dolazi iz imaginacije ili snova, iz nesvjesnog. Fotografiram stvari koje ne želim slikati, koje postoje”.

Izumio je svoj vlastiti pravac u fotografiji, rayografiju, za što je tumačio kako ga veseli jer radi “direktno sa svjetlošću”. Nije uvijek bio zadovoljan svojim dugim ekspozicijama, primjerice kad je portretirao Markizu Casati, a riječ je o danas njezinu vrlo poznatom portretu s tri para očiju. No, ta je ljubavnica Gabriela D’Annunzija i mnogih drugih, po mnogima jedna od najfatalnijih i najkontroverznijih žena epohe, rekla da je portretirao njezinu dušu i zamolila ga da fotografiju ne uništi, kako je želio izvorno. Na izložbi je portret markize okružen mnogim prizorima plesačica, koje je taj umjetnik često bilježio. Uz rayografiju, izumio je i solarizaciju, djelomično osvjetljivanje negativa za vrijeme razvijanja fotografije. Tu u umjetnikovu priču ulazi žena koja je ostavila najviše traga na njegovo stvaralaštvo i na njega osobno, Lee Miller. Nakon što ga je ostavila, a imala je za to i konkretnog razloga, mjesecima se nije trijeznio.

Traennen (1933.)

Zajednički rad

U svakom slučaju, velika je posebna soba na bečkoj izložbi posvećena njihovu zajedničkom radu, izloženi su primjerice aktovi koje je snimala Lee Miller, ali i akt nje same koji snima Man Ray. To je doba kad oboje istražuju eroticizam i seksualnost u fotografiji. On je, kasnije, zapisao u autobiografiji: “Privlačili su me aktovi i u fotografiji i u slikarstvu, i moram priznati ne uvijek nužno iz čisto umjetničkih razloga”. Zajedno su otkrili i tehniku solarizacije, posve slučajno istražujući u tamnoj komori. Na izložbi se može vidjeti nekoliko, što njegovih, što njezinih radova u tehnici solarizacije, najupečatljiviji je portret Lee Miller koji snima May Ray.

Upoznali su se, inače, u neposrednoj blizini njegova ateljea na Montparnasseu 1929. godine, ostali zajedno sljedeće tri intenzivne godine, ona je kasnije rekla “poznanstvo je bila djelomice moja ideja, ja sam ga lovila”. Željela je biti njegova studentica, on ju je odbio jer nije uzimao studente, naposljetku se predomislio. Imali su i mnogo toga zajedničkog, oboje su, uostalom, došli iz New Yorka u Pariz želeći se ponovno pronaći. Ona je u Americi bila profesionalni model, često na naslovnicama Voguea, u Francuskoj ulazi u umjetničke krugove: Picasso ju je više puta naslikao, bila je muza filma Jeana Cocteaua. Znali su izlaziti učetvero, Pablo Picasso i Dora Maar te Lee Miller i May Ray. Među njima je bilo sedamnaest godina razlike, no “kad smo stvarali zajedno, kao da smo bili jedno”.

Fotografija oka Lee Miller jedan je od njegovih najpoznatiji radova, izvorno nazvan “Objekt koji će biti uništen”, kasnije preimenovan u “Neuništivi objekt”: fotografija oka nalazi se na metronomu koji se pomiče, rad je stradao krajem pedesetih, uništili su ga buntovni studenti (bio je to veliki umjetnički skandal), replika je napravljena nešto kasnije, stigla je iz Tate Modern, i kao većina predmeta na izložbi, pod staklenom je vitrinom. Djelomice slična po senzibilitetu, pred sam kraj izložbe nadrealistička je fotografija golemog oka i suze. Umjetnik se inspirirao šminkom jedne kankan plesačica: na fotografiji se vide uvećano oko, gusto maskara na trepavicama te staklena suza.

Lee Miller inspirirala ga je i za poznati kolaž “Opservacija vremena - ljubavnici”, riječ je o uvećanim usnama koje se uzdižu nad nevremenom u prirodi. Nakon izbijanja rata Lee Miller se vratila u Europu, snimala stradanja, nakon čega je oboljela od PTSP-a i polako propadala u ovisnostima.

Man Ray ide obrnutim putem, umjetnik židovskog podrijetla u Ameriku se vraća 1940. i počinje predavati u Los Angelesu, priznat je i cijenjen. Tamo upoznaje svoju sljedeću ženu Juliet Browner, plesačicu, model i bivšu muzu i ljubav Williama de Kooninga. Zajedno su se vjenčali na istoj ceremoniji s Dorotheom Tanning i Maxom Ernstom. Tamo nastaju “Shakespearijanske jednadžbe”, no riječ je o manje intenzivnom razdoblju ovog umjetnika. Man Ray preminuo je 1976., a iza njega je ostalo mnoštvo djela. Izložba traje do 24. lipnja, a pokazano je izabranih 200 radova.