POVIJESNO ISTRAŽIVANJE

MANJE POZNATI DETALJI O DOTRŠČINI Šegvić je napravio projekt za muzej koji nikad nije realiziran

Sanja Horvatinčić
 Iva Potočnik

"Naziv Dotrščina, etimološki proizašao iz starog naziva Doktorščina kojim se nazivao taj dio kaptolskog posjeda koji je nacionaliziran i postaje javno zemljište tek 1945. godine, ustaljen je tek 1970-ih godina, odnosno tek nakon što je oformljen Odbor za dovršetak spomen-područja. Malo je poznato da je prostor za vrijeme Drugog svjetskog rata i vladavine NDH bio u crkvenom vlasništvu" navodi u novom broju časopisa za arhitekturu Oris povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić. Temom o Dotrščini, mjestu najmasovnijeg stradanja Zagrepčana u modernoj povijesti grada, i jednog od najvećeg stratišta Drugog svjetskog rata, ovaj je časopis odlučio proslaviti dvadesetu obljetnicu svojeg postojanja.

Na temelju provedenih istraživanja na terenu i iskaza očevidaca na području Dotrščine utvrđene su dvije odvojene grupe masovnih grobnica: lokacija koja se vodi pod nazivom Dolina grobova i proteže duž potočića u dolini između brežuljaka na jugoistočnim obroncima Medvednice te skupina do danas neobilježenih grobova na zaravnima istočne padine Dotrščine neposredno uz Štefanovčeku cestu. Dotrščina je, u svakom slučaju, vrlo brzo nakon rata prepoznata kao središnje mjesto sjećanja na strahote ustaškog režima. To je presudno utjecalo na odluku stručnih službi da se uređenje, uz poštivanje zatečenog stanja, usmjeri na uređenje parka. Zadatak je bio povjeren Josipu Seisselu, Vojinu Bakiću i Juri Kaštelanu kojima su se pridužile Silvana Seissel i Angela Rotkvić, pionirke krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj. Lokacije pojedinih skupina grobova, poznato je, obilježene su Bakićevim skulpturama.

Međutim, Sanja Horvatinčić, znanstvenica koja se bavi i inače spomenicima iz razdoblja socijalizma u svojem radu tumači i neke manje poznate detalje: "sam koncept simboličke vertikale, a koja se izdiže nad područjem masovnog stradanja bio je, čini se, preuzet ili inspiriran prvim, odbačenim projektom za Dotrščinu kipara Frana Kršinića i nepoznatog arhitekta. Riječ je o manje poznatoj etapi planiranja spomen-parka koja datira u kasne 1940-te, a čiji je projekt utemeljen na konvencionalnom rješenju sa svečanim prilaznim stubištem, monumentalnim rondom upotpunjenim narativnim kiparskim ansamblom u visokom reljefu te klimaksom u vertikali na vrhu brda".

Daljnja zbivanja iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća su poznata, Dotrščina je proglašena spomen-područjem, želja na ovoj lokaciji formirati središnje zagrebačko mjesto sjećanja na Drugi svjetski rat, što preuzima Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu na čelu s Antom Marinovićem-Uzelcem i Josipom Seisselom. Oni su izradili novi prostorni plan kojim je bila predviđena izgradnja monumentalnog ulaznog platoa i muzeja te postavljanje devet novih spomenika. Od devet planiranih spomenika, realizirana su svega tri, Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija.

Sanja Horvatinčić, nadalje, tumači kako neki od ključnih zadataka nikada nisu realizirani: "započeta su i nikada dovršena arhivska istraživanja s ciljem utvrđivanja cjelovitog popisa imena stradalih, sondiran je teren masovnih grobnica kraj Štefanovečke ceste, no to nikada nije rezultiralo konačnim ekshumacijama i identifikacijom. Prema prostornom planu spomen-područja ove su grobnice trebale biti riješene konceptualno zanimljivim, ali također nikada realiziranim spomeničkim projektom Stepenice bez završetka".

Ova autorica nudi i neka rješenja: "nužan je adekvatno oblikovan infopunkt koji domaće i strane posjetitelje upućuje na historijat lokacije stradanja s preciznom topografijom terena, opisom značajnih lokacija i mjestima neobilježenih masovnih grobnica te atribucijom realiziranih spomenika. Nužan korak u sanaciji područja svakako je i izmještanje streljane na čemu se inzistiralo od samih početaka planiranja ovog područja, a koja je neprimjereno locirana u neposrednoj blizini nekadašnjeg masovnog stratišta, narušavajući minimalnu atmosferu pijeteta prema stradalnicima. Čim prije potrebno je obilježiti i lokacije masovnih grobnica uz Štefanovečku cestu koje i dalje pripadaju spomen-parku, a temeljem dosadašnjih istraživanja provedenih u HDA-u, ako je potrebno, provesti i dodatna arheološka i forenzička istraživanja in situ". Naime, iskazima očevidaca utvrđeno je da su žrtve terora dopremane kamionima na Štefanovečku cestu te odatle vođene preko prijevoja brda u Dolinu grobova ili ubijane na zaravnima uz samu cestu.

Na ovom je području trebao biti izgrađen i Memorijalni muzej Dotrščina poznatg arhitekta Nevena Šegvića, o čemu za Jutarnji govori Nenad Fabijanić, autor teksta u Orisu, koji tumači kako je " suprotstavljen tipološkoj neprepoznatljivosti zagrebačke široke istočne periferije, čita se kao velika otvorena scena koja ima svoj početak, pristupni trg, i svoj kraj, kojeg čine kaskadne terase."

Za Jutarnji Fabijanić govori: "Projekt je bio izuzetno suvremen za svoje doba, pročišćen. Uvjerenja sam da bi svaki projekt koji pobijedi na javnom natječaju trebao biti izveden, pa tako naravno i ovaj Šegvićev. To danas nažalost nije slučaj, čak ni onda kada se društvenim novcima lako manipulira. No, bile su to osamdesete godine, socijalnih i političkih perturbacija, prije osamostaljenja hrvatske države. Jasno je zašto je ostao u ladici, u Šegvićevoj arhivi. Danas bi ga bilo posebno teško izvesti jer bi se pojavilo niz drugih ideja i razloga za memorijalne komplekse. Ne mogu ni zamisliti kako bi ideja o izvedbi Šegvićeva projekta prošla u dnevnopolitičkim, ideološkim prepucavanjima. Možda je i sreća da nije izveden, nekom bi moglo pasti na pamet prenamijeniti ga danas u nešto drugo. Sreća je da postoji ta golema šuma, i briljanta hortikulturalna rješenja unutar ambijenta kojeg su definirali bračni par Seissel, kako i sjajni skulpturalni kristali Vojina Bakića".

Na izložbi u Kući za arhitekturu Oris koja će se moći pogledati do 15. ožujka, mogu se pogledati fotografije velikog Josipa Klarice, fotografa poznatog po svojim nadrealnim prizorima, koji se na izložbi pomalo i udaljava od svojeg rukopisa.

Prvi je broj Orisa, naime, izašao 2. ožujka 1999. godine. Kako kaže Andrija Rusan, jedan od pokretača Orisa: "Dotrščina je bila na listi tema koje smo željeli objaviti. Učinilo nam se, s obzirom na veliku važnost za kulturu prostora, na slojevitost, da bi bilo primjerenu temu objaviti na okruglu obljetnicu. Uz povijesno istraživanje, suvremeni su dodatak sjajne fotografije Josipa Klarice koje smo također objavili" kaže Rusan. A na pitanje zašto su kasnih devedesetih pokrenuli Oris, odgovara: "Srednjeeuroska scena trebala je časopis drugačiji od ostalih, časopis kakav bismo i sami željeli čitati, i koji bi spajao razna područja, arhitekturu, likovnost, fotografiju..."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 15:05